Kako je neko ko je iz Crne Gore, a živi u Hrvatskoj, poput književnika Mirka Kovača, mogao suditi o Tuđmanu a ne vidjeti "sada sebe, odnosno svoju zemlju u istom  tom zrcalu"

Piše: Sonja Radošević

Režiser filma koji se već dvadeset  godina igra u Crnoj Gori isti je, samo se mijenjaju glumci- igrači glavnih uloga. U prvo vrijeme, glavne uloge u njihovom filmu na platnu razapete Crne Gore igrali su Radovan Karadžić, Matija Bećković i brojni "književnici", likovi koji su odgovarali ambijentu koji je režiser stvarao u koprodukciji sa srpskim režimom.

Glavne drame su se odvijale uz blagonaklnost crnogorskih režisera u Dubrovniku, Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici… Mada, za Srebrenicu režiser možda još nije saznao, kao što nije znao ni onog krvavog jula prije trinaest godina kada se odigravala najstrašnija epizoda u dugogodišnjem serijalu ratnih užasa čiji su scenario, pored pomenutog Karadžića, pisali  i Milošević i Djukanović.

Spominjem ujedno ovaj dvojac jer mislim da bi bilo nemoralno iz Crne Gore govoriti o zločinima srpsko režima a abolirati crnogorsku – tadašnju i sadašnju vlast. Ne, jer bili su sve do 1998. godine jedno. I tada je DPS, ovaj ovakav kakav je, svojim glasovima izabrao Miloševića za predsjednika  tadašnje SR Jugoslavije.

 E sada se treba zapitati – kako je neko ko je iz Crne Gore, a živi u Hrvatskoj, poput književnika Mirka Kovača, mogao suditi o Tuđmanu a ne vidjeti "sada sebe, odnosno svoju zemlju u istom  tom zrcalu".

  —-Naša je glavna opsesija "borba  pamćenja protiv zaborava" a "pohvala nedosljednosti" u neku ruku je prilog zaboravu. Jer, zaborav hoće da promijeni prošlost, hoće da prekroji biografiju. List "Feral", za koji pišem na toj je liniji "borbe pamćenja protiv zaborava. Ne dopustiti Tuđmanu da prekraja svoju biografiju, da sada izmišlja prošlost…

Ovo su riječi poznatog i priznato književnika Mirka Kovača, koji se upravo sprema da primi 13. julsku nagradu iz ruku onih na koju bi se, ako Mirko nije u međuvremenu "evoluirao" , svaka ova riječ mogla primijeniti, bez promjene bilo kojeg zareza.

 U ovoj izjavi, dijelu intrevju koji je Kovač dao podgoričkom nedjeljniku "Monitor" u oktobru 1999. godine sasvim slobodno mogli bi umjesto Tuđman napisati Đukanović – i .. opet se ništa ne mijenja. Jer, ako se ne varam, Tuđman je izborio nezavisnu Hrvatsku kao što je i, navodno, Đukanović stvorio ovu našu , sada već privatnu državu.

U svim zlim vremenima, bez obzira na sve ratove, vojske i vojskovođe, najviše se pamte i ostaju upisani u istoriji otpori koji su  diktatorima i režimima pružali intelektulaci.

Ovdje na Balkanu se dešava obrnut proces. Intelektualci statiraju kod diktatora.

No, da se vratimo zaista sjajnoj konstataciji "o borbi pamćenja protiv zaborava".

I idemo dalje.

  –Pitamo se: ko može i smije opraštati u ime mrtvih. Ko može dati oprost Karadžiću , koji je počinio zločin protiv čovječnosti. Karadžić i Milošević nisu ubijali Muslimane i Albance nego" ljude kao takve, njihovu bit i njihovu postojanost. I onda , molim vas, kakav oprost, kakva nedosljednost kada su u pitanju oni koji uništavaju čovjeka kao takvog.

Opet i ovdje, književnik Mirko Kovač "ispušta jednu kariku u lancu Karadžić – Milošević …ili je ovdje u pitanju "pohvala nedosljednosti". Nedostaju crnogrske karike.

Možda uvaženi gospodini Kovač ne zna da je crnogorska vlast nedavno odbila zahtjev predsjednice Udruženja žrtava rata BiH Bakire Hasečić koja je tražila da pred cijelim crnogorskim parlamentom ili bilo kojim sudom svjedoči o zločinima koje su počinili crnogorske vojne ili paravojne formacije nad Bošnjacima u BiH. Zašto je ovaj zahtjev odbijen? Odgovor je dao upravo Kovač u analizi koju je primijenio kada je u pitanju bivši hrvatski predsjednik Tudjman, a koja odslikava ono što se dešava Crnoj Gori. Bakira Hasečić ne može svjedočiti ovdje jer naš Tudjman  prekraja svoju biografiju, sada izmišlja i mijenja prošlost.

U tom cilju je i Mirko Kovač ove godine  dobio glavnu ulogu kod našeg režisera kako bi se prekrojila sramna ratna prošlost, kako bi se zamaskirala aktuelna privtizacija Crne Gore od strane "prve crnogorske familije".

I još samo, poređena radi, da se podsjetimo kako je 1999. godine Kovač govorio o tome kako vidi budućnost Crne Gore.

—Da bi bila pristojna država, Crna Gora bi morala počivati na vladavini zakona i prava; morala osuditi srpski i svaki drugi fašizam ako želi pripadati demokratskom i civilizovanom svijetu. U kulturološkom smislu, morala bi se suočiti sa svojim zabludama, napustiti lažne  mitove, raditi na vrijednostima ljudskih sloboda i prava, itd. Moralo bi se stvoriti takvo javno mnenje koje će imati uticaja na politiku, koje neće dopustiti da se tolerišu zločinci niti će davati utočište kriminacima tipa Vučelića, koji prijjateljuje sa političkim vrhom. To su sve neke zakonitosti "organizovane demokratije",  a ako to ne mogu , i još naravno mnogo toga , onda je bolje da ta Crna Gora ne ide u samostalnost; bolje da se šlepa uz kriminalnu Srbiju i tvori zajedno s njom kužnu federaciju Jugoslaviju-(M.Kovač , Monitor 15.oktobar 1999.godine)

Da li je Crna Gora u kojoj Kovač upravo prima nagradu zapravo postala mutant ove dvije slike – država odsustva "zakonitosti demokratije" i vladavine zakonitosti kriminala.

Iliti, pak, književnik Kovač vidi neku drugu Crnu Goru,  a ne ovu čija se sramna istorija kroji i prekraja upravo i kroz njegovo primanje 13-julske nagrade od onih koji izmišljaju nove biografije i pišu novu istoriju o poslednjih 20 godina.

Ova epizoda, jedna u nizu ispisanih u godinama koje su pojeli "oni", u režiji Mila Đukanovića, poprima obrise tragedije, jer u njoj se nazire početak kraja jednog književnika. Sa ovom nagradom on je odložen u galeriju likova u kojoj se, pored njega, nalaze i Karadžić i Bećković – takođe nagrađeni od istih ovih za domete u "književnom stvaralaštvu".

Režiser je već raspisao natječaj za novu glavnu ulogu, novo lice koje će prekriti "gorki talog iskustva". A upravo veliki književnik, pisac knjige "Gorki talog isksutva" Danilo Kiš  napisao je da "za pisca ne postoji alibi, nikad, nikakav, niučemu."

–Živeo sam lepše i bogatije od vas, zahvaljujući patnji i mahnitosti, pa želim i u smrt da odem dostojanstveno, kako to priliči tom velikom trenutku posle kojeg prestaje svako dostojanstvo i svaka veličanstvenost." ( Danilo Kiš , Peščanik) .