Milorad Dodik se, možda nenadano i nepripremljen, našao u velikom procjepu – između Radovana Karadžića i njegovog zloč­inačkog političkog testamenta, na jednoj, i Borisa Tadića i njegove proevropske političke orijentacije, na drugoj strani.

Piše: Mirko Šagolj

U samom činu hapšenja očigledno je i sam osjetio da se može, i da će se neizbježno morati, dovesti u pitanje i Karadžićevo najvažnije djelo koje je ostvario upravo sredstvima zbog kojih i ide u Hag. Riječ je, naravno, o dejtonskoj Republici Srpskoj. Sve tačke za koje ga optužnica tereti Karadžić je "nabrao" na području Bosne i Hercegovine, stvarajući današnju Republiku Srpsku. On je "komandnu odgovornost" za sve zločine počinjene na tlu BiH, a za koje je i optužen, djelimično mogao u Hagu jedino podijeliti sa Slobodanom Miloševićem. Ali, eto, nije se dalo da tako bude. Sud je svojim ukupnim odnosom za vrijeme dok je suđenje trajalo jednostavno omogućio Miloševiću da ne dočeka presudu.

Ostao je, dakle, Karadžić kao najodgovornija politička pa i vojna ličnost da u Hagu odgovara za onaj dio koji pripada njemu. A drugi sud – Sud pravde u Hagu – već je presudio da je vojska kojom je kao politički najodgovornija ličnost zapovijedao Radovan Karadžić počinila najteži zločin koji međunarodno pravo poznaje – genocid. I to je konačna presuda.

I samo na temelju te presude može se dovesti u pitanje uopće postojanje i opstanak RS-a, jer je prema mjerodavnoj sudskoj presudi ona, makar i djelimično, nastala (i) na genocidu. Nije, stoga, slučajno što su pojedini bošnjački politički lideri odmah nakon što je Karadžić uhapšen rekli da se sada mora postaviti i pitanje postojanja RS-a kao Karadžićevog najvažnijeg djela.

E, to je ono što je Dodika najviše i uznemirilo povodom Karadžićevog hapšenja. Jer, njegova cjelokupna opsesija se svodi na devizu "ne diraj mi moje krugove" – ne diraj mi RS! On je svjestan činjenice da je, uz izdašnu pomoć i Harisa Silajdžića, potpuno zajašio RS na prošlim parlamentarnim izborima, da u njoj može da radi šta hoće i radi šta hoće. I čini sve da je održi kao neku vrstu svog privatnog posjeda.

Još kad se tezi da je RS nastala kao rezultat agresije i genocida i da uporedo sa suđenjem Karadžiću treba preispitati i njeno postojanje, dodaju sve učestaliji zahtjevi da se odmah poslije oktobarskih lokalnih izbora mora pristupiti ustavnim promjenama, Dodikovo pojačano uznemirenje povodom Karadžićevog hapšenja je potpuno razumljivo. Čak i visoki predstavnik Miroslav Lajčak govori da su BiH, odmah poslije izbora, neophodne ustavne promjene.

Priklanjajući se onima koji (i) danas čvrsto stoje iza Karadžićeve politike i kojima je u ovom trenutku važnija njegova porodica nego desetine hiljada srebreničkih sirotica, Dodik do kosti ogoljeva svoj politički lik.

Ali, time izravno staje na stranu najogorčenijih protivnika predsjednika Srbije Borisa Tadića, kojeg proglašavaju srpskim izdajnikom kalibra Vuka Brankovića. Zbog Karadžića, prije svega. Ministar za suradnju sa Hagom Rasim Ljajić, državni tužilac za ratne zločine Vladimir Vukičević i ministar policije Ivica Dačić su u svemu tome beznačajne osobe. Tadić je na udaru iz strateških političkih razloga – s ciljem da se ukloni s vlasti i s političke scene uopće, kao nekad Ivan Stambolić, kako bi se spriječila proevropska orijentacija Srbije i njena  demokratizacija.

Dodik je na prošlim parlamentarnim i predsjedničkim izborima odlučno podržavao Borisa Tadića jer je dobro procijenio da će, u konačnici, pobijediti Koštunicu i Nikolića i da će i Dodik od te pobjede i podrške imati koristi.

I, šta će sad? Kojoj strani se prikloniti – Karadžićevoj ili Tadićevoj? Vjerojatno će, kao i do sada, procijeniti koja mu više nudi i obećava. Sudeći prema dosadašnjim reagiranjima, izgleda da od Karadžićeve strane više očekuje.

Oslobođenje