Svaka epoha ima neku knjigu koja postane iznimno popularna i na koju se – opravdano ili ne – referira najveći broj teoretičara, pisaca, novinara, mislilaca.

Piše: Ahmed Burić

U posljednje vrijeme skoro redovno, to mjesto pripada naslovima iz političke literature. Sasvim razumljivo, reklo bi se.

Živimo u svijetu u kojem je sve politika, od Zinedinea Zidana preko Orhana Pamuka, do televizijskih prava za utakmice. Svojevrsno Zlatno tele naše epohe bila je knjiga Samuela P. Huntingtona "Sukob civilizacija" i skoro da nema autora do kojeg se drži da o tome nije nešto proslovio. Huntingtonov "hit" je izričajno i žanrovski krajnje nejasan, ali radilo se o svojevrsnom programu koji su prihvatili američki neokonzervativci. Epilog tog prihvatanja je krvav, da krvaviji jedva da može biti.

Krajnji rezultat tog programa je bezočni i besmisleni pohod na Irak iz kojeg svakodnevno gledamo stravične slike. Istina, valjalo bi ući i u raspravu šta je starije, koka ili jaje, odnosno je li Huntingtonova teorija čekala u ladicama dok se ne počne haračiti po svijetu, pa je poslužila kao licentia poetica zuluma i stalne proizvodnje ratova, ili je kao tekst samo pripomogla nekom od gospodara  situacije, ali to je priča za nešto veći i drugačiji prostor od novinskog. 

Ono što je danas jasno, dok uporedo teku Ramazan i adar, prvi mjesec 5760. Jevrejske godine, jeste da se religije, bez obzira na deklarativno zaklinjanje njihovih prvaka, apsolutno međusobno razilaze, i da su, što je važnije, maksimalno udaljene od svojih postulata.

E sad, budući da se nama "sekularnima" često brani da govorimo i mislimo o religiji, ta stvar se prebacuje na vrlo ograničeni prostor na kojem o religiji uglavnom imaju pravo odlučivati vjerski prvaci, a budući da oni u dobroj mjeri, barem ovdje kod nas, generiraju politiku – vrtimo se u krug.

No, moglo bi se dogoditi da puhnu drukčiji vjetrovi. Takva najava stiže od francuskog antropologa Emanuela Todda, jednog od najzanimljivijih autora u oblasti političke teorije, koji u knjizi "Susret civilizacija", koju potpisuje s demografom Yussefom Courbageaom, tvrdi da do potpunog šoka i sloma neće doći.  On decidirano tvrdi da muslimanski svijet prolazi kroz duboke transformacije. Najbitnije među njima su pad stope nataliteta jer, kako on tvrdi, prije tri decenije su žene u muslimanskom svijetu rađale prosječno gotovo sedmero djece, dok je taj broj danas manje od četvero.

Nadalje, došlo je do povećanja pismenosti, pogotovo kod žena, broj poligamnih brakova je, također, smanjen, a dogodilo se i udaljavanje od svakodnevnog strogog poštivanja vjerskih obveza. Sve to je, kako tvrde Todd i Courbeage, početak demografske, kulturne i mentalne revolucije, koji muslimanski svijet neizbježno vodi prema modernosti.

Kršćanska i islamska kultura se kreću ka susretu koji bi mogao biti najveći dosad i puno univerzalniji nego što se to želi priznati. U tom smislu bi se različitost kulturnih tradicija shvaćala ne kao izvorište sukoba već kao bogatstvo ljudske povijesti.

I, eto nas na početku. Za prihvaćanje drugačijeg lica religije valjaće promijeniti matricu shvaćanja tih razlika. Svijet u ovom apokaliptičnom trenutku može spasiti i treba zanimati samo bog spasitelj, bogu tlačitelj može imati mjesto samo u glavama onih kojima postojeći raspored stvari odgovara.

Bili oni predvodnici najmilitantnijih grupa u islamskom svijetu, ili emeritusi s uglednih katedri na američkim univerzitetima.

Oslobođenje