Da li je stvar u generacijskom jazu ili različitom političkom diskursu, tek su, ma koliko obojica bili nezadovoljni dolaskom Borisa Tadića na Kosovo, tamošnji premijer i predsjednik posjet sagledali iz različitih uglova.

Piše: Svjetlana Salom

Dok je, naime, Fatmir Sejdiu ljutito kazao da je riječ o provokaciji sa ciljem destabilizacije Kosova, Tači je odlučio relaksirati situaciju ciničnim komentarom kako je Tadić prvi predsjednik koji je došao na nezavisno Kosovo. 

Sam gost je nakon vaskršnje liturgije u Dečanima izbjegao brojne novinare i komplikovana objašnjenja je li riječ o privatnom posjetu, kako su to objasnili kosovski Albanci, ili nešto drugo.

Nešto je, ipak, trojicu političara u vaskršnjoj noći sjedinilo – panika što nekadašnja srbijanska pokrajina živi svoje nove dane izvan njihovih političkih zamisli.

Ne bi dolazak Tadića pod paskom UNMIK-a toliko naljutio Sejdiua da se priznanje nezavisnosti odvijalo prema planu. Ovako, sa nešto jedva do četrdesetak zemalja u svijetu koje Kosovo drže novom balkanskom zemljom, šetanje beogradskih cipela svetom srpskom zemljom, Albancima je vjerovatno zla slutnja kako će taj konačni rastanak do daljnjeg biti krajnje neizvjestan.

U suprotnom, Sejdiu ne bi morao ulaziti u paradoks da mu privatni posjet, kako je sam okvalificirao dolazak srbijanskog predsjednika, destabilizira državu, jer je valjda, legitimno pravo svakog Srbina da ako želi Vaskrs proslavi i na Kosovu, čemu se Albanci, ako deklarativno zagovaraju zemlju jednakopravnosti, ne bi smjeli buniti.

Prava je ironija u tome kako se posjetom zapravo niko najbolje nije snašao, a međunarodna zajednica, opet, ponajmanje. Niko sada ne može objasniti kako to da su Tadića u privatnom posjetu u drugoj državi, koju je priznala većina članica Evropske unije, obezbjeđivali pripadnici MUP-a Srbije?!

Predsjednik Demokratske stranke, koji je prema predvi­đanjima pred izbore u mrtvoj trci sa radikalima, dan ranije u Smederevu, na izbornom mitingu poručio  je kako Srbija nema pravo da ponovo pogriješi i dozvoli da se vrati politika devedesetih.

Briselskim činovnicima, kojima je Kosovo sve oštrija kost u grlu, mora da se dopala ekonomska logika demokratskog lidera kako bi Srbija danas imala preko 20.000 dolara po stanovniku da su se u kobnim devedesetim donosile pravilne odluke.

Računica je, ne treba sumnjati, fascinantna ev­ro­pskim krugovima, jer im je već upoznatim sa balkanskim mentalitetom poznato da su porivi za ubijanjem ovdje daleko jači iznad svakog poriva za dobrom zaradom.

Nezgoda je samo u tome što je evropski miljenik i danas u koliziji sa većinskim stavom svojih mentora po pitanju Kosova, a koje, treba vjerovati kosovskom predsjedniku, lako može da se destabilizuje, što ozbiljno ugrožava cijeli region. 

Tadić bi zato konačno mogao, kad smo već vidjeli zavidno ekonomsko poznavanje, objasniti i svoju političku kalkulaciju u kojoj vidi razliku između svoje vizije evropske Srbije – i Koštunicine ili Nikolićeve – izolovane od svijeta, u kontekstu raskida sa srbijanskom politikom devedesetih i prihvatanja briselskih datosti – a priznanje Kosova kao nezavisne države je svakako ključna.

Oslobođenje