Zaključke interpretirala sa engleskog: Sanja Bauk, članica "Anime"

Konferencija je održana u Ljubljani (Slovenija), od 21-22 juna 2008. godine, u organiziciji ISH – Institutum Studiorum Humanitatis i drugih EU  organizacija koje se načelno bave promovisanjem i osnaživanjem ženske politike, te jačanjem mira i stabilnosti, uopšte, kao i sa feminističkog stanovišta. Detaljne informacije o organizatorima ovog skupa su dostupne na URL-u: www.ish.si

Ova međunarodna Konferencija je imala dva fokusa – evaluaciju poraza i uspjeha ženskih mirovnih pokreta u bivšoj Jugoslaviji, od 1986-2008, kao i ispitivanje mogućnosti budućeg djelovanja uz primjenjivanje Rezolucije 1325 Savjeta bezbijednosti Ujedinjenih Nacija. Poslednji dio Konferencije bio je posvećen, više ceremonijalnom, predavanju „štafete" Rezolucije 1325, iz ruku Slovenije, Francuskoj, koja je sledeća u nizu predsjedavajućih država EU-om.

Mirovni procesi na Balkanu

Bivši predsjednik Republike Slovenija, Milan Kučan, je u svom pozdravnom govoru rekao da se pod mirom podrazumijeva daleko više od odsustva oružanog sukoba. Istinski mir čine: „poštovanje ljudskog dostojanstva i ljudskih prava, ekonomski razvoj, blagostanje, zaštita životne sredine, poštovanje Zakona, i društvena stabilnost." Imajući na umu ovakvu definiciju, Balkan je miljama daleko od mira.

Balkan je, zapravo, još uvijek „bure baruta", s obzirom da je agresivni nacionalizam prisutan u preovlađujućim politikama u regionu, da je demokratska kultura tek u začetku, te da je proces formiranja novih država, zasnovan na etničkim, a ne na građanskim principima, još u fazi razvoja. Nije učinjeno dovoljno napora na „ideološkoj dekontaminaciji" – niti su nacionalni lideri, niti građani, prihvatili svoj dio odgovornosti za krvoprolića. Ovo je rezultiralo „skrivanjem pod tepih" i krivice brojnih direktnih počinilaca ratnih zločina i ekstremnih nasilja nad ženama tokom poslednjih balkanskih ratova.

Prva polovina ratom maskirane tranzicije bila je krvava i sasvim netransparentna. Druga polovina tranzicije je u toku. Ovakva tranzicija je dovela do pojave post-ratnih nacionalnih političkih elita koje su djelimično formirane od bivših ratnih vođa i profitera. Ona je veoma teška za osiromašene, dezorjentisane i ratom traumatizovane „obične" ljude. Neo-liberalni modeli tranzicije koji su primjenjivani u procesu pridruživanja EU, širom regiona, nisu prijateljski nastrojeni ka krucijalnim ekonomskim i socijalnim potrebama ljudi – vlade uglavnom prepuštaju ekonomiju silama globalnog tržišta, gotovo da i nema strateškog plana razvoja i aktivne politike zapošljavanja, nema slobodnog pristupa obrazovanju, zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti, nema odgovarajuće brige o onima kojima je potrebna pomoć, što sve obično ima loše implikacije po žene. Svi ovi faktori čine pomirenje, oporavak i demokratsku normalizaciju još komplikovanijima.

Ženski pacifistički pokreti na Balkanu: porazi i uspjesi

Ženski pacifistički pokreti na Balkanu, pojavili su se već krajem osamdesetih godina prošlog vijeka. Nastali su u cilju sprečavanja otvorenih prijetnji i kasnije varvarskih oružanih konflikata (koji oružani konflikt nije varvarski? ). Ovi sukobi su počeli prvo u Sloveniji, zatim su zahvatili Hrvatsku i Srbiju, a potom i gotovo čitavu bivšu Jugoslaviju. Žene su i u takvim uslovima uspijevale da ostanu povezane, kako na borbenim linijama, tako i na globalnom nivou. Žene su takođe imale uticaja na postizanje Beijing-škog konsenzusa o potencijalu žena u prevenciji i okončavanju ratnih konflikata, kao i u post-konfliktnom oporavljanju. Ovi pokreti su odigrali značajnu ulogu u međunarodnom pravnom definisanju silovanja u ratu, kao zločina protiv čovječnosti (Beijing, 1995).

Prije nego što je počeo rat, žene su „pomjerene" iz politike i političkih partija, kao i iz parlamenata i vlada. Njihovi pacifistički pokreti nijesu mogli spriječiti, djelovanjem sa ulica, oružani sukob u Jugoslaviji. Žene nisu mogle izbjeći ni da budu skrajnute na humanitarni rad i pružane pomoći žrtvama rata, u ratnim uslovima i neposredno nakon rata.

Kao organizovani agenti, predstavnice ženskih mirovnih pokreta su isključene iz mirovnih pregovora u Dejtonu 1995, onih na Kosovu 1999, i u Ohridu 2001. S obzirom na njihovu beznačajnost u okvirima lokalnih politika i usled nedostatka adekvatne međunarodne podrške, žene ni nakon završetka oružanih sukoba, nisu mogle mnogo da učine po pitanjima obezbjeđivanja pravde i kompenzacije za patnje žena koje su bile žrtve rata.

U poslednjoj  seriji balkanskih ratova 1991-1999, žene pacifistkinje, i druge žene aktivistkinje, demokratski orjentisane, nisu mogle da imaju koristi od Rezolucije 1325 Savjeta bezbijednosti Ujedinjenih Nacija, s obzirom da ona tada još nije postojala. Ali, 1995 žene su bile dovoljno jake da zagovaraju i oforme FORMALNU instituciju za ravnopravnost polova, pod nazivom Pakt stabilnosti u jugoistočnoj Evropi – Snaga rodnog zadatka. Ženske aktivnosti u regionu su politički osnažile žene, u smislu da su akcenat stavile na SNAGU rodnog zadatka, označavajući kraj tretiranja žena kao žrtava i objekata agresivnih nacionalističkih politika i omogućujući jednakost učešća žena u post-ratnom periodu oporavka na Balkanu, kao i u procesu EU integracija. U ovom slučaju, žene aktivistkinje sa Balkana, su učinile veliki korak ka kreiranju i usvajanju Rezolucije 1325 Savjeta bezbijednosti UN-a.

Politička snaga žena u regionu je u porastu, ženski nacionalni pokreti su bili dovoljno jaki da koriste politiku „sendvič pritiska" od dna ka vrhu, i uz pomoć međunarodnih aktera istu od vrha ka dnu. Žene su se izborile za daleko veće kvote, u smislu da su 1999 u parlamentu bile zastupljene sa 7%, a 2008 sa 18% . Na Kosovu je ovaj procenat danas 30%, u Makedoniji, takođe, 30%, Srbiji i Hrvatskoj 20%, dok su žene u parlamentima Crne Gore, BiH i Slovenije, još uvijek zastupljene u veoma malom broju, respektivno, 12%, 14% i 13%. Ženski pacifistički pokreti nisu još uvijek dovoljno snažni da utiču na političke tokove i da se nose adekvatno sa složenim problemima bezbijednosti i pomirenja. Međutim, žene su uspjele da pokrenu mehanizme elementarne egalitarnosti i antidiskriminativnu legislativu, one su počele da definišu ženska reproduktivna prava, porodične zakone, pravo na penziju, zakone o pravima na radu, zakone vezane za seksualni harasment na poslu, zakone o sprečavanju nasilja nad ženama, uključene su, takođe, u većem procentu nego ranije, u formiranju vojne i policijske legislative.

Implementacija Rezolucije 1325

U balkanskim post-konfliktnim društvima posebno je teško primijeniti Rezoluciju 1325 Savjeta bezbijednosti UN-a. Sve nove države, izurev Republike Makedonije, ratifikovale su ovu Rezoluciju; te je ona prevedena na nacionalne jezike. Učinjeni su neki napori da njena suština postane vidljivija – putem koordinisanih aktivnosti novoformiranih mehanizama rodne egalitarnosti i ženskih NVO-a, neke zemlje su preuzele konkretne aktivnosti da prezentuju široj javnosti ženska prava i potrebe u konfliktim situacijama (da li je konflikt samo oružani sukob? ). Prisutan je značajan priliv žena u policiji i profesionalnim armijama; tako i Slovenija, na primjer, ima dobar rejting kada je u pitanju broj žena na visokim pozicijama u armiji i slovenačkim delegacijama u međunarodnim mirovnim misijama EU i NATO . Ali, nije bilo dovoljno konkretnih aktivnosti da se u proces implementacije Rezolucije uključe vodeći vladini i parlamentarni akteri, predstavnici vojnih i policijskih snaga, kao i zakonodavna komponenta moći, javni obrazovni sistem i mediji. Nema jedinstvenog Nacionalnog plana za implementaciju Rezolucije 1325 na Balkanu.

Kako da UN i druge međunarodne agencije, posebno one evropske, implementiraju Rezoluciju 1325 na Balkanu?

UN podrška ženskim pacifističkim pokretima na Balkanu je bila krucijalna prije 1995 – one su bile uključene u pripreme za Bejing konferenciju; OSCE, posebno kroz svoju misiju u BiH, bila je ključna za formiranje Pakta stabilnosti – Snaga rodnog zadatka 1999; neke članice EU (Austrija, Italija, Njemačka, Danska, Grčka); Švedska i Norveška – donatori Pakta za stabilnost, bili su izdašni donatori za različite projekte za ženska prava, ali nikada nije bilo konzistentne EC  ili EU politike po ovom pitanju. Interesovanje i podrška većine međunarodnih agencija, bili su usmjereni daleko više ka brizi o ženama žrtvama rata (silovanim i/ili raseljenim ženama, ženama žrtvama trafikinga i sl.), nego ka ženama agentima mira i održivog razvoja; za političko osnaživanje žena, za sistematski mir; za ostvarivanje post-ratne pravde; za moralnu i političku katarzu i pomirenje. Tokom proteklih par godina podrška ženskim pacifističkim pokretima je znatno umanjena, što je oslabilo komunikaciju među aktivistkinjama i umanjilo broj konkretnih mirotvornih akcija na nacionalnim i lokalnim nivoima.

Međunarodne agencije koje su radile kao mirotvorci u regionu, često nisu poštovale odredbe Rezolucije 1325. One su imale veoma mali procenat žena na čelnim pozicijama, njihov rukovodeći kadar nije bio dovoljno rodno senzitivan i pripremljen za implementaciju Rezolucije. Međunarodne snage zadužene za očuvanje mira nisu bile u odgovarajućoj mjeri svjesne rodnih aspekata svojih zadataka, tako da su i sami pripadnici tih snaga često postajali dio problema, u smislu da su zlostavljali žene, ili se bavili trafikingom.

Zahtjevi žena pacifistkinja sa Balkana: nacionalnim vladama, Evropskoj Komisiji, Evropskom Parlamentu i Savjetu bezbijednosti UN-a

– Zahtijevamo da Republika Makedonija, jedina u regionu koja to još nije učinila, ratifikuje Rezoluciju 1325.

– Zahtijevamo od svih vlada u regionu da kreiraju Nacionalne akcione planove za implementaciju Rezolucije, prateći model Švedske i Norveške, ali uz uključivanje elemenata koji su važni za post-konfliktna područja: stavljajući akcenat na pomirenje, te na savladavanje problema vezanih za post-traumatski sindrom; uz posebnu brigu o uključivanju žena u političko odlučivanje. Očekujemo da će vlade uključiti žene pacifistkinje iz NVO sektora u kreiranje i implementaciju ovih planova, budući da one imaju iskustava po pitanju ženskih ljudskih prava.

– Zahtijevamo od naših vlada da pomognu građanima, uz pomoć javnih medija, mladih, kroz sistem javnog obrazovanja, da postanu svjesni za svoj dio odgovornosti za ratna razaranja, kao i da podrže NVO aktivnosti na pronalaženju nestalih (npr. 13 500 je nestalih, još uvijek, u BiH), na pružanju pomoći raseljenim licima, na rekompenzaciji patnji pretrpljenih usled silovanja i drugih oblika ratnih zločina protivu žena u prošlim ratovima na ovim prostorima, kao i na kulturi mira i pomirenja.

– Pozivamo Evropsku Komisiju i Evropski Parlament da snažnije podrže rodno senzitivne procese, kao i sve nacionalne organizacije iz redova civilnog društva – ženske pokrete i aktivnosti, te da rade na daljem političkom osnaživanju žena.

– Očekujemo od Evropske Komisije da će sprovesti intenzivnije mjere pritisaka na naše nacionalne vlade da ojačaju inače slabe rodno egalitarne državne strukture (mehanizme) i da primijene rodno senzitivnu legislativu koja je već stavljena u zadatak i treba dodatno da se harmonizuje u postupku evropskih integracija.

– Shvatile smo da je našim sestrama iz EU potrebno dostaviti više informacija o našem radu za mir i političko osnaživanje žena sa Balkana. Očekujemo od Evropske Komisije i Evropskog Parlamenta da omoguće daleko sistematičniju razmjenu naših iskustava i iskustava aktivistkinja po pitanju ženskih ljudskih prava iz EU.

Buduće zajedničke aktivnosti žena pacifistkinja sa Balkana

–           Pokušaćemo da uključimo žene žrtve rata i aktivistkinje u pisanju moderne istorije naših nacija, čime bi one postale vidljivije u kolektivnom istorijskom sjećanju.

–           Zatražićemo od naših vlada da započnu rad na pripremanju Nacionalnih akcionih planova (NAP-ova) za implementaciju Rezolucije 1325. U slučaju da naše vlade ne pripreme odgovarajuće NAP-ove, pripremićemo NAP-ove u sjenci i zagovaraćemo njihovo sprovođenje.

–           Žene pacifistkinje iz Srbije, Makedonije i sa Kosova, će nastaviti sa aktivnostima jačanja pomirenja, mira i saradnje u regionu.

–           Kulturne aktivnosti – koje smo imale prilike da vidimo kroz Vivisect festival ili putem kulturne gerile protiv režima Slobodana Miloševića u Srbiji, rukovođene Nunetom Popovićem sredinom devedesetih godina prošlog vijeka, mogu biti pokretački mehanizmi u promovisanju demokratije, mira i ljudskih prava. U tom smislu, trebale bi da naučimo više o tome kako koristiti kulturu u ovoj vrlo teškoj borbi sa nacionalistima populistima i ekstremistima, koji vladaju sviješću i srcima većine ljudi.

–           Aktuelan sukob na Slovenačko-Hrvatskoj granici nije nimalo naivan. On nebi trebao da dovede do otvorenog rata, ali pobuđuje loša osjećanja, netrpeljivost i agresivnost među građanima, pripadnicima dvaju nacija. Žene mirovne aktivistkinje Slovenije i Hrvatske će pokušati da zaustave političku eksploataciju ovog sukoba, razotkrivanjem ove političke igre iz sjenke.

–           Sve prisutne učesnice iz ženskih NVO-a su podrška inicijative Evropskog ženskog lobija za implementaciju Rezolucije 1325, kao i svim aktivnostima usmjerenim ka postizanju demokratskog pariteta, posebno na predstojećim izborima za Evropski Parlament, 2009. Takođe, svesrdno podržavamo ideju o pan-evropskoj kampanji za legalizaciju pariteta, kada su u pitanju sve vladajuće strukture, na svim nivoima.

Predavanje „štafete" implementacije Rezolucije 1325 sledećoj u nizu predsjedavajućih zemalja EU – Francuskoj

Marlene Tuininga, francuska aktivistkinja i spisateljica, prihvatila se pokušaja da organizuje preuzimanje „štafete" u Francuskoj, do kraja 2008, u saradnji sa organizatorima ove Konferencije i ženama pacifistkinjama iz Francuske.

Ona je predložila da ovaj događaj u Francuskoj bude fokusiran na jačanje solidarnosti i odgovornosti žena sa Zapada za rješenja krucijalnih problema na Jugu. Ona je takođe, otvoreno, izrazila kritiku najnovijoj EU Migracionoj Direktivi koja preobraćuje EU u zatvorenu prašumu.

Priredila Sanja Bauk u Kotoru, 1. jula, 2008. godine