Tri bitne političke novosti bile su prilika da Bosni i Hercegovina počne mentalno izlaziti iz ratne zaokupljenosti. Ni jedna od tih obećavajućih novina nije za sada učinila političku i društvenu svakodnevicu u BiH boljom. Naprotiv. 

Piše: Zija Dizdarevićzija

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom ima motivirajuću energiju – i formalno i sadržajno. Za bh. državu potpisi znače da je EU prihvata kao partnera kojem se daje prilika da, od objekta međunarodne volje, stasava u sve ravnopravnijeg međunarodnopravnog subjekta.

Republika Srpska je za EU i dosljednu provedbu SSP, ali slijedi ucjena – taj integracijski proces ne može ići na uštrb sadašnje ustavne i političke pozicije tog entiteta, koja znači stvarnu nadmoć RS nad bh. državom. RS je za integraciju, ali ne unutrašnju. Traži se čak povratak prenesenih nadležnosti sa entiteta na državu.

Nije riječ samo o tome da premijer RS Milorad Dodik nastoji ovim prijetnjama očuvati, pa i ojačati položaj RS unutar naziruće evroatlantske BiH. Radi se o osnovnom odmjeravanju – Bosna i Hercegovina i(li) Republika Srpska.

SPP traži jedinstveno uređeno i otvoreno bh. tržište po pravilima EU. To podrazumijeva regulativu i organizovanost vlasti na nivou države koja može odgovoriti tom prožimanju. Bh. državi trebaju ovlasti koje je ustavno osposobljavaju da može odgovoriti međunarodnim obavezama i, povodom njih, interesima svojih građana.

Tu je osnovni Dodikov problem: što više EU u BiH, toliko više BiH u RS, a može i ovako – što više EU u RS, toliko više BiH u RS i EU. Dodik vodi u osnovi paranoičnu politiku sa autističkim posljedicama po Srbe u BiH koje se godinama odvaja od njihove bh. izvornosti i suprotstavlja Bošnjacima i Hrvatima. Ne može biti integracije u EU bez ekonomske i političke integracije (ne unitarizacije) unutar BiH.

Ništa se ne može postići maksimalistički postavljenim zahtjevima. Politika koju vodi lider SBiH Haris Silajdžić je politika sukobljavanja i udaljavanja bh. naroda. To je politika koja uvjerava Srbe da je RS jedini siguran okvir za njih, što je, inače, u osnovi infantilno. Jeste RS nastala na agresiji i genocidu, ali jeste i dio ustavnog uređenja BiH.    

Sklapanje proevropske koalicije u Srbiji ovdje je praćeno s ravnodušnošću i sumnjičavošću. Predsjedništvo BiH nije jasno i glasno podržalo taj veliki geopolitički zaokret nove vlasti u Beogradu. Učvršćivanje evropskog kursa u Srbiji tjera na drugačije razmišljanje ovdašnje Srbe i njihove političke zastupnike. Evropeizacija Srbije je prilika za relaksaciju njenih odnosa i sa BiH, a to znači i u samoj BiH. 

Ni hapšenje Radovana Karadžića nije potaklo kolektivnog šefa države na pružanje ruke Beogradu. Državnički je reagovao samo član Predsjedništva Željko Komišić, čestitajući  predsjedniku Borisu Tadiću na hapšenju Karadžića. Upućivanje Karadžića u Hag obnovilo je ratne antagonizme u BiH. Umjesto da bude prilikom za pružanje ruku, kako bi se krenulo u proces pomirenja i izgradnju zajedničke sudbine u novim međunarodnim okolnostima.

Cijela politička scena u BiH od izbora 1990. godine do danas je postavljena na konfliktnoj i negatorskoj osnovi. U 99,9 odsto slučajeva politički istupi su s negativnim nabojem prema nekomu ili nečemu. U tome su isti i pozicija i opozicija. Bošnjački, srpski i hrvatski političari i stranke ne umiju se obraćati ljudima iz drugih nacija, doduše, ne znaju razgovarati ni sa "svojim" narodom.

Pretežuća politička svijest još je u ratničkim oklopima. Vladajući bh. političari ne vole dobre vijesti, pokazalo se da oni ne znaju šta će s njima; njihova motivacija je negativno određena, osim u dijelu koji se tiče njihovih probitaka. Ipak, ima i u opoziciji i u vladajućim strankama ljudi koji se umiju obraćati svima, poput Komšića. Vrijeme je za hrabrije iskorake, i mimo stranačke stege, ljudi s pozitivnom energijom i sviješću o onome šta treba sad činiti. Samo ubrzavanje evroatlantskog procesa može nas izvlačiti iz nacionalističke baruštine.