Do unazad tri-četiri godine nisam koristio plin (osim u upaljačima), a otkad sam se počeo grijati na plin, svaki put kad čujem brujanje (plinskog) bojlera, sjetim se Vladimira Nabokova.

Piše: Muharem Bazdulj

U pogovoru svom romanu "Lolita" Vladimir Nabokov je ispisao nezaboravan opis načina na koji napisane i objavljene knjige djeluju na piščevu sadašnjost. Nisu tu važni ni eventualna slava ni tantijemi, važan je samo onaj momenat kad se pisac iznenada sjeti neke epizode ili stranice za koju mu se čini da ju je napisao najbolje što može; to osjećanje Nabokov je usporedio sa zvukom bojlera u podrumu, odnosno s dojmom širenja neke unutarnje topline. Do unazad tri-četiri godine nisam koristio plin (osim u upaljačima), a otkad sam se počeo grijati na plin, svaki put kad čujem brujanje (plinskog) bojlera, sjetim se Vladimira Nabokova.

U subotu ujutro, međutim, nakon što sam promrzlim prstima deblokirao regulator pritiska te uključio bojler i nakon što sam, skoro s nevjericom, začuo poznato brujanje i uvjerio se da plina opet ima, sjetio sam se – Borisa Tadića. Ledeno je bilo to subotnje jutro, hladnije, činilo se, nego tri prethodna, a činjenici da se desetine hiljada ljudi u Sarajevu neće nastaviti smrzavati apsolutno nikakav doprinos nisu dali ni Nedžad Branković ni Haris Silajdžić, ali jeste Boris Tadić. I nema to nikakve veze sa podatkom na koji je podsjetio tronuti i komični direktor BH gasa Almir Bećarević; po njemu je, naime, motiv za Tadićev postupak bio to što je predsjednik Srbije rođeni Sarajlija?! Uostalom, iz Tadićevog je kabineta jasno stavljeno do znanja da je plin stigao do Srbije kao rezultat evropske solidarnosti te da je srbijansko ustupanje dijela plina susjednoj BiH ponukano istim principom.

Kada se, taman negdje prije godinu, Tadić na predsjedničkim izborima odmjeravao sa Tomislavom Nikolićem, građani Sarajeva su na Hayatovoj televizijskoj anketi otvoreno prizivali Nikolićevu pobjedu, a istu je želju, na jednoj drugoj televiziji, u talk show emisiji dosta gorljivo izražavala i istaknuta članica Silajdžićeve partije. Taj isti Silajdžić koji je te iste subote u intervjuu u ovom istom Oslobođenju istakao snažnu kandidaturu za snimanje dueta sa Jadrankom Stojaković ("Sve smo mogli mi/ da je duži bio dan!"), za cijelo vrijeme plinske krize samo je pričao o tome šta se moglo uraditi; za razliku od njega, Tadić je – radio!

Zbog Silajdžićevih hirova Bosna i Hercegovina već duže od godinu nema ambasadora u Beogradu, a onda se Silajdžić žali zbog "preskakanja" predstavnika države u srbijanskim kontaktima sa Republikom Srpskom. Za to isto vrijeme, srbijanski ambasador u Sarajevu je Grujica Spasović, istinski prijatelj Bosne i Hercegovine, čovjek koji svaki put dođe na prijem koji u Predsjedništvu povodom 25. novembra i 1. marta organiziraju bošnjački i hrvatski član Predsjedništva, a koji sustavno ignoriraju svi predstavnici Republike Srpske.

Koliko god da je nepravedno mehaničko izjednačavanje Dodika i Silajdžića glede destruktivnosti po današnju političku atmosferu u BiH, toliko je, čisto faktografski, tačno da je Silajdžić jedini ratni lider koji u ovom trenutku ima značajnu političku moć. Davor Butković nedavno je u Jutarnjem listu primijetio da sa skorašnjim isticanjem drugog predsjedničkog mandata Stjepana Mesića iz političkog života Hrvatske odlazi posljednji predstavnik Tuđmanove ere. Kada je onomad Senad Hadžifejzović u megalomanski zamišljenom trojnom predsjedničkom intervjuu ugostio Mesića, Silajdžića i Tadića, potonji je ponajviše djelovao kao političar budućnosti, evropski političar, onaj koji u regionalnoj suradnji vidi lokalnu repliku evropske solidarnosti i kojeg politički motivira vizija zajedničke budućnosti u Evropskoj uniji, a ne ratni ciljevi.

Ne žele to vidjeti brojni bošnjački "javni radnici" koji u svakoj srbijanskoj politici prema BiH vide isključivo teritorijalne pretenzije, čija je mantra "svi su oni isti", koji u Tadića projiciraju vlastiti nacionalizam. Ista psiha koja je u Tadićevu politiku učitavala radikalni nacionalizam zbog činjenica da mu je otac istaknuti član SANU, sada njegov potez solidarnosti prema BiH tumače time što je on rođeni Sarajlija. Bude u bosanskom slengu u određenom vremenskom periodu neka konkretna riječ kojom se pozdravi neko za potez dostojan poštovanja. Nekad se govorilo – tito, pa se govorilo – kralj, a zatim – predsjednik; Boris Tadić stvarno je ispao predsjednik.   

Oslobođenje