Posto \'blog\’ shvatam kao mogucnost pisanja na teme koje, prije svega, zanimaju autora teksta (tekstova) i koje mogu imati odredjenu citalacku publiku, odlucio sam se da zapocnem seriju tekstova o problematici pomirenja na nasem prostoru. Cini mi se da bi dijalog na ovu temu mogao biti koristan, a uvjeren sam da je svakako potreban.
Piše: Srđa Pavlović
Dvadeseti vijek, i prvu deceniju dvadeset prvog vijeka su obiljezili ratovi i masovne grobnice, kao i konstantni napori pojedinacnih drzava i naroda, te institucija medjunarodne zajednice u pravcu pomirenja sukobljenih strana. Danas se pomirenje uzima kao neminovnost u post-konfliktnom periodu.
Ipak, vazno je zapamtiti da vjerovanje da se svako sa svakim moze pomiriti nema stabilnu osnovu, niti je ovakav ishod ocigledan. Ovo je vazno zapamtiti stoga sto je tokom posljednjeg desetljeca pogotovo, koncept pomirenja postao nezaobilazni dio politickih govora i debata, urednickih komentara i strucnih stiva iz pera politickih filozofa liberalizma. Stice se pogresan utisak da je ovaj koncept neodvojivi dio srzi liberalnog politickog ustrojstva.
Koncept pomirenja ima drevne korijene i podrazumijeva obnavljanje odredjenog sistema odnosa koji je poremecen. U Hebrejskom, pomirenje je izrazeno kroz tikkun olam – izlijeciti, popraviti, promijeniti. U Grckom, derivativi ovog koncepta su katallage, apokatallasso, i diallasso – balansiranje razlika, pomirenje, obnoviti prijateljstvo. U Latinskom, rijec concilium – proces kroz koji sukobljene strane premoscavaju medjusobne razlike – definise koncept pomirenja. U Arapskom, pomirenje je oznaceno terminom salima – mir, bezbjednost, sigurnost, i sloboda – kao i terminom salaha – biti pravedan, kompromis, restauracija, i nadoknada.
- Obnoviti nesto, znaci povratak na stanje koje je nekada bilo, a sada je izgubljeno. Neophodno je razumjeti znacenje i sadrzaj ovog predjasnjeg stanja da bi se moglo smisleno govoriti o “povratku.”
- Centralno pitanje jeste u kakvo se stanje vracaju drustveni odnosi kroz process restauracije? Mislim da je veoma vazno imati na umu slijedece: Ovo stanje ne treba da bude shvaceno temporalno, kao neko Zlatno Doba u istoriji specificnog drustva. Tesko je naci drustvo u kojem se svi slazu po pitanju istorijske naracije. Crna Gora je, zasigurno, drustvo koje je duboko podijeljeno po linijama definisanja, citanja, i interpreacije istorijske naracije.
- Restauracija se treba razumjeti kao napor da se ostvari stanje ravnoteze u drustvu. Dinamika i modeli kroz koje se ovaj napor ka restauraciji manifestuje su sustina onoga sto zovemo pomirenje. Abrahamska vjerska tradicija opisuje ovo stanje restauracije terminom shalom (salem, saalam). Po ovoj vjerskoj tradiciji, radi se o stanju koje se u potpunosti realizuje jedino u Raju. Cilj koncepta shalom jeste da uspostavi standard, esenciju, cije postojanje, odustsvo, ili djelimicno ostvarivanje mozemo ocekivati. Ovaj koncept nam ne govori koliko mozemo ostvariti, nego prema kakvom idealnom modelu se krecemo.
- Dostizanje idealnog modela je dug process. Pomirenje se odvija u dijelovima, parce po parce – ograniceno, fragmentarno.
———————————————-
Razmišljanje, pisanje i razgovor o pomirenju su nasušno potrebni. Pojam ravnoteže me asocirao na egipatsku božicu Ma'at, koja je personifikovala upravo princip ravnoteže, ali i istine, reda…
Drago mi je što si počeo blogovati i, dobrodošao.
Najradje se ljudi “POSAALAME”, kad imaju shto da izgube.
Proleteri svih zemalja, rado idu u “vojnike”, da donesu malo elektronike, bijele tehnike i mobilja za kucu i sharulju za pojatu, ovi DANCI se ni sa NJemcima nijesu krvili, jer su se plashili punim kucama i punim pojatama, da im to OGANJ NE IZGORI, pa su strpljivo chekali poraz HICA I FASHIZMA, i sa ANDJELIMA su proveli ratne godine.
Nece se, ni Rusi, Kinezi i Indijci, mnogo kochoperit, ako se OPASULJE, i ako vecina bude imala shto izgubit, samo gologuzi narodi, rado idu u vojnike.
Evo nam tehnologija i elektronika, pruza shansu, da AVIZAMO KOMSHILUK, da im ZLO ne spremamo, nego im pruzamo ruku prijateljstva i saradnje, za dobro i nashih i njihovih potomaka.
Da zahvalim Gospodinu Pavlovicu,
za njegov trud i pristanak, da nam pojasni, koji nas DJAVO CERA, da koljemo po kucama, i da ne volimo DRUGOST i RAZLIKE.
Srdachnu dobrodoshlicu, na BLOG PCNENa.
Nekako mi se cini da o pomirenju najcesce i najiskrenije govore oni koji su oduvijek bili na strani mira i pomirenja i da ova nasa prica o potrebi pomirenja tesko prodire medju one koji su zaista bili u ratu ili konfliktu i koji se jos uivijek nisu pomirili.
S jedne strane je to naravno logicno, a s druge neefikasno. Kad kazem neefikasno mislim da jos uvijek nije jedan cini mi se manjinski koncept prodro u sire pore drustva i suocio se sa onima kojima je suocavanje najpotrebnije. Naravno niz je krupnih politickih, obrazovnih i drugih i razloga sto je to tako, ne samo kod nas vec i u cijelom regionu.
zabrinulo me i zamislilo prije par dana, kada sam od jednog mladog covjeka cuo da se sve ono sto se desavalo devedesetih na Balkanu moze lako i u relativno kratkom roku ponovo dogoditi. Tvrdnju je argumentovao pozivanjem na jos uvijek vecinski ocuvane animozitete medju nacijama i vjerama i posebno time sto svaki od naroda na ovim prostorima ima svoju verziju istine o onome sto se desavalo i osjecaj sebe i samo sebe kao jedine zrtve rata.
Navodim ovo jer mi se cini da se uvrijezilo misljenje da je ono sto se desilo relativno nedavno ( u istorijskom smislu) vise nikada nece dogoditi i da su snage procesa ekonomskog razvoja i evropskih integracija neupitno okrenule jedan proces u pozitivnom smjeru. Ima li mjesta dilemi ?
Ima mejsta razmisljanju da sve moze otpoceti snova, zato sto nacionalizmi nijesu dozivjeli onaj nivo razumjevanja za nacionalna osjecanja drugih.
Usvajanje cudnog Ustava Crne Gore je pokazalo da ne postoji tolerancija ako ti se usi napune vodom i ako mislis da je silom sve moguce.
Opravdavanje takvog ekstremnog djelovanja raznoraznim floskulama ne prikriva ekstremnost. Tu je dovoljan samo jedan moment, jezik, da se pokaze koliko je logika zapostavljena, a jos gore ljudska prava.
U Crnoj Gori crnogorskim jezikom govori dvadeset jedan posto ljudi, od toga su samo pola Crnogorci, ako iih toliko ima. Bosanskim jezikom se niko na popisu nije izjasnio da govori.
To sto su ustavnim rjesenjem zgazena prava pripadnika crnogorske i srpske nacionalnosti koji govore dvotrecinski srpskim jezikom nikog ne zanima.
Ne talasajte, govore, to ce proci, bitno je da se izborimo za demokratiju. Kao da demokratija nije stvorena zbog ljudskih prava na slobodni izbor, politicki, jezicki i ostali.
Oprostite, u Crnoj Gori su se Bosnjaci Muslimani izjasnili na popisu da govore crnogorskim i bosnjackim jezikom, odakle sad bosanski?
Crnogorski mediji sa Rajkom Cerovicem na celu ne vide da u Crnoj Gori pripadnici dva najbrojnija naroda govore srpski. Hocemo li da simuliramo realnost? Hocemo?
Ja tada predlazem srpskim partijama u Crnoj Gori da prestanu da pricaju o kartelima, neka udju u koaliciju sa Milom Djukanovicem i za uslugu da se postuju osnovna ljudska prava omoguce mu da vlada do kraja zivota, a poslije njega da njegov sin nastavi sa vladanjem, potom i unuk.
Mozda treba da otpocne trka u poltronstvu.
Mozda se g. Pavlovicu nece svidjeti moja zadnja konstatacija, da je PzP narusavanjem ljudskih prava svojih glasaca na identitet kroz Ustav odigrao dvostruku i providnu igru.
Svidio mi se tekst jednog mog poznanika koji je utvrdio da oni koji ne postuju ljudska prava na identitet nec postovati njihovo pravo na socijalnu slobodu i zivot koji je dostojan. Ili je mozda trgovina u pitanju, daj mi identitet izboricu ti se za dzep?
A sada da nastavimo sa pricom o leptirima i snu ljetnje noci, kod nas nema problema sve je to samo nasa iluzija, i zbilja, imamo problem, nestaju plavi kitovi.
Morske trave su pocele da blijede.
Hvala vam na dobrodoslici i incijalnim komentarima.
Mislim da je dilema koju je Stevo naglasio zaista vazan faktor u citavoj prici o pomirenju. Namjeravam da se na ovaj problem osvrnem u jednom od narednih tekstova (posto pripremam desetak tekstova na temu pomirenja).
Ipak, za pocetak je vazno naglasiti da je pitanje evropskih integraicja kao modela prevazilazenja razlika iz proslosti i pomirenja bivsih neprijatelja veoma problematicno. Tesko se moze uspostaviti ‘evropsko’ drustvo preko otvorneih grobova i na osnovu toga sto se proslost zavije u plavo-zutu zastavu. Clanstvo u EU nije, kako bi rekli Amerikanci ‘great equilizer’. No, o ovome nesto kasnije.
Svjestan sam da je veliki broj onih koji nijesu spremni da se suoce sa poslovicnim ruznim licem u ogledalu, odnosno ne shavatju znacaj tog suocavanja sa samim sobom za buducnost njihove djece. Nije lako priznati krivicu za nedjelo. POtrebno je dosta vremena i dosta potrosenog mastila na ispisivanje razloga za suocavanje.
Jako je vazno zapoceti proces i postaviti prava pitanja (i ona opsteg karaktera…. ko je odgovoran za kreiranje politike rata i podjela…. i ona specificna…ko je iz osvete zapalio selo Cepikuce, na primjer). Radi se o ogromnom naporu koji moze donijeti rezultat mnogo godina kasnije. Sada ulozena energija na ovom polju ce omoguciti premoscavanje razlika u buducnosti.
I sam, zaokupljen nemogućom misijom pomirenja na ovim prostorima, doživeh ropstvo. Šta ću sada g. Pavloviću? Znam ja odlično kao i mnogi drugi da je to važana tema i da se puno njoj treba posvetiti i vremena a bogami i praktičnog delovanja, ali, neko je nekada uspostavio “većinu” kao apsolutnog sudiju, a naša “većina” i tuži i sudi i presuđuje. Tu se završava svaka priča. Kad napravimo “većinu” za pomirenja, njega će i biti, do tada, mirit se ne smemo.
Pozdrav za Srđu.
Da li se ce meni dopasti vasi komentari ili ne, je manje vazno sve dok postoji dijalog koji je baziran na uvazavanju.
Ovaj ‘post’ je prvi u nizu tekstova koji ce se baviti problemaitkom pomirenja. Stoga mi se cini da bi bilo korisno da pojasnim vremenski i geografski okvir, kao i tematsku polaznu osnovu kojima se bavim: 1989 – do danas; Crna Gora; zlocin koji je zvanicna Crna Gora pocinila prema Bosnjacima i Hrvatima u pomenutom periodu.
Ovo su tacke koje su, za mene, od primarnog znacaja u pomenutoj seriji tekstova. Naravno, ne zelim da umanjim znacaj problematike unutar-crnogorksog pomirenja (pisacu i o tome) niti da marginalizujem pitanja ljudskih prava.
Ipak, moj primarni cilj je da ilustujem stanje nerijesene post-konfliktne situacije u kojem se Crna Gora nasla voljom svoje politicke elite (iz tzv. pozicije i opozicije).
Takodje zelim reci da ne nudim nikakva konacna rjesenja (niti to mogu da ucinim), vec se trudim da sto je moguce bolje razumijem motive kojima su se vodili gospodari rata na nasem prostoru. Ono sto mogu da ponudim jeste sinteza medjunarodnih iskustava na polju post-konfliktne rezolucije i pomirenja. Mozda se u tom korpusu dokaza i analiza nadje ponesto sto je upotrebljivo u nasoj situaciji.
Postovani gospodine Pavlovicu,
Crna Gora je napravila zlocine protiv Hrvata i Bosnjaka, ali i Hrvati protiv Bosnjaka, Srba i Crnogoraca, kao i Bosnjaci protiv Hrvata i Srba.
Sa velikim zadovoljstvom cu da procitam Vasu objektivnu sliku zlocina svih nad svima.
Nadam se da odredjeni zlocini nece biti marginalizovani zbog dnevnopolitickih ineteresa.
Isto tako se nadam da odredjeni zlocini nece kod vas stvoriti sliku da oni koji nijesu ucestvovali u zlocinima moraju izgubiti identitet kao kaznu za zlocine koji su cinili drugi .
Mozda bi trebalo kazniti zlocince kaznom gubitka identiteta, ili da ih strpamo u zatvor, a da nevine kaznjavamo televizijom koja je na nivou strasti srednjeg vijeka.
Rambo
A.
Kao …..
kroz kanalizaciju
plivaju komunisti kroz privatizaciju,
bivsi generali kroz pacifikaciju,
bivsi PACIFISTI KROZ MOBILIZACIJU!
Post Steva Muka ponukao me je da citiram Miljenka Jergovica (koji i inace komentarise citav bivsi jugoslovenski prostor/mentalitet):
“Mozda mrze i danas. Ali to ne pokazuju jer je, biva, nepristojno tako govoriti…No bit ce dovoljno da se opet zarati i da junastvo opet dodje ispred pristojnosti, pa ces vidjet je li i koliko je iscilila mrznja koja je covjeka covjekom stvorila.”
Da li ce EU rijesiti probleme, ja ne znam. Moguce je da bude manje razloga za animozitet kad ne bude granica, i kad nam se identiteti utope u evropski, ako se tako sto ikad dogodi (i ako ljudi budu slusali objektivne posmatrace, umjesto ovdasnjih profesionalnih mitomana).
No ipak, cini mi se da je moguca i katarza. Koliko je za nju potrebno vremena, nisam siguran. Ali mi se rezultati u Njemackoj svidjaju. No za to je prije svega potrebna iskrenost prema samome sebi. Mislim da je gospodin Pavlovic ukazao na crux problema:
“Svjestan sam da je veliki broj onih koji nijesu spremni da se suoce sa poslovicnim ruznim licem u ogledalu, odnosno ne shvataju znacaj tog suocavanja sa samim sobom za buducnost njihove djece. Nije lako priznati krivicu za nedjelo. Potrebno je dosta vremena i dosta potrosenog mastila na ispisivanje razloga za suocavanje.”
Bez namjere da pokušam omalovažiti gospodina Pavlovića, njegov text u blogu je za mene bio previše akademski, nedovoljno konkretan, pomalo suvoparan. Moguće je i da ja nijesam dorastao raspravama na tom nivou(ne pokušavam biti maliciozan). Tek u komentarima, text mi je postao malo jasniji, isprovocirao me na raspravu.
Teoretski sam slabo potkovan, pa ću pisati onako kako lično mislim i kako vidim pomirenje medju nama.
Prvi i glavni uslov je sveobuhvatna lustracija. U tom slučaju, po mom mišljenju, od aktuelne garniture na vlasti u Crnoj Gori, skoro niko ne bi mogao obavljati javne funkcije. Problem u svemu tome je što to važi i za dobar dio opozicije.
Narod lustrirati ne možemo. Rezervnog naroda nemamo!!! Obavezno bi lustracija trebala biti sprovedena i nad novinarima.
-Glavni podstrekači rata, prije svega mislim na političare, trebali bi za to krivično odgovarati i to pred domaćim sudovima.
-Trebalo bi krivično da odgovaraju nalogodavci i podstrekači ratnih zločina počinjenih kako na teritoriji Crne Gore tako i van nje. Odgovornost direktnih izvršilaca tih zločina je po meni mnogo manja, mada i oni bi trebalo snositi neki vid odgovornosti za počinjeno.
-Crna Gora kao Država bi trebala da uputi stvarno i adekvatno izvinjenje okolnim Državama za ratove koje je podstrekavala ili vodila. Dosadašnja izvinjenja su bila deklarativna, politikanstka, neiskrena i od političkih struktura koji kao svojevremeni nosioci ratne politike nemaju moralno pravo na upućenje izvinjenja.
Sve ove gore navedene predpostaavke su u sadašnjoj konstalaciji političkih snaga u Crnoj Gori iluzija. Toga sam duboko svjestan.
-Sve intelektualne, političke, umjetničke, sportske i ostale strukture u Crnoj Gori bi trebalo da se angažuju na pomirenju unutar Crne Gore. Bez tog pomirenja nema pomaka ni napretka kod nas. Dominantna podjela na Srbe i Crnogorce proteže se kod jednog, ne malog dijela stanovništva, do otvorene mržnje i neprijateljstva. Pri tako dubokim podjelama svi su gubitnici. Kako Srbi i Crnogorci tako i ostali narodi koji sa njima žive. Ta podjela se posebno odražava i na politički izbor, koji se uglavno svodi na glasanje za političke partije navodnih Srba i navodnih Crnogoraca, zbog čega postajemo zarobljeno društvo.
Ovo je samo jedan manji dio mog razmišljanja na temu pomirenja. Ali i odgovornosti.
Gledam prije dva dana na BBC,
Danskog NACISTU, koji zivi u Njemachkoj shest decenija, koji je na sred ulice ubio DANSKOG NOVINARA i koji priznaje ZLOCHIN, ali ga NAZIJONALISTI IZ NJEMACHKE SHTITE, od BOZIJE PRAVDE.
Kaze za SEBE,
da je on “JAKO DOBRA DUSHA”.
Za shest decenija ce EMILO & MILO,
postati “NAZIJONALISTICHKI EROJI”, SRBA I CRNOGORACA, pa se ih snimati na BBCi.