Mustafa Cerić ne samo da jest najmoćnija osoba bošnjačke politike, on ima i neskrivenu volju i plan da to bude

Piše: Ivan Lovrenović

Prvi je tvrdnju o reisu-l-ulemi Ceriću kao faktotumu bošnjačke politike javno počeo iznositi Milorad Dodik. S obzirom na njegovo uobičajeno, već sasvim refleksno uvjetovano prostačenje na spomen Sarajeva i bošnjačkih političara, mogla je ta tvrdnja biti tumačena kao još jedna od poganih provokacija, pokušaj političke uvrede, što je u osnovi i bila. Dogodilo se sasvim obratno od toga. U prilično širokom i teško odredljivom, ali sasvim prepoznatljivom dijelu bošnjačke javnosti, koji bi se kolokvijalno mogao nazvati avazovsko-hajatovskim, ova Dodikova invektiva objeručke je preuzeta kao kompliment, pokazujući se i više nego tačnom. Počela se svakodnevno ponavljati, pretvorivši se u neku vrstu mantre i mjesta opće suglasnosti, koje niti je potrebno više provjeravati, niti u vezi s njime ima ičega spornog. Takvu predodžbu dodatno je osnažio akademik Muhamed Filipović idejom da bi političku i osobnu neslogu bošnjačkih političara trebao riješiti islamski vjerski poglavar tako što bi Tihića, Silajdžića i Lagumdžiju (!) "zatvorio u džamiju, u itikjaf, dok se ne dogovore". A ono što je učinio sam Cerić, gostujući na televiziji Hayat, odagnalo je i posljednju dilemu ako je kod nekoga još postojala: on ne samo da jest najmoćnija osoba bošnjačke politike, on ima i neskrivenu volju i plan da to bude. Ovo televizijsko gostovanje po sadržaju, stilu i porukama pretvorilo se u neformalni inauguralni nastup, u kojemu je Cerić iznio sve glavne tačke svoga političkog programa ne samo za Bošnjake i muslimane, nego i za državu Bosnu i Hercegovinu kako ju on vidi i zamišlja u svojemu inženjeringu ("tri etničke grupe a jedna nacija, državna"). Da stvar bude jača i ozbiljnija, na ponovljeno voditeljevo pitanje, kategorično je ustvrdio da se poslije isteka mandata vjerskoga starješine 2012. godine više neće kandidirati na tu funkciju, ali da se politikom baviti hoće, i to boreći se "za islam, za Bošnjake i za državu Bosnu i Hercegovinu".

Tako je, nakon što je posljednjih godina u ostalim dvama "konstitutivnim" vjersko-političko-nacionalnim kontekstima, srpsko-pravoslavnom i hrvatsko-katoličkom, izravni i otvoreni utjecaj vjerskih lidera na politički život vidno jenjao, Mustafa Cerić ostao jedini od njih koji taj utjecaj ne samo da ne ispušta iz ruku, nego ga očevidno nastoji ojačati i pred javnošću legalizirati, učiniti normalnim i prihvatljivim. Zato su, a naročito zbog njegove gotovo sigurne sutrašnje pojave u ulozi etnonacionalnoga političara, važne poruke i ideje o Bosni i Hercegovini koje je u "nastupnom govoru" iznio, i važno ih je uzimati ozbiljno.

Jedna od njih jest Cerićeva zamisao o "tri fobije". Ne jednoj, smatra Cerić, nego čak trima fobijama izloženi su danas Bošnjaci-muslimani i država Bosna i Hercegovina: islamofobiji, turkofobiji i bosnofobiji. Pri tomu on, kao pravi političar-tehničar, ne precizira tko su nosioci tih fobija, ali o tomu ne može biti dvojbe: to mogu biti, najprije, "komšije" – Srbi i Hrvati, pa onda u ekstenziji možete ići do granica poznatoga svijeta, dokle vas (fobična) mašta nosi. A čuli smo od Cerića da to mogu biti i sami Bošnjaci: svi oni novinari koji kritički pišu o djelovanju i postupcima reisu-l-uleme.

Teško je drukčije protumačiti ovu trijadu nego tako da Cerić u svojoj političkoj viziji izjednačuje islam, Bosnu i Hercegovinu, i njezinu tursku povijesnost, a Bošnjacima muslimanima (za njega je to odavno jedno te isto) dodjeljuje ulogu ključnoga identifikatora i nosioca toga trojstva. To je samo po sebi politički zloćudno i pogrešno u odnosu spram stvarnosti (povijesne i aktualne), no još gora je u toj "viziji" njezina psihopolitička obojenost i zadanost; zadanost straha i mržnje. (Upravo to dvoje, u neraspletivosti smislova, znači pojam fobija: mržnja i strah.)

Prijeteća u tonu, kategoričnost s kojom je Cerić ponavljao svoju tezu o trima fobijama, kolokvijalno rečeno, isisana je iz prsta. Zahtijevalo bi rada i truda, truda i rada – stručno i znanstveno osmišljenoga i multidisciplinarno umreženog, pa da se o toj temi dozna nešto pouzdanije. No, utoliko je veća politička indikativnost ove Cerićeve psihopolitičke bombe: ona i nema drugu svrhu nego da ciljanu publiku, Bošnjake-muslimane, indoktrinira posvemašnje fobičnim osjećajem da žive u neprijateljskom okruženju, ispunjenom mržnjom-strahom, i da to ima da bude glavni orijentir u njihovome političkom kretanju, a da svoju političku sudbinu trebaju dati u ruke onomu koji to najbolje zna i tko će ih najsigurnije voditi kroz taj pakao. Treba li uopće sumnjati da se tako projektiran kolektivni osjećaj straha-mržnje sasvim zakonito i neizbježno okreće u protusmjer, u strah-mržnju prema svemu oko sebe?

U istoj televizijskoj emisiji, govoreći o mrtvouzicama bošnjačke politike i patetično se pitajući: dokle će ovo naše lutanje, Abdulah Sidran svoje pitanje sažima ovako: treba li Bošnjacima danas Mustafa Kemal Ataturk, ili ruholah Homeini? Sa stanovišta Bosne i Hercegovine, višenacionalne i viševjerske a laičke evropske zemlje (barem posljednjih stotinu i trideset godina), pitanje jest politički neumjesno, neprikladno mjestu i kontekstu, ali je kao izraz muke mnogo istinitije od nauka o trima fobijama. Ali ovo vrijeme je vrijeme reisa Cerića, a namjerio je da prisvoji i budućnost. Ako je za najjačega političara u Bošnjaka (danas neformalnog, sutra lako moguće i formalnoga) opisana fobična politika mržnje i straha jedina prava i "realna", onda bi, međutim, moralo biti jasno i da je to potpuno apsurdna bošnjačka politika. Ona je, naime, suštinski protubosanska jer produbljuje međuetničku omrazu i čini je nezacjeljivom, te sasvim izvjesno vodi u konačno razbijanje Bosne i Hercegovine po vjersko-etničkim šavovima. U ono, dakle, čemu se sve bošnjačke politike žestoko protive, deklarativno stavljajući borbu za cjelovitu i zajedničku državu na svoje zastave kao sveti cilj. Kako, onda, doći do istine tih politika? Ili je, zaista, njihova istina – u lutanju?

Tri fobije

Ne jednoj, smatra Cerić, nego čak trima fobijama izloženi su danas Bošnjaci-muslimani i država Bosna i Hercegovina: islamofobiji, turkofobiji i bosnofobiji. Pri tomu on, kao pravi političar-tehničar, ne precizira tko su nosioci tih fobija, ali o tomu ne može biti dvojbe: to mogu biti, najprije, "komšije" – Srbi i Hrvati, pa onda u ekstenziji možete ići do granica poznatoga svijeta, dokle vas (fobična) mašta nosi

Dani