"Gori vatra…" pjevao je svojevremeno Zdravko Čolić, a to je vjerovatno neformalna himna svih piromana na prostoru nekadašnje velike zajedničke države.

Piše: Balša Brković

Gori li to Crna Gora?

"Gori vatra…" pjevao je svojevremeno Zdravko Čolić, a to je vjerovatno neformalna himna svih piromana na prostoru nekadašnje velike zajedničke države. I svuda gori – i u Srbiji i Hrvatskoj, gori Bosna, gori Bugarska… Rusi presrećni – konačno mogu da nam šalju svoje avione. Doduše, i to je bolje nego da nam šalju tenkove, kao svojevremeno u zlatnu Prahu.

Ovi požari postali su neka vrsta obaveznog crnogorskog ljetnjeg refrena – u pravilnim razmacima priča se stalno ponavlja. To je izazov i za čovjekov paranoični poriv, koji, u nekoj formi postoji kod svakoga. Neki su spremni da u svemu tome vide zavjeru, djelovanje "spoljašnjeg i unutrašnjeg neprijatelja" (kao da čovjek ima ozbiljnijeg spoljašnjeg i unutrašnjeg neprijatelja od same prirode), drugi, pak, u svemu tome prepoznaju djelovanje "tranzicijske beskrupuloznosti". Odista – niko ne može dobiti dozvolu da gradi u kakvoj šumi, ali, sa zgarištima stvari idu neuporedivo lakše. A već smo naučeni da su tranzicijski tajkuni vrsta uvijek i svuda – spremna baš na sve.

Mitsko osvajanje vatre (slava Prometeju, nebeskom disidentu), jedan je od ključnih trenutaka konstituisanja civilizacije. Riječ je o simboličkom "pripitomljavanju" stihijne prirode, a što je, kako znamo iz mita o onome što je završio prikovan za Kavkaz, bozima smanjilo prostor za držanje ljudi u neznanju. Sve elite su nalik bogovima – ljudi su im najmiliji kad su zaogrnuti pelerinom neznanja.

Vatra simbolički čisti, a isto svojstvo ima i voda, premda su vatra i voda nepomirljivi, nesvodivi elementi. Naravno, "ne može se biti neprijatelj vatre samo zato što ponekad opeče", pisao je Gorki, a to opako i veličanstveno dvojstvo vatre efektno bilježi i Stanislav Jirži Lec: "Pomislite da je na onoj vatri koju je Prometej ukrao od bogova spaljen Đordano Bruno".

"Kada gori čovek ceo svet se greje, kad izgori čovek tad pepeo sve je", glasi moj omiljeni stih slavnog srpskog pjesnika i boema Brane Petrovića.

Posljednjih godina stvorena je medijska slika o nekoj vrsti predapokaliptičnog doba. Naime, svuda se govori o požarima, poplavama, očekivanim erupcijama, supervulkanima, zemljotresima, cunamijima… Takva medijska prezentacija svijeta stvara lažnu sliku da je riječ o – nečemu novom. Ta vrsta svijesti o nekoj iznenadnoj nesigurnosti naše kulture pred moćima prirode, pogoduje jednoj vrsti ekološke totalitarnosti. U bliskoj perspektivi, vjerovatno će ona ljudska prava koja ne budu suspendovana zbog opasnosti od globalnog terorizma, biti suspendovana zbog globalnog zagrijavanja i svih mogućih prijetnji prirode… Krajnji rezultat je povećanje neslobode, kao i uvijek, u ime velikih ciljeva, naizgled – nedovodljivih u pitanje. Jer, što može biti važnije od opstanka ljudske rase – tako glasi novi aksiom u ime koga će toj ljudskoj rasi biti servirane samo nove porcije – represije. Neko ciničan kazaće – uvijek je bilo i požara i poplava, nijesu li uzoriti gradovi i kulture brisani vulkanskim erupcijama, zemljotresima, poplavama i ranije, i oduvijek… Ali, ljudi vole da zaboravljaju, a vladajuće elite nikada u istoriji nijesu propustile priliku da neki mogući razlog iskoriste za puko – manipulisanje. Koje, naravno, uvijek daje veću moć onima koji vladaju.

Dakle, biće uvijek – i naredne godine, i one tamo, biće vatre i požara. Ono što ljudi mogu i što je logika ljudske zajednice, jeste – da svaki naredni put jednostavnije izađu na kraj sa određenim, uvijek istim, problemom. Ali, da li ovdje vidite takvo što i, da ne kažem – napredak. Ovdašnje zvaničnike ljetnji požari uvijek iznenade, kao što su, sjećam se svojih beogradskih godina, tamošnje komunalne službe uvijek bile zatečene i zapanjene kada snijeg (ah, taj subverzivni snijeg) padne u decembru.

Uostalom, nije li jedan od najmudrijih (a prozvan – Mračnim) poodavno zapisao:

"Ovaj svijet, isti za sve, nije u red doveo nikakav Bog niti čovjek, nego je odiskona postojao, postoji i postojaće: jedna vječna-živa Vatra, koja se s mjerom pali, i s mjerom gasi." Do ovoga je Heraklit došao prije više hiljada godina, a Hoking tu nedavno. A naše vrijeme i naša kultura i dalje vjeruju da su najpametniji.

Vijesti