Još smo jednom svjedoci jezivog cinizma vladajuće mašinerije, koja melje ostatke smisla i nade…

Piše: Paula Petričević

Centar za građansko obrazovanje (CGO) apeluje na vlasti da umjesto kontinuiranog simuliranja reformskih procesa počnu poštovati demokratske principe i procedure i na taj način doprinositi stvarnoj demokratizaciji crnogorskog društva.

Prije pet dana, tačnije, 05. septembra 2008.g. Upravni odbor Ispitnog Centra Crne Gore donio je Pravilnik o načinu i postupku provjere znanja crnogorskog jezika za prijem u crnogorsko državljanstvo, kao i Program i kriterijum provjere znanja crnogorskog jezika na osnovnom nivou za prijem u crnogorsko državljanstvo. Analizirajući oba ova dokumenta, i dalje je nejasno koji su jezik i po kom pravopisu polagali kandidati/kinje na prvom ispitu održanom 08. septembra ove godine.

Ako se radi o crnogorskom jeziku (jer se nijedan drugi ne pominje, uključujući i „maternji" – osim na jednom mjestu –  Čl. 6. Pravilnika,  kada je riječ sastavu Komisije čija „najmanje dva člana moraju biti profesori maternjeg jezika i književnosti"), pitanje je po kojim se kriterijumima, odnosno po kom se pravopisu polaže ovaj ispit, budući da je proces standardizacije crnogorskog jezika i dalje u toku. Po kom se pravopisu uči crnogorski jezik u osnovnim i srednjim školama? Ono stoji i kad je u pitanju osnivanje Katedre za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti.

Ako je u pitanju maternji jezik, dakle bošnjački, crnogorski, hrvatski ili srpski, koji se uči u osnovnim i srednjim školama, onda dolazimo u jednu doista paradoksalnu situaciju. Naime, jedini od maternjih jezika koji se navodi u tekstu pomenuta dva dokumenta je onaj koji nema pravopis, nema dakle standardizovane kriterijume na osnovu kojih bi se vršila provjera znanja čiji stepen treba utvrditi samim, uzgred budi rečeno, bezobrazno skupim ispitom.

Opšta zbrka i medijska prašina koju su ovaj događaj, kao i dešavanja na Filozofskom fakultetu u Nikšiću od maja pa do danas, podigli, još jednom bolno ilustruju sistemski problem naše države i društva u cjelini, a to je površno i formalističko pristupanje pravnom regulisanju naše stvarnosti i ironično mimoilaženje pravnog i stvarnog stanja stvari u Crnoj Gori.

Počev od najvišeg zakonskog akta ove zemlje, njenog Ustava, preko zakona i odluka, pa sve do nastavnih predmeta, katedri, pravilnika i programa – svi oni operišu u formalnom smislu nažalost nestvarnim entitetom – crnogorskim jezikom.

Da ne bi bilo zabune,  ne radi se o tome postoji li ili ne crnogorski jezik kao takav, niti da li je opravdano osnivati katedru za njegovo izučavanje, već je riječ o tome da postoji utvrđeni redoslijed postupaka i procedura koje treba poštovati da bi uopšte imalo smisla opravdano govoriti o crnogorskom, kao i o bilo kom drugom jeziku. Taj redoslijed, sasvim smo sigurni, na vrhu prioriteta ima standardizaciju jezika i izradu pravopisa, a ne donošenje Odluke o određivanju stručne organizacije za utvrđivanje kriterijuma i provjeru znanja crnogorskog jezika u postupku prijema u crnogorsko državljanstvo i s njom u skladu pomenutih Pravilnika i Programa.

Još smo jednom svjedoci jezivog cinizma vladajuće mašinerije, koja melje ostatke smisla i nade da smo sa nezavisnošću dobili i priliku da uistinu izgradimo bolje i pravednije društvo koje počiva na demokratskim principima, procedurama i institucijama, a ne njihovim kartonskim kulisama.

Autorka je programska direktorka
Centra za građansko obrazovanje