Beskrajnom lancu prodaja svega i svačega nakarikala se i karika nečega što, mislili smo, za prodaju nije. Osiromašeni ili alavi, svejedno, prodajemo đedovine, kuće i hekatare, tradiciju i grobove, morsku pjenu, poglede, džade, strnjike i korov.

Piše: Stevan Koprivica*

Ako, od đeda nam je ostalo, može nam se, naše je. Što god hoćemo i kako hoćemo. Opštine, tzv. "lokalne samouprave", ono što nije nečija đedovina, prodaju i arče kao da je njihova đedovina. Nemaštoviti i neiventivni, ogrezli u svoje male političke busije i odjednom ponapunjene džepove, šakom zahvataju "ničije" tj "državno" i liferuju finasijskim brzopoteznim genijima sa Dona i Volge, iz Dablina ili Londona, svejedno. Lokalni samoupravljači hitaju dobrobiti svojih gradova jer će ovi sa Dona i Volge učiniti sve za napredak građana koji su, očigledno, maloumni, pa ne umiju sami da koriste bogomdanu ljepotu i da od nje nekakav kapital naprave. No, ajde, i njima se može. Dobili su lokalne izbore i povjerenje naroda da predvode u srljanju, do sljedećih izbora koji će potvrditi njihove srljačke domete i ovlastiti ih da samo tako i nastave. Kupovanje socijalnog mira i debele provizije uninale su i one iznad loklalnih nivoa, Državu. Prodaje i ona što igda može, lako daje dozvole, po principu "kanta-mast", da se ambisa i otuđi ono što niko zdrav ne bi otuđivao. Bez obzira na različite političke stavove, našli su se. Poslije njih, potop.

Ama, mislio se, nema tog mušana koji će svjesno otrovati zaliv, ne "jedan od najljepših zaliva na svijetu" nego čik da nam pokažu ljepši, Boku Kotorsku. Nema toga koji će prodati ariju, zdravlje, komad plavog da bi se tu napravili, kako ono "silosi za rasuti cement"?!Tako smo mislili, budalaši mi. Ajd za one gore pomenute pare, nekakav hotel, spa centar, nešto, nešto, pa neka je i donsko,…Ali, silosi za cement! Na ustima Usta Kotorskih, u Zelenici.

Nekakva firma čiji naziv sliči onoj vojničkoj poslastici koju smo jeli sa mlakim pivom (imena neću pominjati da ne bi pravio reklame ni sudskih troškova) je, vrlo legitimno, zatražila da kupi Zeleničke tihe vale (iz kultne pjesme novske klape "Bokelji) da bi, svog profita radi, ukucala ekološku bombu u zaliv. To što su oni tražili, je u redu, sva prava. Ali, to što su im dali i dopustili, e to je bez prava i bez mozga. Holmovska istraga ko je tu kakav sertifikat potpisao, ko je od lokalaca rekao "može" pa se poslije uhvatio za glavu, kako je Država, po principu francuske sobarice, ne bez napojnice, prebacivala vruću krtolu po rukama raznih komisija i eskpertiza, ne bi mnogo pomogla da se bokeljski suicid riješi. Činjenica je da su papiri na strani one firme koja se zove slično onom kremiću, a zdrav razum, iskonska potreba za opstankom, životom, obezbjeđivanja uslova za normalan i zdrav život onih koji bi da žive u zalivu, da dolaze u bokun ljepote, da udišu so i maestral, a ne cemenat koji će od njihovih pluća praviti šljaku, a od mozga beton, su na strani građana Herceg Novog, mještana Zelenike, stanovnika Boke i Crne Gore. O turistima ne bi ovaj put. Država koja se i ustavno određuje pojmom ekologije ne bi trebalo da ima problem oko svog stava. Pa na vagu, da vidimo đe više pjeza. Pominje se da će tu vagu držati u Strazburu, na našu sramotu i priznanje da smo uzeti u pamet i u glavu, kad nam furešti, po ko zna koji put riješavaju naše nedotupavnosti.

Prije nekoliko mjeseci napravio sam spot, za potrebe Turističkog saveza Crne Gore i CNN-a, gdje jedan crveni šal (sa jasnom kodnom asocijacijom državne zastave) zaleprša sa djevojačkog vrata, preko brda i dolina, brzaka i vrleti, do primorja plavog i ravnog, da bi ga momačke ruke našle i ponijele nazad, kome pripada. Taj spot je afirmisao Crnu Goru na svim svjetskim televizijama, osvojio je nagradu na najvećem svjetskom festivalu u Karlovim Varima.

Pokazali smo svijetu, na, kažu, savršen način, što smo i gdje smo. Sada, čini mi se, da smo obmanuli taj svijet. Onaj crveni šal će se okameniti nad falusoidnim silosima punim otrova koji nemaju druge nakane nego da siluju ljepoticu Boku, sve sa njenim žiteljima i njihovom djecom. Spot o tome pripadao bi žanru horora. Pa, ako želimo da budemo junaci horora, onda, vreću po vreću na leđa, pa u izgradnju silosa, udarnički i mazohistički, kako i dolikuje.

*Stevan Koprivica, dramski pisac

Vijesti