Radovan Karadžić, koji će kao bezglavi jahač apokalipse odjahati u vlastiti ponor, a mogao je, jer je po obrazovanju liječnik, neuropsihijatar, ostati upamćen po predanom radu u struci i liječničkim dobročinstvima

Piše: Anto Dugonjić

Radovan Karadžić je ime i prezime određene osobe, po obrazovanju liječnika, neuropsihijatra, i mogao je ostati upamćen po predanom radu u struci i liječničkim dobročinstvima, ali je to ime postalo simbol destruktivne izopačenosti i nezasitnog zločinačkog djelovanja.

Premda je još grčki filozof i matematičar Pitagora, inače priznati poznavatelj ljudskih karaktera, ukazivao da se ne treba čuditi ničem što dolazi od ljudi kod Radovana Karadžića mnogo toga i začuđuje i zbunjuje, a izaziva i nevjericu kako je mogao, još uz takvo obrazovanje, doći na tako morbidne ideje, pritom poticati druge i organizirano provoditi strahovite, nečovječne zločine.

Iza njihova bjesomučnog pohoda Radovana Karadžića i Ratka Mladića, profesionalnog vojnika, ali i patološkog krvnika, ostale su stotine tisuća grobova, mahom nedužnih žrtava, toliko unesrećene djece bez roditelja i bez djetinjstva; silovanih djevojčica, djevojaka i žena desetine tisuća, dok se prognani, obespravljeni, preživjeli, ali za cijeli život unesrećeni, broje na milijune.

Uz ovakve počinjene zločine nad ljudima gotovo da se čini i nepriličnim spomenuti koliko su Karadžićeve i Mladićeve razularene vojničine popalile i porušile sela i gradove, škola i bogomolje te kulturna dobra. Ta zlodjela provodila su se godinama pred očima cijelog svijeta.

Karadžić je rođen u selu u crnogorskim brdima; otac mu je bio seoski guslar, ali i pripadnik četničkog ustroja koji je poslije rata dugo bio na robiji. Mladi Radovan uspješno se školovao i dospio na studij medicine u Sarajevu, gdje se već počela iskazivati njegova manipulatorska narav, egocentričnost i narcisoidnost.

Vješto je koristio sve okolnosti, pa je poslije studija završio i specijalizaciju iz neuropsihijatrije, a kasnije će, zajedno sa suprugom liječnicom, provesti neko vrijeme i na studijskom boravku u Engleskoj, gdje će donekle ovladati i engleskim jezikom, što će obilno kasnije koristiti, makar nerijetko i kao broken english, u svojoj ratnoj karijeri i pohodima po međunarodnim susretima.

Tada se već približavao vrhuncima svog narcističkog manipulatorstva, a u tome zamršenom sklopu okolnosti izdašno mu je na ruku išla i međunarodna zajednica (ma što to moglo značiti), podastirući mu crvene sagove pod noge i nudeći mikrofone svjetskih televizija pred njegovu samodopadnu fizionomiju.

Susretao se on tada i s kolegom po struci, ciničnim lordom Owenom, koji nije htio, ili nije znao, iščitati grandomanske pulzije i ratno huškanje doktora, zločinca, zamaskirano kameleonski hinjenim i slatkorječivim glumatanjem za spremnost na suradnju s tom međunarodnom zajednicom, a lukavo je nadmudrio tu bjelosvjetsku družinu, koja se često na menažerijski način tada plela po ovim prostorima. I doista, neko je vrijeme na svjetskoj pozornici figurirao kao planetarno poznat »državnik i gospodin predsednik«.

Upravo dosljednom psihijatrijskom analizom moguće je pokazati da je on u svojoj psihičkoj strukturi patio od mnogostrukog poremećaja osobnosti: ne samo narcisoidnog i histrionskog i megalomanskog, nego i asocijalnog, paranoidnog i shizotipnog. Možda je najpogubnije na njegovu osobnost djelovala nikad dosegnuta zrelost u procesu identifikacije.

Još u djetinjstvu i adolescenciji otac mu nije mogao biti adekvatan identifikacijski uzor, a opet oca se nije mogao ni odreći, pa je mitomanski pribjegavao krivotvorenju stvarnosti nerijetko se hvaleći kako su mu preci bili poznati i slavni ratnici i hajduci, a otac mu je bio četnički zločinac.

Dugo je s ponosom isticao svoje izvorno crnogorstvo, a kasnije je, za dnevne potrebe, to preoblikovao u sintagmu da je on Srbin iz Crne Gore.

Svoje gorštačko podrijetlo i mentalitet koji se u njemu ukorijenio nije mogao ukomponirati na svom životnom putu u novim sredinama i uljudbenim sustavima. Život u gradu, kao urbanoj organiziranosti, nije mogao integrirati u svom ponašanju, pa će tako grad svoje mladosti, školovanja i zrele životne dobi zamrziti do žudnje za njegovim uništenjem, ali opet grad, a i cijeli svijet bili su mu potrebiti kao pozornica njegove egocentričnosti i narcisoidne prezentacije jer osobe s takvim poremećajem trebaju publiku, javnu pozornost. Gotovo cijeli svijet je dugo hranio njegovu takvu patološku potrebu.

U bestežinskom prostoru svoje lebdeće identifikacije on je želio biti sve, a u sebi je on slutio, pa i znao, da je takav kakav jest, zapravo beznačajan i sitan i stoga je silovitija i nezaustavljiva želja da to potisne, prikrije, zamaskira poput čovjeka koji zna da iza sebe ostavlja trag koji zaudara, a time je njegova potreba nezajažljivija da taj smradni trag zamaskira što većom gomilom svakojakog materijala samo da prikrije istinu.

Imao je diplomu neuropsihijatra ali se u struci nije iskazao, nego je i tu vrludao i povremeno se samozvano nametao kao psiholog specijaliziran za sport, jer to je opet prilika za njegovu opsesivnu žudnju za javnom pozornicom, ali ni u jednom sportskom društvu, u koje se ubacivao, nije bio uspješan i najčešće su ga odatle izbacivali.

Poželio je on tako biti i moderni književnik, hermetičke provenijencije (zar nije i kaplar Adolf Hitler čeznuo da postane poznati umjetnik, slikar!), ali i tu je ostao u maglama. Istodobno kao »pesnik«, predavao se on i tradicionalnom crnogorskom guslarenju. To što ga je pratio glas da je sklon kockanju, ženskarenju i nazdravičarskom šarmiranju u društvima, poglavito nestrukturiranim, u kojima se kretao, nema neke veće važnosti u analizi njegova psihičkog profila, nego to ide, onako usput, uz njegov infantilno nestabilni identitet.

Patološka želja za vlašću nad drugim ljudima vodi ga do predodžbe da postane omnipotentni gospodar i u divljem ratnom pohodu želi biti i vlasnik tuđih života po pozivu svoje unutarnje mržnje prema svemu što je različito od njega, u samoj jezgri njegove ličnosti, primitivnoga gorštaka, mrzitelja svega uljudbenoga, a posebice se okomio na one koji su mu u dotadašnjem životu bili najbliži, susjedi i sugrađani, jer oni mogu biti neugodni svjedoci njegove beznačajnosti.

Pa cijeli je svijet mogao pratiti kako je na besprimjerno okrutan način u novijoj ljudskoj povijesti, godinama s neskrivenom patološkom mržnjom i pritom uživanjem mrcvario, razarao i ubijao jedan grad, Sarajevo, i sve njegove žitelje, a sam je ranije od toga grada uzeo sve što je mogao.

U maglama vlastite megalomanije nije mogao vidjeti svu grotesknost svog lažnog identiteta: primjerice, u imitaciji državničkog nastupa pred tobožnjom vojskom nasilničke tvorevine, provokativnom, a nelogičnom lingvističkom krparijom nazvanom Republika Srpska, jer niti je republika niti je srpska, i gdje se on i krvnik Mladić međusobno časte grandioznim titulama, a svima je već tada moglo biti jasno o kakvim je izopačeno zločinačkim individuama riječ.

O kakvim je zapravo ljudskim mizerijama riječ, pokazat će se ubrzo, kada poslije ratnog ludila i divljanja obojica postaju bjegunci, ponašajući se kao anonimne ništarije samo da spase vlastitu glavu. Lažni heroji, a lažni i ljudi.

Koliko je dubok gubitak ionako nedostatnog vlastitog identiteta kod Radovana Karadžića, može se pratiti i ovih dana, kada izlazi na vidjelo kakav je život provodio, ukravši identitet druge osobe, i kako se brzo uživio u novu ulogu mizernog šarlatanskog ezoteričnog medicinskog alternativca, zamaskiranog do bezlične klošarske klateži, a ne tako davno puranski samodopadno se kočoperio pred svijetom kao važna svjetska figura. Takva spremnost srozavanja vlastita identiteta na vrijednosnoj ljestvici osobnosti niža je od razine amebe.

Stoga bi napokon trebalo uvidjeti da je Radovan Karadžić cijeli svoj život nosio masku, zapravo je njegovo lice bilo stalna maska, čime je on postao čovjek bez lica, bez svojstava i bez osobnosti. Čak je i onaj dio svoje analitičke inteligencije koju je imao potrošio na lukavstva svakojake vrste, a za lukavstvo se i kaže da je inteligencija ograničenih, besćutnih, jednodimenzionalnih ljudi, dakle, glupih, bez emocionalne i socijalne, a kamoli duhovne inteligencije. Stoga i naslov ovog napisa nije samo literarna stilizacija, nego je doista rezultat kratke analize života zločinački strukturirane osobe, koja će kao bezglavi jahač apokalipse odjahati u vlastiti ponor.

Anto Dugonjić, prim. dr., neuropsihijatar

Vjesnik