Ugledni stručnjak dr Ljubomir Radojičić o masovnoj graditeljskoj groznici na hercegnovskoj rivijeri

Piše: Minja Bojanić

Bože odbrani, ali možda bi samo kakav novi zemljotres mogao da nas spasi od totalne propasti!?", tek prividno apsurdnom rečenicom jedan ugledni Novljanin rezignirano nameće ovaj paradoks, posebno nad masovnom graditeljskom groznicom koja i ovdje bezobzirno i halapljivo proždire sve pred sobom, a bojati se – time do srži kosi i samu prosperitetnu budućnost Hercegnovske rivijere!? Brižnom mještaninu za pravo daju višegodišnji angažman i niz naučnih radova koje potpisuje ugledni stručnjak dr Ljubomir Radojičić, viši naučni saradnik u Institutu Igalo, šezdesetogodišnji vlasnik diplome PMF, magisterija iz oblasti ekologije i doktorata iz medicinskih nauka Univerziteta u Beogradu. I mada po profesiji nije "katastrofičar", ipak, otvoreno veli da "Novi sjedi na tempiranoj ekološkoj bombi"!

Godinama već tako Radojičić zalud upozorava i da čuveno lječilište i rehabilitacioni centar u Igalu mogu uskoro ostati bez ljekovitog blata i mineralne vode, pošto je sliv rijeke Sutorine zasut smećem, zemljom i kamenom, pa još bez kanalizacione mreže i gdje se sve septičke jame prazne – direktno u njen vodotok! Uz sve brojnije zagađivače i česte ekološke incidente kojima se, izgleda, "reže i potonja grana na kojoj sjedimo", Radojičić ilustrativno podsjeća kako, recimo, bečićki hotel Splendid ljekovito blato već nabavlja u Španiji, a koje na svjetskom tržištu košta čak 40 eura po kilogramu. No, nijesu samo ugroženi resursi ljekovitog igaljskog blata, nego i livade morske trave "posidonie oceanice", koje učestvuju u organskoj komponenti peloida.

Zdravica s fekalijama

– Te livade predstavljaju i najveći rezervoar biološke raznolikosti na Jadranu i endemska su vrsta koja je u svim zemljama Mediterana strogo zaštićena, svuda, osim kod nas, tvrdi dr Radojičić, uz pojašnjenje da nekada široko rasprostranjene, i one polako nestaju u crnogorskom podmorju, posebno u Bokokotorskom zalivu. I to prvenstveno zbog "divlje" gradnje bez prateće kanalizacione infrastrukture, nasipanja i betoniranja plaža, pjeskarenja brodova i ostalog. Istini za volju, bujne livade "posidonia oceanice" pretekle su još samo u Topljanskom zalivu, pa on stoga i predlaže da se ovaj lokalitet, još uz Bigovo i Solila, proglasi zaštićenim, te ubuduće tretira kao morski park. Uz podsjećanje da se pojam zaštite životne sredine kod nas često poistovjećuje sa ekologijom, što je pogrešno, jer ekologija je naučna disciplina biologije koja se bavi međusobnim zavisnostima i uticajima živih organizama i njihovog živog i neživog okruženja, sagovornik dalje tvrdi:

– Prostor opštine Herceg-Novi najugroženiji je dio Crnogorskog primorja kad je u pitanju zagađenje. Nagli razvoj Opštine, a naročito Igala i okoline posljednjih decenija, učinio je da se stanovništvo okrene traganju za brzim korišćenjem obale, a pri tom se loše ili nikako nije obratila pažnja upravljanju tim prirodnim resursom. Tako da danas od Njivica do Kamenara postoji više od 30 kanalizacionih ispusta, od kojih nijedan ne zadovoljava ni sanitarno-tehničke, ni estetske vrijednosti. A, uz inače oštećen gradski kolektor, postoji i više hiljada propusnih septičkih jama koje svoj sadržaj ispuštaju direktno u more. I najopasnije je što njihov sadržaj decenijama kontaminira okolno zemljište, stvarajući «tempiranu bombu» od koje bismo, čak i kad bi definitivno riješili kanalizaciju, trpjeli i dalje stalna zagađenja…

Stručnjak koji je uradio više projekata koji obrađuju uticaj zagađivača na morski akvatorijum duž Hercegnovske rivijere i prezentovao ih na više naučnih skupova, posebno ističe pogubnost ogromne gradnje u Njivicama, zbog nepostojanja kanalizacije, čime se ugrožava čitav niz prirodnih ljekovitih resursa i pita se:

– Šta će to u budućnosti značiti za zdravstveni turizam, gdje su talasoterapeutske procedure – liječenje morem, peloidoterapija – liječenje blatom ili balneoterapija – liječenje mineralnom vodom, jedan od osnovnih vidova liječenja? Izvjesno, to će se direktno odraziti i na turističku privredu jer niko ne želi da se kupa u zagađenom moru. To, recimo, otvoreno potvrđuju i rezultati bakteriološke kontrole mora, realizovane u okviru „Programa praćenja kvaliteta morske vode za kupanje i rekreaciju", koje organizuje JP „Morsko dobro". Najalarmantniji rezultati ovdje su bili 2002, gdje je na pet lokaliteta njen kvalitet prelazio granicu II klase, te se mogla smatrati zagađenom i neupotrebljivom za kupanje. Isti slučaj bio je te godine i sa vodom za piće kad su svi uzorci izvorske vode bili 100 odsto neispravni, dok je neispravnost vode za piće iz bunara dokazana u 80 odsto uzoraka, a svi uzorci, njih 183, imali zagađenje fekalnog porijekla!

Naravno, i pet godina poslije, stanje nije ništa bolje! Posebno je alarmantna priča i izvorište Opačica, gdje se osnovne zakonske regulative ne primjenjuju, prvenstveno u formiranju zaštitnih zona i gdje su stvari izmakle svakoj kontroli jer se neposredno uz izvorište grade kuće sa upojnim septičkim jamama, pored privrednih pogona, pa još i aktivnog groblja! Od industrije, kaže sagovornik, i nadalje najveća opasnost za novski akvatorijum prijeti od Brodogradilišta Bijela, ali i koje, istini za volju, jedino na prostoru Opštine ozbiljno investira u zaštitu životne sredine.

Ubli ubijaju vodu

– Smatram da u postojećem Lokalnom akcionom ekološkom planu ipak nije najbolje prepoznata opasnost od pjeskarenja brodova. Pravi i vrlo opasan problem je prašina, kad se pjeskare dna brodova, a problem je u boji kojom se premazuju dijelovi trupa koji se nalaze stalno u vodi. U takvim bojama, naime, jedan i od najotrovnijih jedinjenja, pripada grupi vrlo toksičnih organokalajnih jedinjenja koje neizbježno kontaminira čitav morski ekosistem…

Dalje priču dr Radojičić usmjerava i prema deponiji Ubli, ustvari smetlištu, kao takođe "nesretnom rješenju" za deponovanje čvrstog otpada.

– Svako smetlište ovakvog tipa predstavlja jedan bioreaktor sa fizičkim, hemijskim i biološkim procesima i procjednim vodama koje sebi put nalaze kroz ispucale karstne stijene. Procijeđena otpadna voda koju je „proizvela" deponija vrlo je zagađena i od nje stradaju podzemne vode, pa su upravo i zbog smetlišta Ubli ugrožene sve zalihe pitke vode, od Zelenike do Risna. Ujedno i Ubli svjedoče da lokalna vlast nikad nije imala „viziju", odnosno korektan odnos prema našim prirodnim bogatstvima, tako da se on kretao od nezainteresovanosti do destrukcije…

No, sa ove orjenske kote, opet se spuštamo u priču o betonizaciji obale i ostalim nevoljama u našoj „divljoj ljepoti" , gdje smo glavne adute – čisto more i prirodu – doveli pod golemi upitnik.

– Zašto zatvaramo oči pred totalnom rasprodajom prostora i neviđenom devastacijom pejsaža Rosa, Žanjica, Njivica?! Većina tzv. „turističkih investitora" to zapravo i nijesu, već se radi o klasičnom profiterstvu. Naši najljepši prostori se troše za apartmanizaciju, poput Savine, Kobile, Igala…, čime je lokalnom stanovništvu ovakvom raspodjelom obale čak i onemogućen pristup obali, poput slučaja uz Hotel „Topla". A, i javne rasprave o urbanističkim planovima samo su puko zadovoljavanje forme, dok nam prostorni planovi omogućavaju zakonitu betonizaciju prelijepe obale, o čemu najveći broj izdatih građevinskih dozvola na Crnogorskom primorju i svjedoči. U proteklom periodu je očigledno kako je interes kapitala upravo usmjeren prema otimačini najatraktivnijeg prostora na našoj obali, u čemu mu svesrdno pomaže i lokalna vlast! I tu se jedino vodi računa o privatnim i stranačkim interesima, pa se tako i lokalni političari na vlasti i službenici Opštine uključuju u biznis sa nekretninama, što je nespojivo sa funkcijom koju obavljaju. U najkraćem, umjesto prave urbanizacije, ovdje imamo tek pogubno pravilo – kupiti, prodati i – nestati!

Pobjeda