Obama lijepo govori, no dajmo mu sto dana da nam dokaže da li je njegova promjena stvarna ili samo retorička

Piše: Ivo Škorić

Ljepota Obaminih misli je neprijeporna. No, on nije propovjednik, nego predsjednik države, i njegov test ne sastoji se u tome koliko lijepo može govoriti, nego da li će se u stvarnosti zaista nešto promijeniti. Ako nećemo gaziti naše ideale za postizanje trenutnih obrambeno-političkih ciljeva, hoćemo li smjesta zatvoriti koncentracioni logor Guantanamo?

Stotine milijuna ljudi u 240 zemalja, u najvećem prijenosu u povijesti televizije kao medija, gledalo je inauguraciju novog američkog predsjednika, Baracka Husseina Obame. Vrijeme inauguracije postavljeno je u 11 ujutro po washingtonskom vremenu tako da bi maksimalnom broju ljudi na svijetu bilo dostupno u neko razumno vrijeme – od Hawaja u 6 ujutro do sujevjerne Kine točno u ponoć – jedino su Japan, Australija i Novi Zeland izvisili, time što je kod njih prijenos počeo tek nakon ponoći.

U Washingtonu, broj ljudi se popeo na dva milijuna ljudi raspoređenih u preko 3 kilometra dugačku grupu od monumentalne zgrade američkog kongresa do monumentalne zgrade Lincolnovog mauzoleja, na dan inauguracije. Ljudi stoje na krovovima kuca. Svi hoteli i moteli su rasprodani. Građani Washingtona iznajmljuju svoje krevete. Studenti iznajmljuju podove u sobama svojih dormitorija.

Rođenje kulta ličnosti

Slavlje traje još od nedjelje i koncerta ispred mauzoleja Abrahama Lincolna, gdje je pred 750,000 ljudi Bono posvetio svoju pjesmu One man came in the name of love Martinu Lutheru Kingu, koji je na istom mjestu 1963. održao svoj povijesni I have a dream govor. Slavljenički koncert održan je pod motom We are one (Mi smo jedan). To je (r)evolucija tradicionalnog američkog shvaćanja demokracije (napisanog na svakoj američkoj novčanici) od ‘e pluribus unum’, tj, ‘iz mnoštva jedan’ u novo, interaktivno, populističko poimanje demokracije, u kojem vise nije jedan iz mnoštva, nego smo mi svi, čitavo mnoštvo, taj jedan: ‘nos sumus unum’. Jedan narod, jedna zemlja, jedan vođa. Jedan! Vise nema razlike između nas i tog jednog. Mi smo svi Tito. Mi smo svi Obama. Američki kult ličnosti je tako napokon rođen.

Blizu mene, na 109. ulici, je zgrada u kojoj je Obama spavao kad je došao u New York studirati na Sveučilištu Columbia. Priča se da je te prve noći, kasno došavši, fin kakav jeste, da ne budi prijatelje, prespavao u dvorištu, a ujutro kad se probudio da su mu pilići kljucali oko nogu. To je samo jedna od gotovo biblijskih priča o životu našeg novog proroka. Predložio sam stanarima te zgrade da stave spomen ploču, kao što je u SFRJ bila spomen ploča na svakoj zgradi gdje je u životu drug Tito spavao, jeo, piškio, kakio.

Pažljiva koreografija prijenosa vlasti, nalik hollywoodskoj scenografiji slave i moći Rimskog carstva iz Wylerovog Ben Hura, je malo kasnila zbog količine oduševljenog naroda i opsega programa. Dicka Cheneya, koji je povrijedio leđa mičući neke kutije, koje valjda nije smio dati nikome drugome dirati, zbog mogućeg povjerljivog i inkriminirajućeg sadržaja, dogurali su u invalidskim kolicima, sa stapom u ruci i zlobnim smiješkom na ustima, tako da je sad, napokon, na posljednji dan svoje javne političke karijere, evocirao i izgledom lik Broja Jedan, ulogu koga je sve ovo vrijeme, sa najvećim užitkom, obavljao.

Rick Warren, konzervativni svećenik iz Kalifornije, onaj koji je imao razgovor prvo s Obamom, pa sa McCainom u svojoj Saddleback crkvi, gdje je McCainu dao da potajno sluša Obamine odgovore, onaj koji je napao prijedlog da se u Kaliforniji dozvole brakovi homoseksualnih parova, pozvan je od Obame da održi propovijed na inauguraciji, gdje nas je, u duhu općeg jednoznačja, podsjetio da sve na svijetu postoji zbog jednog Boga i da je cijela povijest Njegova priča, nakon čega je Aretha Franklin pjevala. U slavlju opterećenom simbolikom, Obama se zakleo na Lincolnovu bibliju – posebno se za njega iznijela iz kongresne knjižnice. Tokom zakletve došlo je do malo tenzije između novog predsjednika Obame i predsjenika Vrhovnog Suda Robertsa, Bushevog čovjeka, gdje je Obama malo pobrkao red riječi u zakletvi, ili je to možda učinio Roberts?

I stand here today…

Obama je zatim održao još jedan stojim danas pred vama govor, a prije šezdeset godina možda mi ne bi poslužili hranu u lokalnom restoranu, odu napretku američke demokracije i mogućnostima koje sam njegov izbor, izbor koji je on definirao kao biranje nade umjesto straha, za predsjednika otvara. Cinicima, onima koji sumnjaju, poručio je da zaboravljaju što ova zemlja može kad se ljudi slože i, malo podsjećajući na Deng Xiaopinga, da nije važno da li je vlast velika ili mala, nego da li funkcionira. Tradicionalno, Republikanci, kao predstavnici bogatih, zagovaraju "malu" vlast, jer njima nije potrebna socijalna pomoć. Ta retorika ima i rasnu, rasističku podlogu, jer onemogućuje napredak siromašnijih, a siromašniji su češće oni koji su potomci obespravljenih robova, nego zemljovlasnika i robovlasnika. Pobrojao je zatim sve izazove koji njega i nas čekaju: ratovi, ekonomija, skupo zdravstvo, loše škole, energetika, ali je inzistirao na optimističkom tonu:

Naši radnici nisu ništa manje produktivni nego što su bili prije krize, naši rudnici nemaju ništa manje rudače, nas kapacitet nije manji, mi smo i dalje najbogatija i najprosperabilnija zemlja na svijetu – MI ĆEMO, MI MOŽEMO.

Mi smo nacija kršćana, muslimana, židova, hindusa i nevjernika, svih boja i jezika… ljudi će nas suditi po onome što možemo izgraditi, a ne po onome što možemo razrušiti…izbor između obrane i ideala je pogrešan – očevi ove nacije uspostavili su te ideale i mi ih nećemo pogaziti za postizanje naših trenutnih ciljeva – što smo prije sve izdržali, a zadržali smo naše ideale! – ne dobija se rat samo puškama i tenkovima, mi ćemo poraziti naše neprijatelje snagom naših ideala, mi ćemo pružiti ruku svakom tko želi otvoriti svoju stisnutu pesnicu – MI ĆEMO, MI MOŽEMO.

Ljepota njegovih misli je neprijeporna. No, on nije propovjednik, nego predsjednik države, i njegov test ne sastoji se u tome koliko lijepo može govoriti, nego da li će se u stvarnosti zaista nešto promijeniti. Ako nećemo gaziti naše ideale za postizanje trenutnih obrambeno-političkih ciljeva, hoćemo li smjesta zatvoriti koncentracioni logor Guantanamo? Hoćemo li smjesta ukinuti pravo

koje je Goerge W. Bush sebi dodijelio, a po kojemu predsjednik smije stavljati ljude u zatvor bez obrazloženja na neodređeno vrijeme? Hoćemo li pokrenuti protiv Donalda Rumsfelda i Alberta Gonzalesa postupak na sudu za zločine protiv čovječnosti? Barack Obama je već u nekoliko navrata izjavio kako se neće baviti prošlim transgresijama, što može značiti da se ovo posljednje neće desiti.

Ako će pružiti ruku svakom tko otvori svoju stisnutu pesnicu, hoće li Obama ukinuti tajnu operaciju koju je Busheva administracija započela u Iranu? Ako se ratovi ne dobijaju samo puškama i tenkovima, hoće li Obama nastaviti tradicionalnu američku toleranciju izraelskih vojnih avantura? Šutio je tokom tri tjedna izraelske ofenzive u Gazi, gdje je Izrael ubijao stotinu Palestinaca za svakog ubijenog Izraelca, kao što su Nijemci činili u Kragujevcu tokom drugog svjetskog rata (tako je broj žrtava 1300 Palestinaca i 13 Izraelaca). Oprezno je šutio, a njegov oprez, vrlina koja je vidljivo nedostajala Bijeloj kuci posljednjih osam godina, bio je dovoljan razlog za oduševljenje i optimizam američkog naroda, jer je vanjska politika SAD-a isključivi prerogativ trenutnog predsjednika, te Obama nije mogao ničim izmijeniti politiku Busheve administracije, koja je Izrael opskrbila najsuvremenijim oružjem upravo za ovakve operacije, a Izrael je mudro odlučio da prekine rat, povuče trupe i dozvoli ulazak stranim novinarima dan uoči inauguracije.

Šteta je međutim učinjena. Zločini su počinjeni. Zgrada UN-a u Gazi je uništena direktnim hicima izraelske artiljerije. Brod sa američkom kongresmenkom i Zelenom kandidatkinjom za predsjednicu, Cynthiom McKinney, je oštećen napadom izraelskog ratnog broda. Regrutiranje mudžahedina za rat protiv Izraela u Iranu je započeto još prije poziva Osame Bin Ladena na globalni džihad. YouTube je kompromitiran od strane Izraelskog ratnog zrakoplovstva, koje ga je koristilo u propagandne svrhe. Legitimno izabrano političko vodstvo Palestinaca proglašeno je teroristima, jer je odbilo priznati državu Izrael, i sve je učinjeno da ih se dokrajči do Obamine inauguracije, kako bi nova američka administracija mogla lakše kumovati eventualnom sporazumu između Izraela i Mahmuda Abbasa – no Abbasov Fatah je kooperacijom sa Izraelom izgubio utjecaj u vlastitom narodu, a Hamas je dobio na prestižu, više nego je izgubio u ljudstvu, oružju i infrastrukturi, moguće dodajući još mnogo godina ovom već 60 godina dugom ratnom sukobu.

Obamina procjena glavnog uzroka trenutne američke ekonomske krize kao našeg zajedničkog propusta da donosimo teške odluke (our collective failure to make hard choices), je ispravna, jer kriza jeste zapravo u tome da mi svi, koji ovdje živimo, već godinama živimo preko naših mogućnosti, što nam ostatak svijeta velikodušno plaća. No ta procjena se može proširiti i na vanjskopolitičke probleme – nas zajednički propust kao Amerikanaca jeste i da donosimo teške odluke kada su u pitanju naši saveznici, kojima je, izgleda, do sada sve bilo dopušteno. Kako će svijet primiti Obamu danas, zato ponajviše ovisi o tome kako će Obama rješavati izraelsko-palestinski problem.

Nova lisica, isti kokošinjac

Za utjehu onima koji misle da Hrvatsku vodi banda lopovska, Milorad Blagojevich je već četvrti guverner države Illinois koji će završiti u zatvoru zbog korupcije (nakon Georgea Ryana, Daniela Walkera i Otta Kernera). Njegov ‘grijeh’ je što je pokušao prodati Obamino senatorsko mjesto za 500 tisuća dolara preko telefona, iako je dobro znao da ga FBI prisluškuje. Tih pet stotina tisuća je prava malenkost u usporedbi sa 50 milijardi dolara koliko je Bernard Madoff uspio opljačkati od svojih ulagača tokom dvadeset godina propusta nadležnih službi da donose teške odluke. Fondacija Eli Wiesel je izgubila sav novac u skandalu. Druge žrtve su Brennan Center for Justice, Human Rights Watch, Advancement Project i Center for Constitutional Rights. I mnogo manjih, pretežno židovskih fondacija i Yeshiva škola, jer je Madoff najčešće pljačkao svoje. Danas, kad se kreće van kućnog pritvora, nosi pancirku, jer je najveći ulagač – Becka Bank of Medici – uglavnom ulagala novac ruskih oligarha, a njima vjerojatno ne bi teško palo da ga smaknu.

Tih pedesetak milijardica blijedi prema deset tisuća milijardi dolara, koliko je zapravo američka ekonomija u gubitku nakon trideset godina života iznad svojih mogućnosti, a posebno nakon osam godina vladavine Busheve kamarile. Pljačka je otprilike iznosila 400 milijardi dolara godišnje, dakle osam puta više nego što je Madoff maznuo u 20 godina – toliko su si bankari skinuli svake godine iz banaka i stavili u svoje džepove. Prosječne plaće u bankarstvu bile su četiri puta veće od prosječnih plaća u bilo kojoj drugoj usporedivoj profesiji. Zato su svi htjeli biti bankari, zato je toliko mladih išlo studirati business (MBA), i zato SAD danas nema svojih znanstvenika – svi su gramzivo jurili za dolarima na Wall Street, gdje su ih dijelili kapom i šakom, a svi ostali sektori u društvu su patili. Sad kad je mlijeko iskipilo, bankari se prave ludi kao da ne znaju kud je vrhnje pošlo.

Miloševićev recept

Kao i u slučaju Bernarda Madoffa, tako i u širem slučaju čitavog Wall Streeta, jedini realni bili su profiti i bonusi onih koji su baratali tuđim novcem. Sve ostalo su bile samo brojke na papiru da se zamažu oči ulagačima. I danas mislim da se uopće ne može vjerovati izvješćima banaka da predstavljaju njihovo stvarno financijsko stanje. To i jest razlog zašto ne daju zajmove, iako su primile novac od države specifično zato da bi davale zajmove. Jer su zapravo pred većim gubicima nego su izvorno priznale. Umjesto da banke daju zajmove, one danas primaju pozajmice, jer su ih vlastiti zaposlenici posve legalno opljačkali u protekla 2-3 desetljeća. A u zemlji koja će sitnog lopova stavit u zatvor na dugo godina, tim uglađenim i lijepo odjevenim prevarantima ne prijeti nikakva opasnost.

I koje je rješenje Obaminog tima? Tiskati i podijeliti još novca. Nije li to bio Miloševićev recept za krizu? Obama je najavio najveći projekt javnih radova nakon Eisenhowerove izgradnje mreže autocesta. Milijarde se dijele kao da je američka nacionalna riznica bure bez dna. Obama vadi zečeve iz šešira, jednog za drugim. Sve je tu: i ekonomija, i energija, i zdravstvo, i obrazovanje, a uz manje poreze. Na čiji račun? Na račun drugih i trećih zemalja, naravno. Sve se može s 13 nosača aviona! No i to sve može biti sasvim nedovoljno, tvrdi Paul Krugman, ekonomist nobelovac, kolumnist New York Timesa.

U međuvremenu se zastrašuje imigrante kako bi se svima oborile plaće, radnici preuzimaju tvornice koje se zatvaraju zato što banke ne daju zajmove, pada prodaja luksuzne robe, a dok stopa nezaposlenosti raste – tokom studenog je u SAD-u izgubljeno pola milijuna radnih mjesta, raste i broj ljudi koji se dobrovoljno prijavljuju u vojnu službu, nemajući drugog izbora, te je Pentagon direktni beneficijent ove krize. U protekloj godini samo je dvjema dionicama na newyorškoj burzi porasla cijena – Wal Martu i McDonaldsu – najvećem svjetskom lancu supermarketa sa jeftinom robuljinom i najvećem svjetskom lancu junk-fooda. Nije istina dakle, da je kriza loša za sve: dobra je za bankare koji su si jamili, dobra je za Wal Mart i McDonalds, a odlična je za Pentagon.

Dobra je i za skateboardere, koji po Kaliforniji prazne bazene kuća koje su ljudi izgubili, da bi ih mogli koristiti kao skate-parkove. Posebno je dobra za jednog navodnog skateboardera kojeg je Obama nominirao za svog ministra financija – Timothyja Geithnera. Novi šef poreznog ureda, Geithner, pokušao je utajiti vlastiti porez od 2001.-2004., dok je bio šef Međunarodnog monetarnog fonda i stezao remenje drugim zemljama, sve skupa 34 tisuće dolara, iako je tamo primao posebno ček specifično namijenjen plaćanju američkog poreza, kao američki građanin zaposlen u međunarodnoj instituciji. Otkriven je 2006., i, nakon revizije, platio je što je bio dužan, no što će nam novi lisac u kontroli našeg kokošinjca?.

Od drugih kandidata za kabinet tu je Steven Chu, fizičar, nobelovc, kandidat za ministra energetike, te Tom Vilsack, bivši guverner Iowe, kandidat za ministra poljoprivrede. Vilsack je pomogao Obami pobijediti u Iowi, žitnici Sjedinjenih Država. Kontroverzan je zbog podrške genetički modificiranoj hrani (kakvu EU zabranjuje): on je godinama radio kao odvjetnik agroprocesora Cargill i ConAgra, upravo na biotehnološkim slučajevima. Osim toga je velik zagovornik upotrebe etanola dobivenog iz kukuruza kao zamjene za naftne derivative, umjesto da se taj kukuruz upotrijebi za rješavanje gladi u svijetu.

Ministarstvo energetike u SAD-u, osim elektrodistribucije, nadgleda i proizvodnju nuklearnog oružja. Trenutno Sjedinjene Države troše više na proizvodnju nuklearnog oružja nego na programe štednje energije. Chu je prije imenovanja za ministra davao izjave kako cijenu benzina u SAD-u treba porezima podignuti na evropsku razinu, te kako je ugljen njegova najveća noćna mora. Iako je i dalje zagovornik unapređenja dalekovodne mreže i razvoja obnovljivih izvora kao energetskih prioriteta, odustao je od podizanja cijene benzina, oprezno je nagovijestio povratak izgradnji nuklearnih elektrana, pa čak i pokoje termoelektrane na ugljen. Kompromis je majka svih nominacija.

Obama lijepo govori, no dajmo mu sto dana da nam dokaže da li je njegova promjena stvarna ili samo retorička. Da li je zaista Obama drugačiji od drugih američkih političara? Ili će vrijeme okrutno pokazati da i on potpada pod definiciju američkog demopublikanskog sustava iz članka Chrisa Hedgesa: Demokratska i Republikanska stranka postale su ništa više do ljigavih klubova privilegiranih i bogatih, kurve novca i korporacijskih interesa, taoci masivne industrije oružja i već toliko vične izvrtanju istine i samo-iluziji da ni same više ne znaju razlučiti istinu od laži.

H-alter