Neophodna etička distanca u odnosu na vladajuću razarajuću energiju nije bila i nije ni danas opšta odrednica u intelektualnim, odnosno umjetničkim krugovima u Crnoj Gori

Piše: Zoran Živković*

    Uvodni dio:

„Intelektualac izdaje samoga sebe kada ne uspijeva odoljeti vlastitoj konkretnoj koristi, ovozemaljskoj moći i sredstvima što ju osiguravaju." *

*(Filozofi i društveni život: Akademik vs Intelektualac, Marijan Krivak, Odjek 2004.)

      Izborom ovog citata iz teksta  Marijana Krivaka za podnaslov uvodnog dijela rada, želio sam da jasno predstavim ono što bi bila moguća ideja mog bavljenja ovom temom. Naime, status likovnih umjetnika u Crnoj Gori tumačen  kroz prizmu pravnih i materijalno-egzinstecijalnih  potreba umjetnika je, na žalost, očekivan doživljaj ponuđenog naslova na ovakvim vrstama skupova.

      Poruke o tome da se umjetnicima mora obezbijediti „bolji status" kroz sindikalna, zdravstvena , socijalna  i penzijska prava je prava poslastica za okrugle stolove akademije nauka, vladinih institucija i drugih organizacija koje su  čuvari postojećeg stanja stvari. Sa druge strane, konstantna zabrinutost umjetnika i njihovih udruženja za svoj ekonomski status je simboličan ali i „krunski" dokaz njihove duhovne impotentnosti i marginalizovanog društvenog položaja umjetnika ili intelektualaca. Zašto je to tako?

     Društveni položaj umjetnika u Crnoj Gori

  "Najviša je umjetnost, umjetnost življenja" (Brecht).

   Ono što je u toku gotovo cijelog prošlog vijeka, a u zadnjih dvadeset godina naročito, bila prepoznatljiva uloga umjetnika, intelektualaca i akademika u Crnoj Gori,  moglo bi se nazvati snishodljivim pristajanjem na podređenost sa jedne strane i direktnim podsticanjem vlasti u razaranju građanskog morala  sa druge strane.  U tom smislu,  najveći broj intelektualaca, umjetnika  i prije svega akademika se odrekao svog elementranog integriteta i de facto prestao da bude  društvena snaga očekivanog i prepoznatljivog autoriteta. Prestajući da se bore za vrijednosti humanističke tradicije prestali su da se bore za status kojih ih odvaja od zanatlija ili bilo kog drugog koji radi ono što se naruči bez namjere da se iritira očekivanje naručioca. Upravo je pojam umjetnika koji poznajemo nastao na osnovama  humanističkih ideja i zahtjeva i upravo se u tom smislu umjetnik odvojio od svojih zanatsko-dekoraterskih  korjena. Oni koji su dozvolili sebi da budu prijatelji ili podržavaoci vlasti koja je izazivala rat, bijedu i kriminal izgubili su pravo na poštovanje svoga statusa.

    Ipak, mora se priznati da su i u najgorim vremenima u Crnoj Gori postojala drugačija iskustva i primjeri i da je bilo umjetnika koji su uspjevali sačuvati svoju humanističku etiku. Međutim, isto je tako činjenica da se radi o malobrojnim „primjerima čojstva i junaštva", govoreći jezikom mitologizirane crnogorske tradicije. 

    U svakom slučaju, neophodna etička distanca u odnosu na vladajuću razarajuću energiju nije bila i nije ni danas opšta odrednica u intelektualnim, odnosno umjetničkim krugovima u Crnoj Gori . Dakle, prvu i najznačajniju aktivnost ka srozavanju integriteta umjetnika preduzeli su sami umjetnici, ne boreći se za ideje koje im čuvaju status.

   Govoreći o tome koja su najteža  iskušenja u životu umjetnika Zoran Predin, muzičar iz Ljubljane, rekao je da postoje tri stepena ili  nivoa za uništavanje umjetničke ličnosti i to ( parafraziram): Prvi i najlakši je kada umjetnika zabranjuju, drugi i nešto teži je kada umjetnika ignorišu i treći i najteži je onaj u kojem umjetnika prisvajaju, podržavaju i nagrađuju. Na žalost, shodno takvoj skali, na prste se mogu pobrojati umjetnici koji su odoljeli nekim ili svim pobrojanim iskušenjima u Crnoj Gori.

   Odricanjem sopstvenog etičkog integriteta, umjetnici su postali instrumenti volje pokrovitelja, a najkvalitetniji pokrovitelj uvijek je bila i ostala državna vlast.

    Iako se radi o tezama  koje su  svima poznate, koje su gotovo opšta i svevremenska umjetnička i intelektualna problematika života i stvaranja,  u Crnoj Gori one su dobile i neke  posebnosti i to iz više razloga.

    Naime, postojeća vlast u Crnoj Gori je za svoje početke osvajanja vlasti dužna zahvaliti razvoju srpskog nacionalizma oblikovanog u SANU-u i vrlo podržanog u CANU-u, ali je za svoje brojne promjene političkog kursa od tada (zarad  brojnih pobjeda na izborima) trebala brojne umjetnike, naročito akademike, u godinama nakon tog prvog dolaska na vlast . S obzirom na to da je ista politička grupa ostala na vlasti i kao nosilac ideje crnogorske suverenosti i razvoja novog crnogorskog populizma,  potreba za novom podrškom umjetnika je rasla . Crnogorski „kulturni i javni radnici" su sve više riješavali lične potrebe od kojih prestaje volja za društvenim angažmanom, a sve veći  broj umjetnika je rado boravio na pobjedničkim binama, vatrometima i koktel večerima vladajuće stranke. Osim estradnih umjetnika i sportista ,u tom horu podrške bilo je prilično mnogo književnika, reditelja, glumaca, muzičara i ne toliko mnogo likovnih umjetnika. Ovih posljednjih nije bilo mnogo ne zbog boljih posebnih kvaliteta, već je bila manja realna potreba političke elite za njima.

    Takva vrsta pomoći ugroženoj vlasti je najbolja ukoliko dolazi  od što poznatijih umjetnika i ukoliko nijesu bili dovoljno poznati trebalo im je i to obezbijediti. Serijama realizovanih djela i priznanja i to bi postajala realnost, tako da smo osim dobre podrške vlastima dobijali i crnogorsku javnost upoznatu sa „umjetničkom scenom", što je, naizgled, bilo dvostrano korisno. Kažem naizgled, jer su se ionako loše selektirani programi još gore razvijali, što je , u konačnom,obostrano  loše  

      Naročito je ovaj proces bio očigledan u pozorišnoj, književnoj i muzičkoj umjetnosti zbog jednostavnije mogućnosti da se i sama vlast ideološki realizuje kroz takve projekte. Premijerama, književnim večerima i koncertima omogućavala se dostojna prezentacija političke elite i njihovog promijenjenog političkog imidža. U drugim pokušajima, da budemo dostojno predstavljeni bez vidljivog interesa vlasti, nije dolazilo do realizacija djela. Najbolji primjer je neslavna epizoda sa jednim od najznačajnijih imena  međunarodne likovne scene, Marinom Abramović .Za njen performans na Venecijanskom bijenalu, koji je crnogorska vlast prethodno odbila da postavi u prostor našeg paviljona, dobila je  grand prix , Zlatnog lava, ali nastupivši u internacionalnom paviljonu. Postoje i drugi, bolniji primjeri u kojima se zbog političke neatraktivnosti jednom broju umjetnika nije dostojno pomenuo ni dan smrti, poput odlaska sa ovog svijet sjajnog reditelja Živka Nikolića.

   Upravo se u ovom prostoru, prostoru nedovoljne političke atraktivnosti po vlast , krio i najveći problem po likovne umjetnike, što je dijelom predmet sljedećeg poglavlja.

   Na kraju ovog dijela, vrijedi pomenuti i proces realizacije projekta crnogorske nezavisnosti i potrebe vlasti da se, uz argumente koji su usko vezani za koristi vršenja vlasti, naoružaju i argumentima koji se tiču duhovnih, emancipatorskih i identitetskih aspekata  nezavisnosti. Potreba za nacionalno motivisanim umjetnicima, koji će ljepše govoriti o potrebi dobijanja nezavisnosti, stvorila je neodoljivu popularnost nekim umjetnicima (kakvu inače nikad ne bi stekli) ili ju je obnovila i pojačala nekim relativno poznatim umjetnicima u Crnoj Gori. Dakle, još jednom je pobijedila vlast a izgubio umjetnik. U najboljem smislu, umjetnici su tada postali vrijednosti ravne nacionalnim jelima, nošnjama i igrama a u najgorem smislu, poslužili su kao duhovno-intelektualne veš-mašine političkoj eliti koja je degradirajući cijelo društvo degradirala i njih.

            Današnji položaj likovih umjetnika u Crnoj Gori 

   Ono što je  specifično za bavljenje likovnom umjetnošću uopšte i ono što je posebnost bogate istorijske liste likovnih umjetnika u Crnoj Gori, bio je tvrđi i teži  zalogaj za sadašnju vlast. Sistem direktnog budžetskog finansiranja likovnih institucija i stvaralaca ne bi donio vlastima neophodnu promociju  kao što im donisi u n.pr. pozorišnoj umjetnosti, odnosno u slučaju finansiranja CNP-a. U tom smislu, njihova procjena je bila dobra. Nije lako obezbijediti čitanje djela u likovnoj umjetnosti blisko njihovim političkim potrebama kao u pozorišnoj, muzičkoj ili filmskoj umjetnosti. Osim toga, mnogo ljepše izgledaju državni i partijski funkcioneri u prvim redovima pozorišta i dvorana nego u galerijama gdje su svi prisutni na istom tlu i na istom odstojanju od umjetničkog djela.

    Sa druge strane, likovni umjetnici su medijem i sredstvima  za rad manje zahtjevni a time i više nezavisni. Nešto je drugačije sa kupovinom djela, dodjelom ateljea i sl.  što je vrijedan i rado korišćen instrument vlasti za kratkoročne i pojedinačne ciljeve. Dakle, u tom smislu, snaga trpljenja likovnih umjetnika je dužeg trajanja jer se rokom starenja manje propušta nego u drugim umjetničkim poljima.

     Uz znatno veći broj likovnih umjetnika od drugih u Crnoj Gori i  neuporedivo jaču stvaralačku tradiciju, razloga je više za manji interes vlasti.  Glumci, reditelji i muzičari (pa i književnici) više trebaju pravo vrijeme za realizaciju sebe i svojih djela, dok likovni umjetnici mogu lakše i duže čekati. Ako tome dodamo snagu naših  umjetničkih savremenika u inostranstvu koja je poznata vlastima, osjećaj  da se mora više dati da bi se dobila uzvratna naklonost, demotiviše vlast da ulaže značajnija sredstva u likovno stvaralaštvo.

    Još ako se, na to sve,  postmodernistička epoha posmatra sa nepotističkim i  diskriminatorskim talentom vlasti, sve može biti  dobro ili čak  vrlo dobro, ako se tako hoće uz , obično lako dostupnu, pomoć  kuratora ,kritičara i medija.

   Svemu tome samo nedostaje banalan odnos prema sopstvenom statusu, koji je čest u nastupima naših likovnih umjetnika i stvari poprimaju  izgled koji nam je danas poznat.

   Dakle, ono što likovnim umjetnicima zaista treba, a što je obaveza vlasti ili društva  u materijalnoj sferi, tiče se:

• Održavanja elementarno funkcionalnog stanja u javnim institucijama kulture.
• Potrebe za solidnim prostorom okrečenih, osvjetljenih i zimi zagrijanih javnih galerija
• Na zakonu, a ne na volji činovnika zasnovanu obavezu programskog finansiranja
• Visoko zakonski određen i nezloupotrebljen iznos poreza na visoko profitne poslove (alkohol, kocka, cigarete, luksuz..) za potrebe kulture
• Tretiranje sponzorstava za umjetničke projekte i programe kao PDV
• Ostali slični modeli stabilnog finansiranja.

Ono što je činjenica je da se u društvu brojnih zloupotreba ovlašćenja i enormnog bogaćenja prvih ljudi vlasti, teško može očekivati sistemska podrška umjetničkoj nezavisnosti. Nadalje, crnogorska vlast ne želi razvoj svijesti koja će razumjeti da novac ministarstva nije lični  novac ministra. Svaka nezavisnost i sigurnost umjetnika daje manje važnosti vlastima, a to njima nikako ne treba.

  Na kraju ovog dijela još želim da pomenem i to da likovnim umjetnicima treba odsustvo želje da se kulturna politika Crne Gore i kulturni identitet Crne Gore prepoznaju po ukusu vlasti. Podjela umjetnika na one koji su za i one koji su protiv Crne Gore, a koja je žalosno naglašena,  je protiv Crne Gore. I naročito je važno znati da se loše motivisanim selekcijama pravi krupna šteta, i to ne po umjetničko stvaralaštvo, nego po državu, njene institucije i njen ugled.  

            Umjesto zaključka

  Volio bih kada biste ovaj  skroman,  ali  iskren tekst  razumjeli kao obavezu da se, baveći se  statusom likovnih umjetnika u Crnoj Gori  bavimo njegovom etičko-intelektualnom ili duhovnom stranom, jer se samo time možemo dovoljno samopoštovati i povratiti očekivani društveni status. Kulture velikih naroda su  stvarane od duhova ljudi kojima je istina i vrlina bila važnija od benefita i komformizma. Tome smo učeni u školama, zbog toga smo, nadam se,  i odlučili da se bavimo ovim poslom. Ukoliko nijesmo zadovoljni našim statusom, to moramo reći glasno i precizno, prepoznavajući problem kao opštu a ne samo našu posebnu ili pojedinačnu potrebu.

   Vođenje institucija i stvaranje programa i finansiranja naših potreba osmislili su drugi koji su nam i u kulturnom i u civilazacijskom smislu u svemu uzori. Nijesu veliki umjetnici stvarali u nepravednim i primitivnim  društvima, (mada se neki u takvim jesu rodili) već su dobro organizovana društva u kojima se poštuju red, pravo i princip,  stvarali velike umjetnosti. Ako ne vidimo jednostavne i očigledne istine u cijelom društvu, ne možemo govoriti o našoj istini i našim potrebama.

  Nećemo dobiti mnogo ukoliko zahtjevamo malo više privilegija u pokvarenom društvu. Tražimo da stvari budu temeljito bolje. Kada bude svima bolje, biće i nama, a nama neće biti bolje ukoliko nije svima. To je dovoljno za status likovnih umjetnika u Crnoj Gori .

* Autor je slikar iz Kotora

---

Napomena: Tekst je prezentiran na okruglom stolu u CANU, posvećenom položaju likovne umjetnosti