Knjiga Milosevicevog saradnika otkriva kompromitirajuce podatke o odgovornosti Srbije za genocid u Bosni i Hercegovini

Piše: Edina Bećirević*

Proteklo je svega devet mjeseci  otkako je Medunarodni sud pravde (MSP) odlucio da Srbija nije kriva za genocid u Bosni; no, dokumenti koji su ispotiha objavljeni u Crnoj Gori daju naslutiti da je ta odluka mozda bila pogresna.

Svojevremeno se cinilo prilicno bizarnim to sto je MSP odbio da kao dokaze u postupku zatrazi zapisnike Vrhovnog savjeta odbrane (VSO). Ali cak i povrsan pogled na dijelove transkripta koji su objavljeni u jednoj knjizi to odbijanje cini jos cudnijim.

Beograd je ta dokumenta predao Medunarodnom krivicnom sudu za bivsu Jugoslaviju (MKSJ),  i na osnovu njih sudije su u medupresudi u slucaju Milosevic zakljucile da je srbijanski predsjednik bio saucesnik u genocidu u Bosni i Hercegovini.

Sudije MSP-a, koje su odluku donijele a da nisu imale uvida u ove iste transkripte, presudile su da se jedino masakr koji je nad bosnjackim muskarcima i djecacima pocinjen u Srebrenici moze smatrati genocidom. Srbija je proglasena krivom samo zbog toga sto ga nije sprijecila. Nasilje koje je prethodilo Srebrenici proglaseno je etnickim ciscenjem,  ali ne i genocidom, iako se manje-vise znalo da Srbija finansira i organizira snage bosanskih Srba u njihovoj kampanji protiv bosnjackih civila.

U meduvremenu su odluku MSP-a kritikovali medunarodni pravnici i profesori, koji isticu kako je procjenjivanje svih dostupnih dokaza preduslov svakog pravicnog sudenja. Ignorirajuci to elementarno pravilo, sud je podstakao nagadanja da je presuda bila rezultat politickog kompromisa.

Sudije MKSJ-a svakako su ocijenile da su ta dokumenta i te kako ubjedljiva, posto su u proceduralnoj odluci u slucaju Milosevic – donesenoj 16. juna 2004. – zakljucile kako je genocid u Bosni poceo u proljece 1992., i to sa "ciljem i namjerom da se unisti dio bosanskih Muslimana kao grupe".

Dobivsi primjerke tih dokumenata, MKSJ se, cini se, obavezao da ih nece davati MSP-u. Takva odluka je uslijedila nakon sporazuma koji su postigli glavna tuziteljica MKSJ-a Karla del Ponte (Carla Del Ponte) i bivsi jugoslovenski ministar inostranih poslova Goran Svilanovic. Detalji ove pogodbe  sadrzani su u pismu koje mu je ona uputila u martu 2003. U tom pismu Del Ponte obecava da nece osporavati pravo Srbije da se, kada je rijec o tim dokumentima, Srbija pozove na zastitu nacionalnih interesa.

A sada je neke od tih osjetljivih dokumenata u Podgorici objavio Momir Bulatovic, bivsi predsjednik Crne Gore, koji je – neposredno prije nego sto je u martu 2006. njegov srbijanski kolega umro od srcanog udara – namjeravao da bude Milosevicev svjedok odbrane. Knjiga je i nazvana "Neizgovorena odbrana". Iako djelo Milosevicevog pristalice, ona pruza brojne dokaze o umijesanosti Srbije u bosanski rat, i to na nacin koji bi sigurno trebao zainteresirati i sudije MSP-a.

Tako je, recimo, na 14. sjednici VSO-a, odrzanoj 11. oktobra 1993., tadasnji nacelnik Generalstaba jugoslovenske vojske, Momcilo Perisic, izvijestio clanove VSO-a o tome da je zbog  nove zakonske regulative tesko definirati status onih pripadnika jugoslovenske vojske koji su u to vrijeme bili  na duznosti na bosanskoj i hrvatskoj teritoriji, dok su im porodice zivjele u Srbiji.

Perisic je rekao kako problem statusa 3,612 oficira jugoslovenske vojske nije rijesen, te je predlozio da Milosevic, kao najveci autoritet, izda naredbu kojom bi im se omogucilo da primaju platu od jugoslovenske vojske.

"A da ne bi niko mogao da nam prigovori, mi smo izmislili privremenu formaciju kod nas u Vojsci Jugoslavije. Tu ih postavljamo [te oficire]. Oni u stvari nisu tu [u Jugoslaviji], nego su tamo na duznostima gdje jesu [u Bosni i Hrvatskoj]" – rijeci su koje se na 169. stranici Bulatoviceve knjige pripisuju Perisicu.

Odlomci sa 17. sjednice VSO-a jos uvjerljivije pokazuju da su snage sprskih pobunjenika u Hrvatskoj (Vojska Republike Srpske Krajine, VRSK) i Bosni (Vojska Republike Srpske, VRS) zapravo funkcionirale u okviru iste komandne strukture kao i Vojska Jugoslavije. Bulatoviceva knjiga daje detaljan uvid u mehanizam pomocu kojeg je bilo moguce da izbjeglice koje su pobjegle u Srbiju budu mobilizirane i vracene na ratista u svojim drzavama.

"Bilo je ideja i zalaganja, a nisam siguran zasto nisu usvojena, da  mi koristimo pecat Republike Spske ili Republike Srpske Krajine [za vojne pozive], a da nasa policija samo privede te ljude , dovede ih u kasarnu [u Srbiji] i odatle ih transportuje i prebaci [u Bosnu i Hrvatsku]", kaze Bulatovic u svojoj knjizi.

Prema Bulatovicu, u Jugoslaviji je tada bilo oko 14,000 izbjeglica koje su mogle biti regrutirane i vracene u ratne zone. On predlaze da jugoslovenska policija koristi spiskove imena od Crvenog krsta kako bi identificirala vojne obveznike i uhapsila one koji su odbili da se odazovu na pozive za mobilizaciju u Republici Srpskoj.

Na sastanku br. 31, odrzanom 18. januara 1995., pojavljuje se jos jedan dokaz da je VRS funkcionirala kao dio jugoslovenske vojske.

Privremena formacija koju je Perisic prethodno pomenuo predstavljala je zapravo mehanizam posredstvom kojeg je 5,000 oficira iz dijela Bosne i Hercegovine pod kontrolom bosanskih Srba  primalo plate iz Beograda. S obzirom na tadasnji sukob sa vladom Republike Srpske, Bulatovic je smatrao da tu fiktivnu formaciju treba ukinuti i da Beograd vise ne treba isplacivati plate oficirima koji se bore u Bosni.

Iako je imao razumijevanja za Bulatovicevo stajaliste, Milosevic se usprotivio tom prijedlogu, posto je, uprkos tadasnjem neslaganju sa liderom bosanskih Srba, Radovanom Karadzicem (optuzenom za genocid)  i njegovom vladom, zelio zadrzati kontrolu nad snagama bosanskih Srba.

Postoje i brojni drugi dokumenti koji pokazuju da je Srbija nesumnjivo kontrolirala snage bosanskih Srba, a zasigurno  ih ima i mnogo vise u kompletnim transkriptima.

Bosanski pravni tim od sudija MSP-a trazio je da zahtijevaju pristup transkriptima VSO-a. Da je to ucinio, MSP – kao najvisi sudski organ Ujedinjenih nacija – niposto ne bi mogao da bude ignoriran.

Nezavisno od toga, sudije MSP-a mogle su ove dokumente traziti i od MKSJ-a, uprkos sporazumu koji je Del Ponteova sklopila sa srbijanskom vladom.

Ali sudije su, nazalost, ocijenile da to nije vrijedno truda, posto su rekle da vec raspolazu sa onoliko dokaza koliko im je neophodno za donosenje odluke o ovoj tuzbi. Takvo rasudivanje vec samo po sebi predstavlja krsenje osnovne ideje pravicnog sudenja, koje od sudija zahtijeva da razmotre sve dostupne dokaze, pogotovo kada su oni potencijalno veoma vazni.

Sada mozemo samo spekulirati da li bi ovi dokumenti izmijenili presudu MSP-a, ali cak i njihov neznatni dio koji je ovdje predocen navodi na pomisao da se to moglo desiti.

Mogli bismo se pozvati na brojne citate iz knjige, koji redom otkrivaju razlicite aspekte umijesanosti Srbije u bosanski rat. Medutim, veoma je razocaravajuce to sto ni pravni tim koji je zastupao bosansku tuzbu za genocid pred MSP-om, niti ured  Karle del Ponte nisu iskoristili bar neke podatke iz ove knjige – koja je objavljena u ljeto 2006., sto znaci da im je bila dostupna na vrijeme – kao argument za ubjedivanje sudija da zahtijevaju da se prije izricanja presude skine oznaka poverljivosti sa dokumenata VSO-a.

No, ova otkrica jos uvijek predstavljaju veoma jak argument u prilog tome da se povjerljiva dokumenta VSO-a ucine u potpunosti dostupnim javnosti. Odlomke iz ove knjige potrebno je predociti sudijama, i istovremeno postaviti pitanje: koja je svrha sudske zabrane javnog koristenja kompletnih transkripata VSO-a, ako ih moze dobiti  bilo ko i objaviti ih kad god hoce?

*Edina Becirevic je Visi asistent na Fakultetu kriminalistickih nauka Univerziteta u Sarajevu.

IWPR