Generalni sekretar Matice crnogorske Marko Špadijer o \'\'crnogorskom separatizmu\'\’ u komunističkim vremenima, AB revoluciji, nezavisnosti

Piše: Kaćuša Krsmanović

Pripada generaciji protiv koje su, kako sam kaže, bili i očevi i djeca. Očevi zbog toga što su smatrali da im sinovi i kćeri nijesu dovoljno revolucionari, a djeca zbog toga što su vjerovala da očevi nijesu dovoljno liberalni. Marko Špadijer, duže od decenije generalni sekretar Matice crnogorske, jedan od njenih utemeljivača, zagovornik ideje nezavisne Crne Gore, a u komunizmu jedan od visokih funkcionera partije. Špadijer je ”odgovoran” i za to što je ”Pobjeda” početkom sedmadesetih krenula kao dnevnik, nakon čega je godinama bio na njenom čelu.

Krajem osamdesetih pao je u nemilost komunista zbog ”separatističkih ideja” pa je sklonjen ”na sigurno”, u neko republičko tijelo za odnose s inostranstvom. To je bio najmirniji period njegovog života, kaže kroz osmijeh. Kancelarija, nekoliko sekretarica, dobra plata, a nikakva odgovornost.

Marko Špadijer pripadao je grupi koja je još davnih sedamdesetih shvatila da Crna Gora gubi identitet i da se previše oslanja na Beograd. Odlučili su da pokušaju da ”promijene svijet” i da od Crne Gore stvore dom za sve njene građane, a ne mjesto gdje će ljudi svraćati na odmor i pričati potomcima da je to zemlja njihovog porijekla.

– Pripadam generaciji koja je ostala u Crnoj Gori, što je izuzetno važno za ovu priču. Mi koji smo se vratili sa studija bili smo rijetki. Od svakih pet studenata samo se jedan vraćao iz Beograda. Crna Gora je stalno gubila intelektualnu supstancu. Ona je bila mjesto gdje ste se rađali i odakle ste išli dalje. Bila je samo mjesto rođenja, mjesto porijekla, -prisjeća se Špadijer.

Zbog konstantnog odliva kadrova Crna Gora nije imala kritičnu intelektualnu masu koja bi mogla postaviti nacionalni ili bilo kakav drugi program. U svemu se oslanjala na Beograd – škole, fakulteti, kultura, mediji…

– Mi koji smo ostali počeli smo da razmišljamo na drugačiji način od onih koji su otišli. Bili smo mala zemlja, siromašna, ali znali smo da ne moramo u svemu da se oslanjamo na Beograd ili neke druge centre ondašnje Jugoslavije. Takve ideje rodile su se krajem šezdesetih. Nije to bilo pojedinačno promišljanje kako od Crne Gore napraviti mjesto gdje se može živjeti, bila je to ideja znatnog broja intelektualaca koji su iz raznih krajeva počeli da se okupljaju oko nje. Neki su to nazivali separatizmom. Nijesmo bili organizovani kao kružok ili organizacija, više je to bila ideja. Dio te priče bili su književnici, političari, intelektualci… Oko te ideje bili su okupljeni ljudi iz redakcije ”Luče” na čelu s Miloradom Stojovićem, Brankom Banjovićem, Sretenom Perovićem. I u političkom smislu tada su počele da se formiraju određene grupe i ljudi i institucija koje su razmišljale da Crna Gora treba da gradi svoj identitet, a ne da se u svemu oslanja na druge. Bila je to grupa čiji su eksponenti bili Veljko Milatović, Vidoje Žarković, Veselin Đuranović, a tu je bio i Đoko Pajković, on je bio stariji od njih. Nije to bila grupa koja je funkcionisala po partijskom principu u današnjem smislu te riječi. Bili su to ljudi koji su počeli da razmišljaju o Crnoj Gori u Jugoslaviji, ali Crnoj Gori koja je svoja i koja zna da nije sva pamet u Beogradu – priča Špadijer.

On kaže da je plan bio da se ideje realizuju kroz osnivanje akademije nauka, univerziteta, novina, televizije.

– Bio je cilj ovdje stvarati intelektualnu elitu koja će graditi crnogorski identitet. Htjeli smo da pokažemo da Crna Gora nije provincija. Bilo je otpora i opstrukcija. Neki su govorili što će nama dnevne novine kada imamo beogradske, što će nam televizija kada imamo beogradsku, što će nama univerzitet kada imamo beogradski. Velikosrpska svijest i tada je imala, a ima i danas, jake korijene u Crnoj Gori -priča Špadijer.

Tih godina grupa intelektualaca zalagala se i da crnogorski jezik dobije svoje mjesto u ondašnjem srpskohrvatskom. Smatrali su da i crnogorski treba da participira u nazivu jezika.

– Platili su tada zbog tih svojih ideja Branko Banjević i drugi – sjeća se Špadijer.

U Srbiji su, naravno, neblagonaklono gledali na buđenje crnogorske nacionalne svijesti.

– U Srpskoj akademiji nauka na snazi je imperijalni koncept koji je i tada bio aktuelan, koji nije bio nešto novo devedesetih. To je stari koncept prema kojem oni Crnu Goru tretiraju kao dio srpske teritorije. I ne samo teritorije, nego intelektualnog kruga. Svako iskakanje iz tog koncepta izazivalo je žestoke reakcije. Tu je i tada bila najjača Srpska pravoslavna crkva, koja u to vrijeme nije imala baš neku snagu, ali se, naravno, preko svojih enklava stalno bunila – ističe Špadijer.

Naš sagovornik smatra da će trebati dosta vremena da Crna Gora u potpunosti kod svih svojih građana vrati samosvijest o sebi. Nezavisnošću je za vazda trasirala taj put, ali riječ je o procesu koji se ne može okončati preko noći.

– Imali smo cijeli sistem politički, društveno-obrazovni oslonjen na Beograd. Svijest mnogih kojih su se vraćali u Crnu Goru nakon studija u Beogradu bila je takva da smo svi Srbi, a da su Crnogorci soj srpstva. Kada takvu svijest gajite generacijama i usađujete im takve ideje teško je to za kratko vrijeme i u potpunosti izbrisati. Neophodan je dugi proces -zaključuje Marko Špadijer.

Pokret za nezavisnu najljepše što se dogodilo

Špadijer, nakon komunista, više nije ušao ni u jednu političku partiju. – Negdje pred osnivanje Liberalnog saveza Koko Vujović i Slavko Perović zvali su me da zajednički osnujemo partiju. Zvali su me jer sam bio čovjek s iskustvom u Savezu komunista. Oni nijesu znali ni kako se osniva stranka, ni ništa. Rekao sam – ne. Nijesam bio politički anoniman. To bi u ondašnjoj Crnoj Gori značilo da iz jedne partije idem u drugu. Plašio sam se da bi to bili repovi za partiju u koju idem. Tada je prevladavala takva svijest. Mene partije više nijesu interesovale, još manje vlast, a svaka partija pretenduje da bude na vlasti. Želio sam da djelujem drugačije i nijesam bio jedini. Zato smo i osnovali Maticu crnogorsku. To je bila grupa intelektualaca koja je upozoravala na sva dešavanja u Crnoj Gori. Naš interes je bio Crna Gora i smatrali smo da ona mora artikulisati svoj program – politički i nacionalni -kaže Špadijer. Matica crnogorska jedan je od osnivača i Pokreta za nezavisnu evropsku Crnu Goru, oformljenog u januaru 2005. godine, koji je objedinio sve suverenističke snage. Špadijer je kategoričan kako je Pokret ”nešto najljepše što se Crnoj Gori desilo”. – To je bio pokret bez kalkulacija. Bilo je podozrenja kod pojedinih kada je krenula ideja. Plašili su se da ćemo im uzeti političke poene, da ćemo preuzeti ulogu vlasti. Mi nijesmo imali političke ambicije. Htjeli smo da objedinimo snage za suverenu Crnu Goru i nakon proglašenja nezavisnosti da se Pokret raspušti, što je i učinjeno – kaže Šadijer.

Loše je što ova vlast predugo vlada

Nezavisna Crna Gora je za Marka Špadijera, kako kaže, bila korak ka slobodnom i demokratskom društvu. Za dvije godine nezavisnosti nijesu ispunjena njegova očekivanja. – Ne mogu da presuđujem, ali vidim da to nije ono što sam očekivao. Kada imate jedan ideal, vi želite da to bude sada i odmah. Ali to nikada nije i ne može. Procesi su mnogo kompleksniji. Mi, na žalost, nemamo mnogo opcija da biramo i otuda ta stalna pobjeda ovih koji su sada na vlasti. I to je ono što je loše. To je loše i za demokratiju, i za svijest ljudi i za mnogo što drugo. Loše je što je ova vlast predugo na vlasti, iako bi druga bi možda bila još gora -kaže Špadijer.

Mnogi ni danas ne shvataju da su komuniste rušili na talasu velikosrpstva

– AB revolucija iznenadila je ondašnju vlast. Tada je omladina, a s njima je bio i Ljubiša Stanković, držala mitinge gladnih, a najsitiji smo onda bili. Ali to je bio mladi svijet koji je htio promjene. Mi smo se bili ”usjeđeli”, a oni su krenuli s tim socijalnim parolama koje su djelovale ubjedljivo. Nijesu ni vidjeli da su na talasu velikosrpstva, eksponiranom kroz Šolevića, Bulatovića, koji tada dolaze s Kosova i koristeći nezadovoljstvo, pokušavaju da nas vrate u Rankovićevo vrijeme biča. Mislim da mnogi od njih ni danas nijesu svjesni toga – kaže Špadijer. Svakom ko je htio da misli, ko nije htio da pokrije oči pred događajima, moralo je biti jasno, smatra naš sagovornik, da je nalet velikosrpskog nacionalizma toliko jak da neće dozvoliti reformu Jugoslavije. – Velikosrpski nacionalizam, na žalost, tada je, nesposobnu da pruži otpor, progutao Crnu Goru – smatra Špadijer. Iz današnje perspektive, kako kaže, možda je i moralo biti upravo tako kako se i dogodilo. – Odnos snaga devedesetih bio je takav da možda nije moglo drugačije i možda je i moglo samo postepeno, korak po korak, da se ide k nezavisnosti. Tada sam, međutim, mislio da je to totalno pogrešna politika. Bio sam uvjeren da srljamo i da postajemo satelit jedne pogibeljne, anticivilizacijske politike – kaže Špadijer.

Republika