Naši Karađozi  su maskirani u raznorazne književnike, zaslužne radnike, naučnike, akademike, univerzitetske profesore, novinare, sindikalce, kako ih  zatočeni u Avliji ne bi prepoznali

Piše: Sonja Radošević

U Spuškom zatvoru kod Podgorice  ponovljeno je glasanje jer oni koji se nalaze u pritvoru glasali su pod kontrlom tamničara i skoro sve glasove dodijelili vječitoj nam, nesmjenjivoj vladajućoj nomenklaturi.

Dešavanja u zatvoru u Spužu imaju mnogo dublje značenje od onog koje se pokušava predstaviti u javnosti – da li je jedan mandat koji se dobija glasanjem zatvorenika pripao  vlasti ili opoziciji u Kotoru.

Glasanje u Spuškom zatvoru  ogledalo je  zarobljene Crne Gore i zatamničenja  ljudskih sloboda  i prava u njoj.

Zato se samo po sebi nametnula slika Crne Gore kroz prizmu "Proklete avlije".  

Sve dosadašnje izbore, širom crne Gore, kontrolisali su "tvorci i čuvari" ove nam "Proklete avlije".

U Andrićevoj istoimenoj knjizi,  čovjek ima osjećaj da je negdje na nekom djavolskom ostrvu, izvan svega što je do tada značilo za njega život, a bez nade da će ga uskoro ugledati. "Zbog svega toga Avlija brzo i neosjetno savije čoveka i potčini ga sebi, tako da stane da se gubi. Zaboravlja na ono što je bilo i sve manje misli na ono što će biti, pa mu se i prošlost i budućnost slegnu u jednu jedinu sadašnjicu, u neobični i strašni život Proklete avlije."(I.Andrić).

Jedina, ali bitna, razlika one i ove naše Avlije je što je u onoj nekada postojao samo jedan tamničar – Karadjoz, dok u ovoj našoj Aavliji Karađoza ima na svim mjestima i sa raznim zadacima.

Naši Karađozi  su maskirani u raznorazne književnike, zaslužne radnike, naučnike, akademike, univerzitetske profesore, novinare, sindikalce, kako ih  zatočeni u Avliji ne bi prepoznali. Kako bi  zatočenici priznali da su krivi jer "ovdje nema nevinih među onima koji se drznu prepoznati Avliju".

"Neka mi samo niko ne kaže za nekog: nevin je. Samo to ne. Jer ovdje nema nevinih. Niko ovdje nije slučajno. Je li prešao prag ove Avlije, nije on nevin. Skrivio je nešto, pa ma to bilo u snu…"(Karađoz)

Naši Karađozi, sitne duše, koje su svoju slobodu prodali onog trena kada su svoju ljubav prema "nezavisnoj"Avliji  naplatili svako na svoj način – stanovima, funkcijama, kompanijama, raznoraznim orgijanjima, samo su pioni koje svakog trena može slomiti jedan  krak hobotnice koja u svojim pipcima drži kjučeve Avlije.

Stoglave hobotnice isprepletane pipcima ubica, mafijaša – biznismena, političara-kriminalaca,  DB-ovaca, narko bosova, trgovaca ljudskim dušama i tijelima.

Iz one Proklete avlije po neko je i uspio izaći, iz ove – izlaz se ne nazire.

Ključ u pipcima hobotnice nema ko da otme – nema Baš Čelika koji može savladati ovu neman. Ima li makar nade da se glave hobotnice zavade, da se pipci zamrse, jedni druge rastrgaju?

A šta će se do tada desiti u Proketoj avliji; da li ćemo i mi biti pred dilemom zatočenika Haima:

"Slušajte, ja ne znam da li ste vi mislili o tom, ali meni se u poslednje vrijeme sve češće navraće misao: da ovdje i  nema zdrava čovjeka pri čistoj pameti.Vjerujte! Sve sam bolesnik i ludak, i stražari i apsenici i špijuni (a gotovo sve su špijuni), da ne govorim o najvećem ludaku Karađozu. U svakoj drugoj zemlji na svijetu on bi odavno bio u ludnici…" ( Prokleta avlija)

Uporedba Spuškog zatvora i pobjede Karađoza na izborima u njemu – sa Prokletom avlijom, samo je bezuspješan pokušaj jednog zatočenika da u potpunoj tmini osvijetli spoznaju o dvadestogodišnjoj robiji. Istinu koja se sama nameće, od koje se teško odbraniti – da smo svi  u Spužu odnosno u samo našoj Prokletoj avliji.

I tu je kraj.

"…I stanem  da se otimam. Branim se u sebi, naprežem se da se sjetim ko sam i što sam, odakle sam i kako samo ovamo došao. Ponavljam sam sebi da osim Avlije ima i drugog i drugačijeg svijeta, da ovo nije sve i nije zauvijek. I trudim se da to ne zaboravim i da ostanem kod te misli. A osjećam kako Avlija kao vodeni vrtlog vuče čovjeka na neko tamno dno… ( fra-Petar)