Prošle su decenije od završetka Drugog svjetskog rata, a stare ideološke barikade još nisu uklonjene.

Piše: Gojko Berić

Sutra je Dan pobjede nad fašizmom, najznačajniji datum u burnoj istoriji 20. stoljeća. Nastankom hladnog rata velika antifašistička koalicija se raspala na dva ideološki nepomirljiva bloka. Njihov antagonizam je trajao decenijama. Ratno savezništvo je, ipak, simbolično obnovljeno na 60. godišnjicu sloma fašizma, kada se na centralnoj svečanosti u Moskvi okupio impozantan broj svjetskih lidera. Nijedan od šefova država nastalih raspadom Jugoslavije nije bio pozvan. Milošević je bio u Hagu, Tuđman na Mirogoju, a ni ostali nisu imali čime da se pohvale u slavu tog datuma, pa im tamo nije ni bilo mjesto. 

Pobjednici nad Hitlerom nisu zažmirili pred činjenicom da je devedesetih godina Balkanom harao fašistički stampedo, kada su osvetnički uništeni gotovo svi spomenici antifašističke borbe, u čemu su Hrvati bili nedostižni. Na srpsku agresiju odgovorili su otporom koji je u sebi sadržavao jake primjese fašističkog antifašizma. Postkomunističke vlasti nikada nisu prihvatile antifašizam kao civilizacijsku tekovinu. Antifašizam prethodnih generacija služi im samo kao smokvin list na njihovoj kleronacionalističkoj golotinji. Vladajuća nomenklatura u Bosni i Hercegovini nije u tom pogledu nikakav izuzetak. O kleru da se i ne govori.

Istorija je neke stvari okrenula naglavačke, pa su tako najveći antifašisti u Evropi postali Nijemci. Na našim prostorima slučaj je mnogo komplikovaniji. Populistički nacionalizam je postao glavni oslonac svih režima od Vardara do Triglava. Pišući istoriju u svojoj verziji, nacionalisti su crnom bojom prefarbali sve što je u njoj imalo neke veze s komunizmom. Fašističkim gavranovima je sve oprošteno, oni su postali oslobodioci, a partizani zločinci. U Srbiji su posebnim zakonom izjednačeni partizani i četnici, i u pravima i u zaslugama. NIN je nedavno objavio bajkoviti feljton o nekakvim velikim pobjedama Draže Mihailovića nad Nijemcima, za koje niko nikada nije čuo. Bitka na Neretvi se ne pominje. Autor feljtona partizane ne naziva njihovim imenom, već komunistima, žaleći što Draža nije u istoriji zauzeo Titovo mjesto. Izdali ga Englezi.

Tuđman je kanio izmiješati kosti partizana, ustaša i jasenovačkih žrtava kako bi ih "pomirio u smrti". Nije prošlo. Ustašijada je tresla Hrvatsku i nakon Tuđmanove smrti. Bosanskim mladomuslimanima i njihovim pristalicama Handžar-divizija, desetkovana pod Staljingradom, bliža je srcu nego narodni heroji bošnjačke nacionalnosti, samo zato što su ovi bili komunisti.

Prošle su decenije od završetka Drugog svjetskog rata, a stare ideološke barikade još nisu uklonjene. Na jednoj strani su neofašisti, a na drugoj antifašisti; na jednoj Jasenovac i četnički zločini nad Bošnjacima, na drugoj Blajburg, skrivane jame i druga zlodjela osvetnički raspoloženih partizana. Centralna figura u cijeloj toj priči je, dakako, Tito. On je svim narodima bivše Jugoslavije ostavio istorijski imetak – pobjedu nad fašizmom. To što su oni taj kapital prokockali, nije njegova krivica. Za preživjele antifašiste Tito je heroj, a za neofašiste zločinac, tek nešto manji od Hitlera i Staljina?!

Katastrofalna greška bivše komunističke nomenklature je u tome što se nije bavila bliskom prošlošću. Zanemaren je svaki interes da se sve jame prebroje, da se prebroje i fašističke i antifašističke žrtve i da se tačno kaže ko je šta i kada učinio. A kad se zemlja počela raspadati, vidjelo se da svi imaju nekakve istorijske račune koji nisu naplaćeni. Najveću cijenu krvavog namirivanja računa između Srba i Hrvata platila je Bosna i Hercegovina i njen najbrojniji narod. Pouka se podrazumijeva: neko ko se prošlošću ne želi baviti, osuđen je na njeno ponavljanje.

Oslobođenje