Ekskluzivna ispovijest mladića koji je zbog svog spolnog identiteta napadnut s prijateljem usred Sarajeva, one noći kada se slavio Todd Haynes

Piše: BH Dani

"Neki od gostiju vas mole da se prestanete ljubiti i grliti, smeta im… U suprotnom, nešto će poduzeti", obraća se gazdarica Buddha Bara Mirzi i njegovom prijatelju iz Splita. Šesta je noć SFF-a, grad je još pod dojmom počasnog gosta Festivala Todda Haynesa, koji je to jutro, pred punom salom Meeting Pointa, otvoreno govorio o svojoj homoseksualnosti; njegovi filmovi o nastranom i nevidljivim identitetima su najposjećeniji… Svi su pljeskali, svi su bili ganuti. I svi razumjeli. Ovo je ipak glavni grad. Mirza i Frane zbunjeno odmjeravaju gospođu i osvrću se oko sebe. Pleše se, skače, nazdravlja tekilama za šankom, u ćošku sobe djevojka i mladić se maze… Frane objašnjava gazdarici da su se tek ovlaš dodirnuli, ali… Mirza ga prekida, glavom pokazuje na vrata; plaćaju ceh i izlaze.

Tek što su prešli ulicu i našli se pred veleljepnim zdanjem u izgradnji na mjestu nekadašnje robne kuće Sarajka, nekolicina glasova ih doziva: – Hej, djevojčice, kuda to mislite da ste pošle? Mirza se okreće, ususret im dolazi nekolicina nabildanih tinejdžera. Jednu od faca je, sjeća se, primijetio u Buddha Baru. – Kome ćeš se ti ljubiti pred nosom, pederčino jedna?! Znaš li ti gdje ti živiš, pička li ti materina?!, govori jedan od momaka šireći ruke uvis. Mirza ih šutke odmjerava, zabrinuto baca pogled na Franeta. Njegov prijatelj drhti. – Trčiiiii, desno, desno!, viknu Mirza. Frane se okreće oko sebe… lijevo raskrsnica, desno park… Čini mu se da je Mirza svuda. Čuje kako ga doziva. Pokušava da trči prema njemu i… Udara glavom o beton. Ispred očiju sijevnu krv i… stopala. Ne uspijeva ih ni prebrojati… jak udarac u rebra zakucava ga za zemlju. A potom još jedan. I još jedan. I još jedan. – Mamicu ti pedersku jebem, kome ćeš se ti kurčit’ ovdje, pičkice jedna!

Nekoliko koraka dalje, Mirza drhtavim prstima bira brojeve: "Policija, hitno, napali su nas, napali su stranca, hitno!" Momci se žustro razilaze, ostavljajući Franeta u lokvi krvi. Mirza mu pomaže da ustane. Policija dolazi nakon nekoliko minuta. Njih 11. Uslužni su, raspituju se, zapisuju podatke. Mirza im pokušava objasniti da umjesto ispitivanja, ganjaju momke – vjerovatno su još tu negdje. Policajci ga smiruju, kažu da se "u ova doba noći tuče događaju", da će biti podnesena prekršajna prijava. – Ali nije tuča, napali su nas…, objašnjava zadihano Mirza… – Ma, zaboravite, nije važno… samo nas vodite u Hitnu, sliježe ramenima, shvatajući da zvuči isto kao da im objašnjava da je neko prošao kroz crveno.

Tepih umrljan krvlju Scena koja se dogodila te noći, desetak metara od blještavog crvenog tepiha, ostat će tek zabilježena u arhivi sarajevskog MUP-a. Vjerovatno se za nju nikada neće zainteresirati silne organizacije za ljudska prava, uvijek tako ažurnog nevladinog sektora. Uostalom, ova scena nije ni prva ni posljednja na koju niko ne reagira, a ni Udruženje Q se više ne trudi da podnosi prijave. Ponukani, vjerovatno, dosadašnjim reakcijama zvaničnih institucija koje svoju ravnodušnost, ali i nepoštivanje lokalne legislative opravdavaju stavom – ko vam je kriv što se eksponirate, sami ste tražili! Da li će tako reagirati i ukoliko se zaista obistine prijetnje upućene posljednjih dana pripadnicima i pripadnicama LGBTIQ populacije na vijest o organiziraju prvog značajnijeg kulturnog događaja queer scene?! I da li će dio odgovornosti ponijeti i pojedina glasila poput Saffa, koji prenosi tumačenja radikalnih islamskih klerika alegorijski bacajući kletvu na sve koji će se pojaviti na Queer Festivalu: "U jednoj predaji koju prenosi Abdullah Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kaže se: ‘Ono čega se najviše bojim za vas jeste homoseksualizam. Allah je prokleo onoga ko bude činio ono što je Lutov narod, Allah je prokleo onoga ko bude činio ono što je Lutov narod, i Allah je prokleo onoga ko bude činio ono što je Lutov narod.'"!? Ne zbog toga što su iznijeli svoje religijsko tumačenje o homoseksualnosti, već što su održavanje 1. Queer Festivala predstavili svojim čitateljima kao "opasno poigravanje vjerskim osjećanjima Bošnjaka". I tako isprovocirali cijelu bulumentu populacije koja, evo, već danima, poziva da se "navijači, vehabije, mahalci i taksisti konačno spreme i stanu ukraj pederluku", kako je ljutito zaključio jedan od forumaša Sarajevo-x-coma.

– Šokirala me količina mržnje, recimo, na IslamBosna, na kojem jedna "sestra" kaže kako nas treba politi benzinom i zapaliti, "pripremite benzina u flaše od deterdženta s mogućnošću špricanja"… Da se zalediš!, komentira jedna od djevojaka. U prostorijama Udruženja Q, u jednom sarajevskom naselju, situacija je napeta. Priča se o sramnom pamfletu Saffa, prijetnjama na portalima, strahu pojedinih članova i članica…

– Ma, to su samo pojedinci, ne treba se uznemiravati, samo provokacije, ne vjerujem da će biti problema, smiruje Svetlana Đurković. – Poslije festivala bi se svakako trebalo skloniti iz grada neko vrijeme…

Ovo je već treći put da Udruženje mijenja adresu – i ova je skrivena od javnosti. U jednoj od soba, koja služi kao mjesto druženja, pored biblioteke, linije, gitare, zastava duginih boja, na zidu su okačeni i rasporedi programa predviđenog za Queer Festival: projekcije filmova, performansi, izložbe, koncerti…

– Smatrali smo da je došlo vrijeme da uradimo nešto ozbiljnije, nešto što bi ljude na jedan umjetnički način zaista približilo pitanjima queer zajednice… Smatrali smo da je prošlo vrijeme skrivanja i davanja anonimnih izjava, kaže Svetlana, prisjećajući se kada su, nekako u isto ovo vrijeme, prošle godine, odlučili napraviti kulturni događaj. Mislili su da je javnost u međuvremenu dovoljno sazrela. Barem toliko da prihvati kulturnu ponudu različitih manjina. Makar one bile i seksualne. Spolne. Rodne. Bilo kakve – samo da se ne uklapaju u dominantni heteronormativni kulturno-bošnjački obrazac. Nažalost, nisu računali na reakcije poput one dekana Fakulteta islamskih nauka Ismeta Bušatlića, koji nam je na pitanje šta misli o organiziranju festivala, rekao da to treba pitati "stručnjaka za fetve"?! Ali i na činjenicu da je u ovom gradu homoseksualnost prihvatljiva samo ako je "skrivena", onakva kakva je i bila posljednjih godina, kada su se kulturni programi s queer tematikom odvijali iza zatvorenih vrata klubova i galerija koji su bili dovoljno "seksualno-politički korektni". Odnosno, onako kako je vidi većina na široko posjećenoj homofobičnoj diskusiji jednog od lokalnih portala: "Ako hoćete da budete pederi, ne morate nam to i nametati!"

Prihvati i ćuti – Ja jesam peder i nije me strah onoga što sam, kaže Mirza Beširović. On ima dvadeset i dvije godine i vjerovatno je prvi muškarac koji javno, u medijima, priznaje svoju orijentaciju. A da je iz BiH. – Ne bih rekao orijentacija jer nisam izabrao da budem homoseksualac u smislu homoseksualne orijentacije, ali biti peder u smislu seksualnog identiteta jesam, može ga svako nazivati kako hoće, ja ga nazivam tako, što znači da sam odlučio politički protestirati protiv ugnjetavanja zbog onoga što sam, objašnjava Mirza. Sreli smo se nekoliko dana nakon što je njegov prijatelj Frane otišao za Split sa zapaženim sjećanjem na sarajevski festivalski sjaj.

– Ljudi ne razlučuju razliku između orijentacije i identiteta: biti biseksualac ili homoseksualac se ne bira, ali identitet koji se izgradi je nešto što sami tvorimo, kao što se, naprimjer, ljudi rode u muslimanskoj porodici, ali svoj identitet vjernika sami grade. Djevojkama pomaže pri završnim pripremama za Queer Festival. Već je neko vrijeme želio da istupi u javnost i otvoreno deklarira svoj rodni identitet. Sve dok se u roku od jedne sedmice nisu dogodili istovremeno "tuča" i tenzije povodom najave festivala. – Prije nego što će se sve ovo desiti, stvarno sam se bio ohrabrio. Ne želim ni da me ovo pokoleba, ali… najviše se brinem za svoju porodicu. Bojim se da njima neko ne naudi…

Mirza je svojim roditeljima priznao da voli istospolne osobe prije četiri godine. Vratio se iz Engleske, gdje je imao i svoju prvu homoseksualnu vezu. – Nužno je pričati o tome da su neki ljudi ugroženi samo zato što se ljudima takvo što ne dopada. Ja sam svojim roditeljima rekao potpuno neplanirano, bio sam blizak njima, izjedalo me što im to prešućujem… Ispočetka su bili jako uznemireni, ali prihvatili su… Danas me razumiju, mada ih je strah i zabrinuti su da ću dobiti otkaz ili da će me neko napasti na ulici.

Nedodirljivost Mirza je student anglistike na Filozofskom fakultetu i freelance prevoditelj. Razgovor ga opušta. Pozira fotografu. – Mislim da ću definitivno izaći u javnost. Naravno, meni je lakše… Osim roditelja, znaju i u mom poslovnom okruženju. Imao sam sreću što su svi ljudi s kojima sam radio shvatili vremenom da sam peder, vjerovatno što su to ljudi iz kulture, književnosti, neki akademski krugovi što, valjda, podrazumijeva informirane ljude, a ja smatram da su predrasude manje tamo gdje su ljudi informirani.

I mi smo to mislili. Dok nas u anketi Dana nije prosvijetlila docentica medicinskih znanosti, liječnica koja samodopadno izjavljuje kako ona homoseksualnost smatra bolešću. Iako već pet decenija Svjetska zdravstvena organizacija homoseksualnost nema na svojoj listi bolesti. Ili, dok se nismo suočili s različitim opaskama o neprimjerenosti okupljanja takve vrste tokom mjeseca posta. Ili… istina je, naravno, da je seksualna orijentacija privatna taman onoliko koliko je privatna i svaka druga i baš zbog toga je valja tako i tretirati. Pravo na mišljenje je sveto i nedodirljivo i možda je baš u tome stvar: u nedodirljivosti. Pozivi na linč, mržnju, uvrede i gaženje zakona zato što neko misli, osjeća ili ima drugačiji spolni identitet već je ozbiljno zadiranje u tuđe, drugo i drugačije. Upravo zato Udruženje Q ne odustaje od festivala. Žele vjerovati da imaju prava na život u svome gradu.

Queer u Zagrebu – Pakao, čistilište, gay

Bilo je rano ljeto 2002. godine kada je Zagreb doživio svoj prvi susret s duginim bojama rasprostrtim po centru grada i s istospolnim parovima što su se ljubili i držali za ruke šetajući između kordona koje su činili brojčano nadmoćniji interventni policajci. U toj prvoj hrvatskoj gay-povorci debelu većinu činili su heteroseksualci što su izašli podržati homoseksualnu braću i sestre, a s druge strane plavih kordona bio je upriličen "protu-pride", koji je okupio petstotinjak lica što su pljuvala i bacala suzavac, kamenje i psovke. Bili su ponosni što svoju privrženost katoličkoj vjeri i hrvatskoj naciji javno mogu manifestirati razbijajući glave onima koji se ne uklapaju u njihov jednostavni svijet. Trideset i dva sudionika gay-parade bila su ozlijeđena i maltretirana, a uhapšeno je dvadeset i sedam izgrednika. Nitko, međutim, nije kazneno gonjen.

Kada je led probijen, tenzije su se počele smanjivati. Povorke koje slave pravo na različitost postale su tradicionalnim dijelom zagrebačkog ljeta, broj sudionika ustalio se na oko tristo, broj mrkih policajaca također, podrška predsjednika Stipe Mesića postala je uobičajena, telegrame potpore redovito šalju socijaldemokrati, liberali i narodnjaci, premijer Ivo Sanader, zajedno sa svojom vladom i svojim HDZ-om, mudro šuti, ali je donio evropski usklađen i vrlo moderan antidiskriminacijski zakon, koji nije uspjela zaustaviti ni medijska ofanziva Katoličke crkve, na različite umjetničke queer festivale sa zgražanjem se više ne osvrću ni profesionalni prepoznavatelji Sodome i Gomore…

Nestalo je i organiziranih kontraokupljanja, što ne znači da je homofobija iščezla iz ove zemlje. Ona postojano živi u glavama seoskih župnika i biskupa s Kaptola, ona je intimna opsesija tzv. konzervativnih parlamentaraca i Vladinih ministara, ona je – uz mržnju prema Srbima i neizbježnu ksenofobiju – smisao života golobradih mladića što se tituliraju nogometnim navijačima i poklonicima nacističko-ustaškog kulta, ona, ta homofobija, izlazi na vidjelo čim se razgrnu površinski slojevi malograđanske pristojnosti i političke korektnosti kao dominantnih karakteristika svakodnevnog života u Zagrebu. A Zagreb je u tom smislu, naravno, neusporediv s ostatkom Hrvatske: u Splitu, Rijeci ili Osijeku nitko i ne pomišlja da organizira Gay-Pride, a u Gospiću, Vinkovcima ili Šibeniku nitko i ne pomišlja da eventualno pomisli da se javno deklarira kao homoseksualna osoba.

Od 2002. godine do danas, dakle, promijenilo se samo to što više, ipak, nije naročito popularno otvoreno prakticirati homofobiju. Sada se to, uglavnom, čini pod okriljem mraka i pod kapuljačama: nakon ovogodišnje šarene parade, uslijedio je pojedinačni lov na sudionike po haustorima i parkovima. Razbijanje i pljuvanje homoseksualaca samo se preselilo iz sfere društveno prihvatljivog, čak i poželjnog ponašanja u sferu gerilske borbe koju poduzimaju izbrijani momci u crnim cokulama i s "Dinamovim" grbom istetoviranim na nadlaktici. Oni su, međutim, tek realizatori onoga što se želi, ali se ne smije, u Biskupskoj konferenciji, među većinom članova Parlamenta i Vlade, u vojsci i policiji, te u boljim katoličkim kućama. Oni su samo doslovno shvatili ono čemu ih je društvo učilo.

Belma Bećirbašić, Ivica Đikić