Sto pedeset godina poslije Njegoševe smrti, organizuje se najveća rasprodaja crnogorske zemlje kakva nije zabilježena u njenoj dugoj i teškoj istoriji

Piše: Duško Kovačević

Crna Gora, sredina je devetnaestog vijeka, tačnije – 1843. godina gospodnja. Doba vladavine Petra drugog Petrovića Njegoša. Nesrećna i zla vremena. U vladiku se te kišne jeseni uvukla neka čudna uznemirenost, tjeskoba, zebnja. Zamišljen je, odsutan i usamljen, predosjeća nešto. U zemji nemaština, glad i svakakvi jadi, a na sužene-nahijske granice svakodnevno i uporno navaljuje neprijatelj.  

Baš tada Crna Gora gubi od Turaka tri mala ostrva na Skadarskom jezeru: Vranjinu, Grmožur i Lesendro. Njegoša,"pustinjaha cetinjskog", taj gubitak male teritorije svoje zemlje teško pogađa – iskreno pati, i uz sve druge muke, na različite načine nekoliko puta pokušava da ih povrati.

Nije uspio. Vraćena su Knjaževini Crnoj Gori tek 1878., mnogo godina poslije vladičine prerane smrti. I do danas se u Crnoj Gori zadržala izreka, da kada neko za nečim ili nekim žali, kaže se: "Izgore ka’ vladika za Lesendrom".

Ova izreka koja je nastala kao poetsko ovaploćenje jedne Njegoševe izjedajuće i neprebolne rane, koliko svjedoči o vladičinom etičkom i emotivnom senzibilitetu i plemenitosti, još nam snažnije sugeriše  njegovu ontološku privrženost sopstvenoj zemlji koju je smatrao svetinjom i jedinim sudbinskim ishodištem.

Niko više nikad neće tako voljeti Crnu Goru, stvarajući od njenog kamena i slobode- veličanstvenu nacionalnu poetiku najuzvišenijeg nadahnuća.

Danas, sto pedeset godina poslije Njegoševe smrti, sa tog istog vladičinog prijestola organizuje se najveća rasprodaja crnogorske zemlje kakva nije zabilježena u njenoj dugoj i teškoj istoriji.

Današnji gospodari ne doživljavaju Crnu Goru tako njegoševski, poetično, kao viječni zavičaj i opredmećenje  najsuptilnijih emocija, osim kad im politički interes i predizborna demagogija to nalažu. Crna Gora je za njih realna i materijalna supstancija, puki ekonomski resurs, privredna baza poput neke rude koju treba eksplatisati, crpiti, isisavati. Ona je zlatni izvor lični biznis, predmet poslovne nagodbe. Crna Gora je puki  proizvod. Preko njenih dobara se kupuje politička naklonost, pune vlastiti dzepovi i produžava vlast.

Za razliku od vladičinog roditeljskog odnosa prema svojoj domovini, današnji vladari crnogorsku teritoriju doživljavaju kao osvojeni plijen! Sve ono što su naši časni preci sa mukom i krvlju stvarali vjekovima kroz rat, pogibije i tadašnju diplomatiju, to se danas krčmi i otima pod stručno ekonomskim nazivom: "prvobitna akumulacija kapitala"! Niko i ne pomišlja da zakuka k'a vladika. Prodaja zemlje i (najčešće pošto-zašto) je danas- iskorak, uspjeh i razlog za slavlje!

Najbizarniji primjer kolonijalno-neprijateljskog odnosa prema Cnoj Gori od strane njene vladajuće elite jeste -"Afera Trsteno". Radi kratkotrajne i usko-partijske koristi dozvoljeno je jednom insajderu,"dotadašnjem opozicionaru" da zauvjek otuđi pola miliona kvadrata državne zemlje iznad najljepše uvale i plaže na Jadranu-Trsteno!Tu prelijepu mediteransku uvalu više nikad nećemo vratiti u naše vlasništvo, kao što nam je vraćen Lesendro. Za Trsteno ćemo dobiti samo dvočasovni koncert. Tačno onoliko koliko je Crna Gora obeštećena za Trsteno, toliko isto će ta ista Crna Gora platiti Madoni za koncert u trajanju dva puna sata! Šest miliona eura! Trsteno za Madonu?! Pa neka sad neko kaže da crnogorci nisu muzikalni?

Da li je ovo neki orvelovsko-groteksni crni humor? Na žalost, nije.To je crnogorska realnost. I kao što to obično biva, u oči referendumu, dvije godine nakon ove sramne trgovine, njen glavni akter, tada već bivši liberar i bivši opozicioner, obilazi  prepune crnogorske trgove i u transcendentalno-ekstatičkom stanju, prepun patriotskog naboja kune se u vječnu i bezrezervnu odanost i ljubav prema majci Crnoj Gori, pozivajući se čak i na Njegoša!!! Neko tada cinično primjeti: "Ako nastave ovako da je vole, od nje neće komata ostat! Postaće nezavisna! Ali sama od sebe"! Da li je ovaj šaljivi cinik bio u pravu?

A Lesendro s’ početka priče, to malo i neugledno ostrvce na Skadarskom Jezeru, pusto je i usamljeno.Niko ga ne posjećuje, kažu puno je zmija. Nije još prodato, valjda nije na tako atraktivnoj i prestižnoj lokacija kao Trsteno. Neka ga, neka samuje. Za njega ne bismo mogli dovesti ni neku trećerazrednu pop ili rok zvijezdu!