Piše: Balša Brković

Crnogorski premijer je pronašao odista originalan način za rješavanje socijalnih problema.

Ljude koji ga kritikuju tuži, sudovi presuđuju, a on dodijeljeni novac za duševne boli preusmjerava u pomoć za socijalne probleme. Drugim riječima – novcem svojih kritičara premijer kani ublažavati posljedice sopstvenog djelovanja. Budući da socijalni problemi u Crnoj Gori ne nastaju na Madagaskaru, niti zbog djelovanja premijerovih kritičara i oponenata, već zbog djelovanja vlasti. A on je vlast. Savršen krug – njegova politika napravi sirotinju, vi ga kritikujete, a onda mu isplatite novac koji on, kao postmoderna verzija Robina Huda, prosljeđuje sirotinji. Tako da i vi kao kritičari, milošću premijerske mudrosti, pomažete smanjenje bijede i siromaštva u Crnoj Gori. Valjda je to ta – konstruktivna kritika. Ako ima pravde – za ovo se dobija Nobelova nagrada za ekonomiju. Kad je za ono dobio potrvrdu o svjetskoj dimenziji svog humanizma, za ovo bi morao da ode po plaketu u Stokholm.

S druge strane, ovakva situacija nije nimalo jednostavna ni za domaće sudstvo. Recimo, ako ste vi sudija koji vjeruje da premijeru ne bi trebalo isplatiti nikakvu odštetu (opterećeni ste sumnjivim mitovima o slobodi izražavanja i kritikovanja), ili, pak, vjerujete da su njegovi zahtjevi pretjerani, onda morate izgledati, ne samo drugima, već i samima sebi, kao neki loš čovjek, moralna ništica i sramotnik, koji, eto, neće da pomogne da se razrješavaju brojni crnogorski socijalni problemi. Pošten sudija, voljan socijalnoj pravdi, čak bi trebalo da razreže duplo više nego što traži premijer u odštetnom zahtjevu: kad je za sirotinju ne treba žaliti. Posebno ne tuđe pare.

Kada je već riječ o sudijama, onaj koji je presudio u korist „prijatnog doživljaja" za premijera – čovjek je „sirotinjska majka", nema što, mora da noću obilazi okolinu Podgorice i osluškuje spava li mirno naša sirotinja – odlučio je da se, pored pravnog, upusti i u sud istorije, odnosno presuđivanje istoriji. Pa je donio odluku da je Milo uspješan i odgovoran premijer – bez izvođenja ikavih dokaza. (Za koga je sudija O. glasao, da mi je znati?) Ili ga je ponijela dobročiniteljska dimenzija crnogorskog premijera, pa se jednostavno – zanio. To je jače od njega.

To, da sudija u presudi izriče političke ocjene koje obično pripadaju ili stručnoj javnosti ili istoriji, nov je momenat u istoriji pravosuđa. Iskreno, ne vjerujem da su sudovi čak i u Brežnjevljevom SSSR-u tako nešto radili.

Moram priznati da me u cijelom ovom galimatijasu oko presude Željku Ivanoviću i „Vijestima" po tužbi premijera Đukanovića, zanima još jedan zanimljiv detalj. Naime, kako sam shvatio, zakonom je zabranjeno izvrgavati ruglu i sprdati se političarima koji obavljaju državne funkcije. O.K., to je jasno. I, valjda važi za sve građane. Niko, dakle, ne smije brukati političara na funkciji, jer, sud ima obavezu da reaguje. Ali, da li sud ima obavezu da reaguje i kada to čine sami političari: kada eksplicitno, svojim činjenjem ili nečinjenjem, izvrgavaju ruglu funkciju na kojoj se nalaze. Takvih primjera ima dosta kroz cijelu političku istoriju, ne samo kroz našu neveselu svakodnevicu. Zbilja, kako tu reagovati? Da li možda građanin prvo treba da podnese tužbu – ili sud mora, po službenoj dužnosti, učiniti nešto. Ko će ga znati…

Dakle, jasno je: za rješavanje socijalnih problema smiješi mu se – Nobel iz ekonomije.

Mada, ni u konkurenciji za fiziku ne bi bio bez šansi. Dok svijet iščekuje informacije iz Švajcarske i CERN-a, hoće li se gigantskim eksperimentom, bez presedana u ljudskoj istoriji doći do Hiksovog bozona (tzv. božje čestice), ili vještačke mini – crne rupe, naš premijer je već napravio – vještačku crnu rupu. Od čitave jedne zemlje, doduše. A za takvo postignuće i Nobel je malo.

Vijesti