Zamjena Boga ohološću nacije poništava temeljnu istinu vjere i pervertira je u njezinu suprotnost: važnije je što smo se rodili kao pripadnici određenog  (božanskog) naroda nego što smo stvoreni od Boga

Piše: Ivan Šarčević

Nijednoj vjeri nije tolika opasnost neka druga vjera i svjetonazor, čak i kada su borbeno neprijateljski raspoloženi, koliko unutarnje krivovjerje. Među unutarnje krivovjerje spada i nacionalizam – ideologija u kojoj nacija zauzima mjesto Boga. Nikada dovoljno posvijestiti da je nacionalizam najbezbožnija suvremena ideologija, jer se sotonsko zavodnički služi najsvetijim i ostavlja iluziju pravoga puta.

Religiozna patologija, u koju spada nacionalizirana vjera, teško je izlječiva jer ne ugrožava vjeru izvana nego je inficira u samoj biti i istodobno stvara privid pravovjerja. Zamjena transcendentnoga Boga ohološću nacije poništava temeljnu istinu vjere i pervertira je u njezinu suprotnost: važnije je što smo se rodili kao pripadnici određenog (božanskog) naroda nego što smo stvoreni od Boga. Zato se i odgovornost pred Bogom preokreće u „odgovornost" pred nacijom, a poniznost pred Svevišnjim – na kojoj počiva religiozna vjera – u oholost izabranja što neizostavno uključuje prezir i mržnju prema drugima i različitima. Ništa ne znači to što smo smrtni, što ćemo jednom, kako svi monoteizmi govore, stići pred Božje sudište te da nećemo biti suđeni po nacionalnosti nego po čovještvu. Umjesto ideala univerzalne jednakosti pred istim Bogom i zahtjeva konkretnog čovjekoljublja i prema različitima, nacionalizirane vjere postavljaju kolektivnu (nacionalnu) opijenost savršenošću koju slijedi mržnja prema drugima kao najpoželjnije ponašanje.

Naše tražene vrline su dakle oholost, superiornost nad drugima, i mržnja prema drukčijima od nas. A to je nijekanje i vjere i čovjeka i Boga. U nacionaliziranoj vjeri uzori su oni koji izjednačuju vjeru i naciju, politički oholi vjernici. Njihova osnovna formula je obezvrijediti druge, prenaglasiti njihove mane i zlo, istaknuti svoje vrline, i one nepostojeće, i iznad svega zanijekati svako svoje zlo. Što je vlastito zlo veće, nacionalizirana ga vjera više niječe. U nacionaliziranoj vjeri grijesi i zlo koji se čine drugima, vrhunac su kreposti i čovještva.

Evo još nekoliko oznaka oholih političkih vjernika. Oni govore povišenim tonom, gotovo galame. Ako šute, njihova je šutnja prazna, gorka i nemirna. I na uljudna pitanja odgovaraju oporo, nervozno, riječi im pršte bez suzdržanosti i kontrole. Oholi ljudi izražavaju superiornost što ne gledaju u oči niti zadržavaju pogled – oči im sijevaju na sve strane. Sjede kao da su na čavlima jer moraju ostaviti dojam da imaju mnogo važnijega posla od trenutnog. Nemaju nježnosti ni afektivnosti prema patnji drugih. Lišeni su elementarnih sentimenata. Kad izražavaju emocije, prelaze u histeriju ili egzaltaciju.

Oholi ljudi nisu kreativni ni produktivni nego grozničavo svojataju ono što su im drugi pribavili. Lišeni su humora, ne znaju praviti šale na svoj račun. Ako se smiju, njihov smijeh je cerenje, usta su im oblikovana u refleks prezira prema svima. Uvijek govore u pozi, kao da su pred njima stalno kamere, ogledala i svjetla. Ti narcisi čiju vrijednost, tako misle, nitko još potpuno nije vidio, smatraju se nerazumljenim središtem svijeta. Ne mogu s drugima raditi ravnopravno, niti slušati druge, jer očekuju samo divljenje, podložnost i poslušnost. U trajnoj su paranoičnoj sumnjičavosti prema drugima da ih ne prevare. Kod drugih ne vide ništa što je bolje od njih ili da bi od njih imali što naučiti, jer ne vide svoje nedostatke ni granice.

Oholost, govore sve vjere i teologije, označava đavolsku težnju da se bude samodovoljnim, da se bude bogom, bogom nad drugima, pa oholi prerastaju u veće ili manje (usamljene) diktatore. Oni su s Bogom na „ti". Oholost je izvor svih drugih zala i najprisutnija je kod savršenih. Zato je teško izlječiva. Općenito se misli da je poniznost suprotnost, a time i lijek oholosti. Naprotiv. Poniznost je najizloženija oholosti i oholost se najbolje skriva u najsvetijem. U spoju s nacionalizmom oholost postaje kolektivna patologija savršenosti. Jedino rješenje jest ljubav prema onima od kojih mislimo da smo bolji, izlazak prema onima koje preziremo i mrzimo, konkretno gostoljublje i pomaganje. Jedino takva ljubav nadilazi naše savršeno nacionalizirane vjere i lijek je našeg najgoreg zla – oholosti. I jedino je smisleno činiti ono što nas nadilazi.

Oslobođenje