Arhitektura: nevjerovatne i istovremeno veoma uobičajene zgode u crmničkoj metropoli

Piše: Borislav Vukićević

Nedavna poseta Virpazaru me je dotukla, a satima sam čekao 1956. godine brodić da me prebaci u (sic) Plavnicu, do voza, i gledao tadašnje mesto kao remek-delo narodnog građenja. Šta je danas taj gradić, jedne kasne i jesenje večeri novembra 2000. – osim desetina "najlon-kesa" koje vetar nosi, mračnog hotela bez arhitekture i centra bez oblika?

Ranko Radović, "Zamagljivanje narodne graditeljske tradicije", jedan od tekstova iz knjige "Tradicionalna arhitektura Crne Gore", Univerzitet Crne Gore i Građevinski fakultet (Podgorica 2005).

With a crooked smile and a heart-shaped face/ Comes from the West country where the birds sing bass/ She's got a house-big heart where we all live/ And plead and council and forgive…

Nick Cave, "West Country Girl"

Čini mi se da je Ranko Radović malo preterao gore.

OK, prošlo je 7 i kusur godina od te kasne, tužne – i kišovite, pretpostavljam – novembarske večeri kada je dobri, sentimentalni profesor – laka mu bila crna zemlja bjelopavlićka – posjetio Vir.

Hotel je i dalje mračan – taj hotel je nekako poslovično namrgođen – mada nije bio takav kada smo u sali na spratu, krajem veseloga mjeseca maja, davne 1983. godine – davno li je to bilo… čovječe – slavili matursko veče.

Nisam siguran da li je hotel baš "bez arhitekture"

Prvi put u Vir na cjelivanje Stigoh šinom u Podgoricu – koja su tuga ti vozovi – čovječe – bojim se i da je pruga u žalosnom stanju – bukvalno smo milili do Podgorice. Osjećao se i onaj sveprožimajući vonj časne sirotinje u vozu. Onaj otužni, teški, sirotinjski, časni vonj. Ali neka, i to je dio priče o crnogorskom turizmu i ugostiteljstvu. Medalja uvijek ima dvije strane – a ja sam hrabri novinar istraživač – do srži u kostima – mada mislim da ću sljedeći put autom – i do Vira – i nazad. OK, stigoh u Podgoricu, pa kod Pura – staroga momka – u Staru varoš. – Đe si bio? – pita Puro. – Kod Badanja na Vir. – Ko je Badanj? – Badanj je moj drug. – Kako je ime tome Badanju? – Nenad. – A prezime? – Petranović. – A što si činio na Vir kod toga Petranovića? – Ništa, ladio sam jaja – Uskršnja. Nego Puro, reci ti meni kad si ti posljednji put bio na Vir? – Čekaj… malo… bio sam… išli smo na pokajanje onome Lekoviću… kako li mu bješe ime… čekaj… – OK Puro – sjetićeš se. Reci mi, molim te, kad si – prvi put bio na Vir? – E… to nikad neću zaboravit! Bilo je to ‘31. ili ‘32, bio sam mali, još nisam bio krenuo u školu. Ja u čun, sa majkom i sa ženama iz Vranjine. Te žene mi rekoše – da kad dijete prvi put kroči na Vir – ima jedna baba stara – pa kad pristane čun – svako dijete mora da cjeliva tu babu – u guzicu. Pravo u guzicu! Kad se primakosmo, eto je jedna baba, sišla bješe na vodu. Rekoše mi žene da je to ta baba – grdna bješe, stara, crna – grdno sam se bio prepa’. Rekoše mi da se spremim da je cjelivam. Nisam živ htio da izađem iz čuna. Kako je tada izgledao Vir? – Znaš ti – Vir ka’ Vir, jednako!

. OK, nije bez arhitekture – ali dopuštam varijantu da ta arhitektura i nije neka bitna arhitektura – ali meni je bitna – o da, da…

Suština je u tome da je hotel, takav kakav je, vremenom legao – progutala ga je, kao i sve ostalo na Viru, ona ubitačna melanholija te đavolje vode – te prokleto lijepe vode koja zna više – tako da je i on zauzeo svoje časno mjesto u siluteti Vira – što je pozitivno, složićete se. Hotel se vremenom uklopio. Posivio je, pocrnio je – navukao je crnu boju okolnoga stijenja. Hotel se vremenom – utopio.

Što se tiče centra Vira – centar je zapravo sve u Viru. Ne bih rekao da je centar bez oblika – rekao bih da nije do kraja uobličen – ali da ima oblik – Vir ga je oduvijek imao. Rekao bih i da stari Vir, ta gomila "najlon kesa" koje razgone vjetrovi – baš takva kakva je – ima dušu.

O da, da! Vir ima dušu.

Vir ima taj crooked smile – đavolji osmijeh – i srce veličine kuće – što bi rekao Nik Kejv. Na Viru se te važne discipline – đavolji osmijesi i gostoprimstvo – vjekovima usavršavaju – pogotovo kad je lijepo vrijeme – i kad povetarac donosi priče iz daljina, recimo…

Prošle nedjelje, na Uskrs, krenuo sam sa Sašom – Sašom Radovićem – kod našega zajedničkoga ortaka Badanja na Vir. Kada smo prošli most iza željezničke stanice Zeta, potražili smo pogledima one fendake što "rade jutarnju gimnastiku" – što šire krila na surim granama osušenih stabala lijevo od magistrale. Nažalost, nije bilo fendaka. Gdje su fendaci, čovječe? Da nije neki skot pobio fendake puškom? Da nisu odletjeli na jug? Užasno su nam nedostajali… Tužna je to priča – da ne mračim…

Elem, Nenad Petranović – poznatiji kao Badanj – je, inače, onaj momak što "odmara glas" – sigurno ste gledali tu reklamu na nekoj od crnogorskih televizija. Badanj ima dušu, baš kao i Vir.

O da, da!

Konoba Badanj, koju drži Badanj – duša je Virpazara. Tamo se, između ostaloga, pričaju najjače priče, pije se najbolja rakija i jedu se jela – jaka jela – kojih se, čini mi se, ne bi postidjela ni trpeza našega dobroga kralja Nikole.

Toliko o turizmu i ugostiteljstvu na Viru.

OK – evo jedne male priče, za početak.

Pita Badanja prijatelj, aktivista DPS-a, neposredno pred predsjedničke izbore, ove posljednje – ‘Oli mi reć Badanje kakva je politička situacija na Vir?

– Mare je pitala Vesa – reče Badanj – ‘Oli mi reć Veso što je to dilema? Veso je odgovorio – Mare, da ja znam što je dilema, ne bi’ bio ovđen na Vir, no bi bio neđe drugo!

Dakle – rezimira Badanj priču o političkoj situaciji – Mi smo ti ovđe svi bez dileme, a Mare i Veso su rekli da neće glasat kad ne znaju što je to dilema.

Pitasmo se Saša i ja lijepo s Badanjem, pa sjedosmo ispred konobe. Stigoše i rakije – ja sam više bio za neku ceđena pomorandža varijantu – ali ‘ajde, kad su rakije već tu – i otvori se priča – odnosno wisecraking – bacali smo oštre, sarkastične komentare na račun svega i svačega – u virskom stilu. Izvršili smo i inspekciju jagnjetine – bilo je tu sigurno pola jagnjeta u kombinaciji sa raznim povrćem. Mirisalo je bajno. Jagnjetina se još od ranoga jutra krčkala, na najtišoj mogućoj vatri, u povećoj glinenoj posudi postavljenoj u povećem čeličnom buretu, ispod kojega je bio ugrađen plinski gorionik. Kompletan instrumentarij je bio postavljen ispred konobe.

Onda nas je Badanj poveo malo na stan, ponijeli smo i bocu – o da, da! – pa smo nastavili da bacamo provale. Pridružio nam se i Đuro Đuro Pejović, matičar. Đuro je opleo nekoliko genijalnih virskih priča – koje, nažalost, nisu za novine. To su stare, momačke priče, pa nisu baš do kraja politički korektne – ako se razumijemo. To morate čut uživo.

Vratili smo se u konobu i ponovo zauzeli pozicije. Coolirali smo – ladili smo jaja (Uskršnja) na suncu – i gledali defile Virana raznih generacija i ostalih – bila je tu i masa stranaca, Slovenaca uglavnom – bilo je i mantija i vjernika na sve strane, valjda zbog Uskrsa – bilo je i onih preslatkih nedjeljnih varijanti: mama, tata, baba, mala djeca i slično. Pa se svi lijepo i uljudno javljaju i pitaju.

O da, da!

Onda mi je sinulo: Vir je neka vrsta blow up, prirodno transponovane – i nikada do kraja zaokružene – varijante crnogorskoga gumna. Vir – kao uostalom i cijela Crna Gora – nije imao sreće da doživi par vjekova razvoja u kontinuitetu, bez oštrih rezova. OK, posmatrajte kuće po obodu gumna, odnosno trga – kuće su takve kakve su, neke su ispeglane, neke nisu, jedna je čak ofarbana u narandžasto, tu su i napuštene, razvaljene kuće – prisutni su svi stilovi, da rezimiram – ali s karakterom. Tu je i jedan uglancani, postmoderni kafić – odmah desno od mosta – tu je i jedan javni WC – u poodmakloj fazi izgradnje – a tu su i temelji budućega Centra za posjetioce.

To sa centrom – ajde’ može – prolazi – prošlo je, da budem precizniji – samo je grdna šteta što je izvođač radova – preduzeće "Lipa" sa Cetinja – posjeklo stari, moćni platan koji se nalazio baš na mjestu gdje su sada iskopani temelji. "Lipa" je posjekla – platan – kako reče Đuro.

Bojim se samo da se jednoga dana u tom budućem Centru za posjetioce ne pojave i fendaci gimnastičari – i to preparirani – sa staklenim očima.

OK, hasali smo jagnjetinu. Bio sam skeptičan po pitanju povrća koje se kuvalo čitav dan – siguran sam da stari Džejmi Oliver ne bi toliko kuvao povrće – on predlaže da se povrće samo takne, da se malo obari, na samom kraju. Po pitanju jagnjetine nisam bio skeptičan, naravno. Elem, probao sam prvo povrće – i zamalo sam pao pod sto – jagnjetinu da ne pominjem.

OK – toliko o turizmu i ugostiteljstvu na Viru.

Sljedeći dan je otpočeo lagano – baš lagano. Badanj i ja smo kupili "Vijesti", pa smo pili espreso u kafiću pored – kod Badanja nema espresa. Pojavi se Kele – Predrag Kecojević, moj ortak iz srednje škole – sa sinom – pa smo prešli kod Badanja i nastavili da cooliramo.

Onda smo ekipno otišli da čekiramo malo virsku arhitekturu. Zaključili smo da je arhitektura – pola zdravlja. Badanj je Keletu i meni poklonio po fotografiju staroga Vira – fotografije su bile uredno uramljene. Izrukovasmo se i izljubismo se – kao za televiziju.

Gledao sam te fotografije – bile su različite – i u jednom momentu sam imao kompletnu viziju Vira – zaokružio sam priču. Vir je zapravo jedna velika, nevjerovatna pozornica gdje se pojavljuju glumci – Virani – ima ih oko stotinjak u ansamblu – koji godinama, od rođenja – i generacijama unazad – uvježbavaju svoje karakterne uloge. Vir je grad, čovječe, u Viru se osjećaju sve one sile koje čine grad – gradom. Vir je drama.

O da, da!

Riješio sam da priču o Viru zaključim posjetom željezničkoj stanici. Pozdravih se sa Badanjem, Kelem i njegovim sinom i okrenuh onom stazom, kroz topole, prema stanici. Odmah mi je bilo jasno da je ideja o izgradnji javnog WC-a bila pun pogodak. Trebalo bi, definitivno, i tu stazu malo očistiti, urediti je propisno i uključiti je u turističku ponudu Vira. Doživljaj je proći tom stazom. Mislio sam da će srce staro da mi prepukne od tolike zanemarene ljepote.

Željeznička stanica Virpazar je posebna priča – metafizička. Provjerih vozni red, vidjeh da imam voz tek za nekih 2-3 sata, te u to ime odoh gore do škole, detaljno slikah čitav potez spomenika – sivi kamen i sivi beton – i vratih se dolje.

Slikah stado koza kako lagano prelazi prugu. Slikah kokoške preko puta stanice. Slikah i neke kučiće.

Počeh da radim gimnastiku – osjećao sam se malo ukočeno.

Pojavi se gospodin i neobavezno prokomentarisa – onako poizdalje, ali snažnim glasom: "Još si ti momak, vidim ja".

To je to – crooked smile & house-big heart.

O da, da!

To je Vir!

Vijesti