Postoje li ljudi genetski predodređeni na dug i zdrav život ili se sve dešava slučajno.

Džozefina Tesauro nikad nije vjerovala da će doživeti desetu deceniju. A jeste. Uspravnog držanja, jakih zuba, puna života, ova devedesetdvoipogodišnja dama živi sama na svom ranču u kući od cigala u blizini Pitsburga. Radi po nekoliko sati dnevno u bolničkoj prodavnici suvenira do koje sama vozi automobil iz 1995. godine, redovno igra bridž sa svojom grupom, ide u prodavnicu i nedjeljom u crkvu. Nadživjela je svog muža, sve svoje prijatelje iz djetinjstva i trojicu od šestoro braće.

Džozefina ima živu sestru, jednojajčanu bliznakinju koja je veoma bolesna i živi uz pomoć osoblja jedne bolnice za stare i nemoćne.

Ove dvije potpuno različite životne priče identičnih blizanaca zbunjuju čak i stručnjake koji se bave istraživanjem starenja i načina da se ljudski vijek kvalitetno produži. Pitanje na koje oni još nemaju odgovor glasi: kako je moguće da dva ljudska bića, sa istim genima, koja su rasla u istoj porodici, provela vijek na istom mjestu, stare toliko dramatično različito.

Njihov pogled na ovo pitanje kao i odgovori koji nude, mijenjaju se iz godine u godinu. Prije desetak godina bili su ubijeđeni da je sve u rukama životne sredine, pravilne ishrane, u dovoljnom fizičkom vježbanju, kao i odgovarajućoj medicinskoj njezi tokom života. Zatim su njihovu pažnju privukli geni, pa je prevladala ideja da je dugovječnost nešto što se nasleđuje bez obzira na to da li jedete masnu hranu i pušite.

Najnovije studije pokazuju da geni nisu toliko važni prilikom predviđanja koliko će dugo neki čovjek živeti i da li će se razboljeti i patiti prije smrti ili će otići odjednom, sklopivši oči u snu.

Ljudski vijek uslovljen je veoma kompleksnom mješavinom događaja koje je nemoguće precizno predvidjeti za svakog pojedinog čovjeka. Faktori kao što su genetske predispozicije, bolesti, ishrana, ženino zdravlje za vrijeme trudnoće, jedva primjetne povrede u svakodnevnim aktivnostima ili slučajni događaji koji izazivaju genetsku mutaciju ćelije pretvarajući je u kancerogenu, jednostavno čine ovu bitku za odgonetanje tajne zdrave dugovječnosti unaprijed izgubljenom.

Ipak, eksperti se ne predaju. Džozefina Tesauro je primjer za to. Ona je samo jedan od učesnika u najvećem do sada medicinskom istraživanju koje je obuhvatilo sve jednojajčane blizance rođene između 1870. i 1910. godine. Studija je pratila ove ljude sve do 2004. godine, do kada su gotovo svi umrli, ali, od kada se ovo istraživanje sa Danske, Finske i Švajcarske proširilo i na SAD, tako da je u njemu ukupno 10.251 istopolnih blizanaca. A to je već dovoljan broj da bi se na osnovu sakupljenih podataka moglo odgovoriti na pitanje koliki je uticaj samih gena na dužinu i kvalitet ljudskog života. A odgovor je da je uticaj gena mnogo manji nego što su svi pretpostavljali. To dalje znači da u porodicama s nekim genetskim bolestima neće svi članovi oboljeti od nje, ali i obrnuto. U nekim zdravim porodicama pojaviće se neki član koji će imati neku tešku bolest od koje ni jedan njegov predak nije patio.

Nekim naučnicima to je bilo dovoljno da zaključe kako je sve stvar slučajnosti. Neko će imati nesreću da zadobije infekciju koja će dovesti do promjena u ćeliji i tako otvoriti put za rak, neko će imati više sreće pa će istu takvu infekciju izliječiti antibioticima i aspirinima.

Traganje za svim ovim odgovorima u stvari vodi ka istom cilju: pronalaženju faktora koji omogućavaju izuzetno zdrav život i dugovječnost. Ako bi medicina uspjela u tome, bila bi na dobrom putu da ukaže ljudskom rodu kako da izbjegnu bolesti.

Upravo zbog toga dvije sestre, bliznakinje iz okoline Pitsburga postale su predmet zanimanja stručnjaka iz američkog Nacionalnog instituta za starenje. U traganju za genom zdravlja i dugovječnosti, njima će pomoći i svi srodnici bliznakinja, njihova dheca, unuci i praunuci.

Za početak pouzdano se zna da je Džozefina, za razliku od svoje sestre, oduvijek vodila aktivan život, bila optimista, borac, i redovno igrala tenis do svoje 86. godine. Sada samo redovno trči na svom ranču. Njena teško oboljela sestra imala je sasvim druge navike.