Nakon osamostaljenja Hrvatske svi se osjećamo pozvani pisati i govoriti o jeziku, kako bismo razbistrili mutne jezične vode. Javljaju se umirovljenici, inženjeri, pravnici, ponekad i stručnjaci, filolozi

Piše: Augustin Lukačević*

Za vrijeme SFRJ malo se pisalo o jeziku, jer je sve bilo riješeno Novosadskim dogovorom, te ponešto ustavom, tako da se o hrvatskom jeziku nije smjelo baš puno pisati, a da se ne spomene zajednički. Svaka diferencijacija zapadne varijante istog jezika bila je sumnjiva.

Nakon osamostaljenja Hrvatske svi se osjećamo pozvani da pišemo i govorimo o jeziku, te tako razbistrimo mutne jezične vode. Javljaju se umirovljenici, inženjeri, pravnici, ponekad i stručnjaci, tj. filolozi, pa se tako u tumačenju izvornih hrvatskih riječi i narječja mogu sresti upravo egzotične postavke i tumačenja. Takvi jezični stručnjaci posežu čak za sanskrtom, pa je upravo nevjerojatno koliko ljudi poznaje sanskrt (sanskrit), indoeuropske korijene hrvatskih riječi, te kasnije povijesne utjecaje na razvoj jezika i narječja u Hrvatskoj.

Tako je u Vjesniku od 21. svibnja objavljen upravo fantastičan članak o tajnama koje se skrivaju u čakavici, a one su »očaravajuće i zbunjujuće«.

Iako fantastični zaključci u ovom članku nadilaze uobičajene okvire, koje smo učili u školi, mislim da se ipak treba osvrnuti na njih, s obzirom na to da bi ih neki čitatelji mogli prihvatiti kao nespornu, gotovu stvar. Kako nemam puno saznanja o sanskrtu, ograničit ću se samo na neke tvrdnje, koje su veoma zbunjujuće i u suprotnosti s poznatim činjenicama i u sadašnjosti i u prošlosti hrvatskog jezika. Jedan poklonik čakavštine (to sam i ja, a i većina Hrvata) piše doslovce: »Znam da gospodin Horvat Mileković često spominje riječ "vre", ali joj ne znam današnje značenje. No, znam da je od nje nastala srpska riječ "bre" (!). Svejedno, mislim da se riječ "vre" ranije pisala "ure", a ona postaje "vre" pod utjecajem latinskog pisma«.

Slobodan sam odmah napomenuti da »vre« nije tako nepoznata riječ, niti u jednom narječju hrvatskog jezika i čudno je da pisac ne zna značenje. Naime, točno je da se riječ ne upotrebljava, no ona znači »već«, a korijen joj je u riječi »jur«, koja također znači »već«, te ove riječi postoje u svim slavenskim jezicima. U ruskom postoji riječ »uže, vre , už«, u češkom »juž«, slovenskom »uže, vže«, a postojalo je i u srpskom i u bugarskom. Sjetimo se samo popijevke »Vre tičeki spiju…«, zatim Vitezovićeve »Vre i svoj jezik zabit Hrvati hote, ter drugi narod postati«, ili »Turci su vre kod Svinjara…«.

Pisac ovog teksta ne zna značenje riječi »vre«, ali zna sigurno da je od te riječi nastala »srpska riječ bre«.

A »bre« uopće nije srpska riječ, i malo ima srpskih riječi koje ili u suvremenom hrvatskom jeziku ili u arhaičnim izrazima ne možemo u njemu naći, ako su slavenskog podrijetla. »Bre« dakle nije srpska riječ, nego turska, koja se upotrebljava kao uzrečica, kad se želi nešto posebno istaći ili odsječnije izreći.

Tekstopisac nadalje zaključuje da se riječ »vre« ranije pisala »ure«, a onda je pod utjecajem latinskog pisma, s obzirom na to da su se U i V pisali jednako, kao V, došlo do primjene s »ure« u »vre«, pa je tako od »ure« nastala riječ »vre«, od riječi koje potječu iz Mezopotamije »uraci, urec«, nastale su preko latinskog pisma »vreća« i »vrač«, koji se danas još rabi kao »vrag«. (!).

Ovdje je točno samo da se u latinskom pismu U pisao kao V, čemu moramo zahvaliti da je hrvatski slikar Laurana, zbog toga što se pisao »de la Vrana«, a nakon što su prijedlog i Vrana spojeni u Lauranu, postao poznat u Italiji i u svijetu, pa i u Hrvatskoj kao Laurana.

Sigurno nije točno da se riječ »vrač« danas rabi kao »vrag«. Riječ »vrag« potječe iz indoeuropskog jezika, tako da se može naći i u iranskom jeziku u obliku »varga« u značenju neprijatelj (vrag), a ta riječ je i u hrvatskom nekada značila neprijatelj, a u ruskom i sada ima isto značenje. Inačica ove riječi postoji i u poljskom u obliku »wrog« i u češkom »vrah«. Jedino su Slovenci od hudog duha napravili »hudiča«.

Ta riječ nema nikakve veze sa vračem, koji je izvorno označavao liječnika i u hrvatskom i u srpskom, a danas isto značenje ima u ruskom i slovenskom jeziku. Nastavno tumačenje sanskrtskih riječi »hara« i »vača« je tako sklizak teren, da ga ne smijem ni spominjati, no ipak tumačenje kako je nastala čakavica ne bi smjelo biti točno.

Pisac tvrdi da je čakavica nastala spajanjem riječi »čaka«, što na sanskrtskom znači promjena, i riječ »vica«, što na sanskrtskom znači govor.

Mislim da je naziv puno bliži i prozaičniji, na što ću se u idućem izlaganju osvrnuti.

Čakavica, kajkavica, štokavica (štakavica) imaju sasvim slično objašnjenje i sva ta narječja potječu od riječi »č"to« (latinski quid) od čega potječu svi oblici, tj. i šta, što, čto, č", ča, ca, kaj, i kod zapadnih Slavena »co«.

Zamjenica »ča« se upotrebljava i u upravnom i neupravnom govoru, u relativnim rečenicama, umjesto koliko, mjesto kako, kao neodređena zamjenica, upitna zamjenica i dr.

Nadalje tvrdi se da u čakavici riječ »ura« znači sat, a »sat određuje sunce«. Moram napomenuti da »ura« i u ličkom govoru, djelomično i u slavonskom, a i u ostalim dijelovima Hrvatske znači »sat«, no to nema nikakve veze sa sanskrtom, nego je to čisti germanizam, preuzet iz njemačkog jezika tj. od riječi »Uhr«. Ta riječ je dospjela putem posredovanja romanskog pojma u njemački, a potječe od latinske riječi »hora«, koja je označavala vrijeme i godišnje doba. Riječ se proširila na francusko govorno područje u obliku »heure«, španjolskom »hora«, što su preuzeli i u Engleskoj u obliku »hour«, te u XIV. stoljeću već u njemački jezik, najprije u jednom dijelu, a onda se proširila na čitavu Njemačku.

Moramo na kraju spomenuti i tumačenje kako je nastala »vreća« zbog toga što se u spomenutom članku tvrdi da je od toponima Ur i Urec došlo do posvemašnjeg proširenja ovih riječi, koje su se kroz latinski jezik pretvarale u brojne hrvatske riječi, pa tako i u »vreću«. Već smo spomenuli vraga i vrača.

Ne upuštajući se u to jesu li riječi urec i urac »suglasnički napisana riječ haravača, a od nje nastao etnik Harvač ili Hrvat«, vreća sigurno nije nastala od tog pojma. Tu riječ imaju i drugi Slaveni i u raznim oblicima. Tako Hrvati pored »vreća« upotrebljavaju još izraz vrića i vreće, a staroslavenski oblik je glasio »vrešta«. Česi kažu »vrece«, Slovenci »vreča«, a sve se temelji na korijenu »vert«, što znači vrtjeti, od čega je nastalo rusko vjerjetjeno, vjerjetišče, hrvatsko vreteno, vrat, vratiti, vrtjeti i druge riječi.

Iako su indoeuropski jezici prije više od 4000 godina nastali na području Hetitskog carstva, u današnjoj Maloj Aziji i na rubu Mezopotamije, domašaj riječi i toponima Urac i Urec ne dopiru prostorno i vremenski tako daleko.

Uvijek sam sebe pitam, postoji li baš uvijek opravdanje i potreba reagirati na – po mom mišljenju – neispravna stajališta. Na kraju prevlada uvjerenje, da je naš jezik toliko ugrožen na razne načine, naročito putem medija, čemu se treba opirati svim mogućim sredstvima.

*Autor je sudski tumač za njemački jezik

Vjesnik