Odgovor Milu Đukanoviću na tekst \'Recite sve što znate o mom profiterstvu\’

Piše: Prof. dr Miodrag Perović

Čudan je čovjek gospodin Đukanović. Od kad je prije osamnaest godina stupio na javnu scenu, svaki kritički osvrt na njegovo javno djelovanje prima kao netrpeljivost prema njegovoj privatnoj ličnosti. S istim stavovima i istim žarom, i onda kad smo se protivili napadu na Dubrovnik, i kad smo se protivili potapanju Tare, i sistemu vrijednosti po kojem on svoje djelovanje smatra humanizmom, itd. I sada, kad se protivimo njegovom rješenju Džefersonove dileme: "Kad bih morao da biram da li da imam vladu bez štampe, ili štampu bez vlade, ja bih izabrao ovo drugo". Đukanoviću se sviđa rješenje – i bez vlade i bez štampe. S njim iza paravana.

I argument kojim mi osporava kompetenciju za političku kritiku (nijesam profesionalni političar iza kojeg stoje procenti biračkog tijela) dolazi iz onog nasljeđa kojem Đukanović ostaje odan. Kad su Staljinu govorili o uticaju rimskog pape, generalisimus je upitao: Koliko divizija ima taj papa? Đukanović nije u stanju da shvati da mjera zdravog demokratskog društva nije broj šaptača već vanpartijskih javnih govornika, kao što sam ja.

U svojim ranijim tekstovima govorio sam da Đukanović ima priliku da bude značajna istorijska ličnost. Pod njegovim vođstvom je, kao i pod vođstvom Petra I obnovljena crnogorska država i sada bi trebalo da uradi i ono drugo što je uradio Petar I u svom vremenu. Da se izbori da u postkomunističkoj i postkolonijalnoj Crnoj Gori prevlada vrijednosni sistem na kojem je utemeljena evropska civilizacija.

Nadovezujući se na ove stavove, rekao sam u tekstu na koji Đukanović reaguje, da ću se zalagati da se on još jednom preobrati. Đukanović ne shvata o čemu govorim i odgovara da je zaludna rabota pobjednika pretvarati u gubitnika, pa me poziva da objasnim zašto Crna Gora nije ni evropska ni demokratska. Trebalo je samo da doda da je Crna Gora oaza mira i sigurnosti za njene građane, primjer transparentne privatizacije, zemlja u kojoj su korupcija i organizovani kriminal ekscesne pojave, a prijateljstvo i dioba interesa između najmoćnijih ljudi u državi i osoba sa kriminalnim dosijeom nemogući.

G. Đukanović kaže da sam ga označio kao nekog ko mi prijeti kazamatom i šipkom i svoju nevinost dokazuje time što me je zadužio spasavajući mi glavu 1999. godine kad je vojska bila raspisala potjernicu za mnom, zbog mojih tekstova u "Monitoru".

S moje strane, stvari izgledaju drugačije od toga kako pripovijeda g. Đukanović. S gospodinom Markovićem, koji je i onda rukovodio Službom državne bezbjednosti, sreo sam se na njegovu inicijativu. Rekao mi je da sa mnom razgovara u ime predsjednika Crne Gore i zamolio me da napustim zemlju.

sprotivio sam se. Objašnjeno mi je da se ne radi samo o mojoj ličnoj bezbjednosti, već i o izbjegavanju zategnutosti između vojske, koja me tražila po svaku cijenu, i naše policije. Nakon što gospodin Marković nije prihvatio moj predlog da se sklonim na Cetinje, ili drugdje gdje mi je ponuđeno, povinovao sam se nevoljno da ne bih bio varnica nekog sukoba.

Elementarno je netačno da sam ja od g. Đukanovića i od g. Markovića nešto tražio. Sad Đukanović državnik, pobjednik, istorijska ličnost brutalno zloupotrebljava službeni položaj da bi naudio mom dostojanstvu. Pozicija u koju me stavlja podsjeća me na situaciju u kojoj se našao jedan Kunderin heroj u vrijeme komunizma. Kad je otvorio novine našao je članak potpisan njegovim imenom koji on nikada nije napisao.

Dvije stvari koje je g. Đukanović napisao u svom reagovanju otkrivaju da je članak u "Pobjedi" bio njegova naručena prethodnica. I da je bilo pravilno što urednici nijesu nekoliko puta objavili paskvile anonimnih ili krivo potpisanih autora jer smo, konačno, dočekali stvarnog autora.

Korišćenjem termina privatizacija za vlasničku transformaciju u listu "Vijesti" koji je od početka privatni, sugeriše se neka tajna i prljava rabota. Gospodinu Đukanoviću ne priliči da se time bavi, jer navodi na njegovu zainteresovanost da promijeni vlasničku strukturu "Vijesti" i time obezbijedi kontrolu uređivačke politike.

Druga Đukanovićeva teza, ona o medijskoj logistici "Vijesti" za berzansku špekulaciju, strana je prirodi i koncepciji lista. Da je vlasnicima "Vijesti" cilj bogatstvo, mi bismo prodali list za velike sume koje možemo dobiti od nekih koji bi vodili računa o duševnim bolovima g. Đukanovića. Prihodi od lista su dovoljni da nam obezbijede slobodu i uslove da se bavimo profesijom.
O suvlasništvu u "Vijestima", za koje g. Đukanović izjavi da polaže pravo, želim da kažem dvije stvari. Kad je došlo do raskola u DPS-u 1997. koje smo dugo priželjkivali, u sva tri medija čiji sam osnivač data je podrška g. Đukanoviću za politiku odvajanja od Miloševića i emancipaciju Crne Gore. Vjerujem da bi bez ove podrške g. Đukanović teže došao do cilja. Ako je i on u to vrijeme dao podršku medijskom pluralizmu i demokratiji, onda je to bio rijetki trenutak njegovog nadahnuća.

G. Đukanović i informativna služba DPS se umoriše da me ubijede da ne treba ni da pomišljam na kandidaturu za predsjednika Crne Gore. Ja o tome nijesam nikada ni razmišljao. Uvijek sam osjećao odbojnost prema političkoj karijeri još od vremena komunizma kad sam se uvjerio u moralnu nezasnovanost karijerista koji su se pretvarali da ne razumiju da diktatura proletarijata (kao i svaka diktatura) ne može čovjeku donijeti slobodu. Ipak, ne vidim nijedan razlog zbog kojeg Đukanović treba da je protiv moje kandidature, osim što u slučaju moje pobjede ne bi više kontrolisao svaku polugu vlasti. Njegov strah, ipak, djeluje inspirativno.