Veliko i zlo carstvo kapitala raspast će se samo od sebe-iznutra

Piše: Duško Kovačević

Istina je ružna (Nietzsche)

Agresivni, interesno isprepleteni, atomsko-razarajući udar podivljalog i  nekontrolisanog kapitala u Crnoj Gori (tom prostoru viječite fizije) i svih njegovih politikantsko-partijskih mutiranih čudovista, da li ima svoju istoriju? Svoju morfologiju?

Nema!

Zato je opasan, morbidan i brutalan! Sve što nastane naprasno, stihijski, naprečac i kao takvo ne podleže sazrijevajućoj etapnosti prirodnog razvoja-u sebi nosi malignu klicu dekadencije i destrukcije.

Kako u prirodi tako i u ljudskom društvu, svaka pojava koja naginje tendenciji rasta i napredovanja, u određenom momentu, kada se osjeti moćnom i snažnom, mijenja svoju prirodu i poprima nasilan i zastrašujući  karakter i sve što se nađe na putu njenog razvoja biva nemilosrdno eliminisano. Naravno, to važi i za kapital! Ova zakonitost je strogo determinisana, što znači da joj nije imanentna evolucija ili promjena u humanijem smjeru. Kako se ponaša veliki kapital u zemljama koje su na neuporedivo višem  civilizacijskom i demokratskom stupnju od Crne Gore, detaljno nam objašnjava Noam Čomski. Upravo onako kako sam ga  malo prije pojednostavljeno definisao-surovo i nasilno! A kako u Crnoj Gori?

Crna Gora na razmeđu dvadesetog i dvadeset prvog vijeka, na razmeđu dvije suprostavljene i isključujuće ideologije: utopijskog socijalizma i divljeg kapitalizma, na razmeđu patrijahalno – epskog i moderno – evropskog mentaliteta, na razmeđu starih i novih podjela navika i antagonizama… I uz sve to naprasno i na čudan način stvoreni kapital u rukama bivših tvrdih zagovornika komunističkog koncepta društvena svojine!

Kakva nemoguća kombinacija! Kakav sinkretizam!

Nevjerovatan obrt ideoloških i koncepcijskih nadzora, a tako tipičan za tranzicijska društva. 

Gdje će se i  kako završiti ovo tranzicijsko apokaliptičko kretanje? Teško je predvidjeti. Ono što se već zna i što je tako lako vidljivo je da se sve prilagođava i podređuje naprasnim domaćim kapitalistima, a što se ne prilagodi odmah se po uhodanom automatizmu odstranjuje kao" remetilački i retrogradni factor". Prostori slobode, kritičkog i subverzivnog diskursa uglavnom se simuliraju, u čemu im zdušno pomažu kvazi nevladine organizacije i kvazi nezavisni analitičari među kojima prednjače Drecun i Vukadinović. Riječ "profesionalizam" se enormno eksplatiše i forsira, a njeno značenje (semantika) aludira na bezpogovorno prihvatanje i realizovanje datog zadatka bez obaziranja na moralne kodekse i žrtve koje se nazivaju "koleteralna šteta"! Ta magijska riječ kao da nam sugeriše i opravdava svaštočinstvo! Moderno farisejstvo, sofizam i licemjerje cvjetaju u hiljade različitih boja i oblika. Kapital posjeduje moć brze transformacije, uz logističku podršku nereformisanih bezbjedonosnih službi, organizovanog kriminala, sistemske korupcije, skandaloznog sudstva i " javnog servisa" koji ima zadatak da mračnu Kafkijansko-Bulgakovsku realnost svakodnevno šminka i uljepšava stvarajući fantazmagorsku iluziju sreće i blagostanja. 

Univerzitet umijesto da se izbori za svoju autonomiju (država u državi) i kao takav emanira erudiciju, slobodarski duh i stvara zdravog, sposobnog i odvažnog  pojedinca koji će svoje znanje ugraditi u prosperitet svoje države i društva, univerzitet postaje regrutni centar kloniranih studenata koji se edukuju poltronstvu, poniznosti i poslušnosti praveći od njih vukotićevskom metodologijom-projekat karijernih slugu koji će, oslobođeni prirodne radoznalosti i mladalačke upitanosti, služiti podivljalom KAPITALU i njegovim gospodarima!

I na kraju pitam se: Šta sam  orginalno i novo ovim sumornim i teškim tekstom kazao?

Ništa!

Zar ovo nije davno ispričana priča, hiljadu puta ponavljana, još od ranih devedesetih pa do danas? Bezbroj puta smo je čuli iz usta Slavka Perovića, Duška Jovanovića, Vickovića, Šoća, Peca, Bojovića, Mandića, Medojevića, Milića…Iz usta stotine hrabrih građana, intelektualaca, novinara… Svi su oni ovo isto govorili, na ovaj ili onaj način-u ovoj ili onoj formi, plaćale su se i  skupe   cijene! Šta se promjenilo, što je bilo bolje?

Ništa!

Završiću u istom stilu, još jednom neorginalnom, frazeološkom i često ponavljanom arhetipsko-biblijskom tezom u kontekstualnoj improvizaciji: Veliko i zlo carstvo kapitala neće srušiti  niko s'polja, iz vani. Raspast će se samo od sebe-iznutra. I to u trenutku kada dosegne vrhunc svoje moći, kada bude najjače i najmonolitnije!