ANIMA – Centar za žensko i mirovno obrazovanje podržava zahtjeve članice parlamenta Branke Bošnjak koji se odnose na pitanje amnestije za djela silovanja, obljube i protivprirodnog bluda nad djecom i nemoćnima koji su iskazani u dnevnom listu Vijesti 20.07.2008.

Nikako ne dozvoliti da se najčešće blage kazne za ove zločine još umanjuju. Sva iskustva i istraživanja ukazuju na neprimjeren odnos države prema svim vrstama nasilja prema ženama, a naročito ovakvoj vrsti nasilja, gdje se, najčešće, podržava predrasuda da je ova vrsta nasilja "sramota o kojoj treba ćutati" i da, ukoliko ne postoji fizička ozleda, to ne ostavlja trajne posledice. Jasno je da sistem koji podržava neodgovornosti državnih organa podržava i predrasudu da to rade bolesne osobe iako se zna da su najčečće u pitanju osobe koje sasvim skladno funkcionišu u društvenoj i političkoj realnosti. Ove  predrasude u značajnoj mjeri podržavaju obrazovne institucije u kojima se o sekusalnosti i nasilju nad ženama ćuti. Još veće zlo čine  zdravstvene institucije koje ne obrazuju stručnjake za pomoć ovim žrtvama i ne stvaraju mjesta sigurnosti za rehabilitaciju. Naravno, država oličena kroz ove institucije, pa i Parlament, stoji iza generalnog stava da je u odnosu na žene i djecu sve dozvoljeno i da muškarac određuje mjeru nasilja koja je "primjerena nekontrolisanima" i "poželjnima".

Skrećemo pažnju da u istim novinama piše pod nalovom "Za isječeno lice dvije godine", gdje učimo da se bol žrtve mjeri trajnošću trajanja fizičkog ožiljka. A o traumi, o duševnom bolu te žene i djeteta koje je tome prisustvovalo, šta se ima reći? Da li je država obezbijedila psihoterapijski tretman ženi koja je na takav način povriijeđena i djetetu koje je gledalo kako otac "kasapi" majku?

Jano je da će se o tome ćutati. Da će osobe biti prepuštene same sebi i da u našem zdravstvenom sistemu ne postoji stavka obaveznog psihoterapijskog tretmana, jer je to u nadležnosti države. Država je obavezna da svim traumatizovanim ljudima obezbijedi liječenje, i onim kojima je povrijeđena ličnost, a ne samo  tijelo. Nasilna politika na svim nivoima ne verifikuje duševnu bol, niti obezbjeđuje tu vrstu pomoći. Čast izuzecima koji svoju bol naplaćuju!
Podržavamo, dakle, zahtjev da se nasilnicima pruži stručna psihoterapijska pomoć, ali isto tako tražimo da se žrtvama pruži adekvatna pomoć u okviru institucija države.

Nije u našem  saznanju da u Crnoj Gori postoje službe i timovi specijaliziranih stručnjaka/kinja za drugoročnu pomoć traumatiziranim žrtvama. Centre za psihoterapijsku pomoć i stručnjake/kinje niko ne spominje, a država žrtvama nudi samo dodatnu viktimizaciju kroz sudske prakse. Žene se same snalaza sa svojim traumatskim iskustvima. Djeca i porodica takođe. Prepušteni ili, u najboljem slučaju, u vlastitoj režiji traže pomoć, iako je za ovu vrstu liječenje u potpunosti odgovorna država. Samo rijetke nevladine organizacija pružaju podršku ovim osobama, ali nisu osposobljene za dugoročnu podršku i potpun tretman osoba sa traumatskim iskustvom. Njima jedino država može da obezbijedi ovu vrstu usluga, zato je i odgovorna da razvija ove službe. Njih još nema u Crnoj Gori.

Nadamo se da je ovaj apel znak da dolazi vrijeme kada će svi ljudi imati isti tretman i nadamo se vremenu kada će  psihoterapijski tretman biti ponuđen svakoj osobi koja proživi traumatsko iskustvo i da će, konačno, Crna Gora preuzeti odgovornost za razvoj jedne medicinke grane koja se zove -psihoterapija.