Kakav je ustav potreban Crnoj Gori

Piše: Stevo Muk*/Vijesti

Jedan politički i nacionalni koncept smatra opravdanim i potrebnim da se državna nezavisnost Crne Gore, dodatno legitimiše uvođenjem crnogorskog jezika kao službenog, Crnogorske pravoslavne crkve kao prve, zvanične ili dominantne crkve u Crnoj Gori. Takav koncept oblikovanja državnog (crnogorskog) identiteta u Crnoj Gori najprije je lansirao dio procrnogorskih krugova još u vrijeme komunizma, a nastavio ga Liberalni savez Crne Gore (SDP, CFP, PEN, Matica Crne Gore) u vrijeme kada su i zvanična Podgorica i Beograd negirali identitet Crne Gore i Crnogoraca.

Taj koncept je imao smisla samo onda kada je bio dio simboličkog i praktičnog otpora jednoumlju velikosrpske asimilacije, ratne histerije, negiranja crnogorske nacije, nesrpskih identiteta i državnosti Crne Gore. U smislu praktične političke borbe i otpora, Crnogorska pravoslavna crkva je bila i jeste politički projekat jednako kao što je i Mitropolija crnogorsko – primorska kao dio Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori bila u u političkoj funkciji opravdanja jedne naopake politike i afirmacije jednog velikodržavnog projekta. Reafirmacija pravoslavnih crkava u Crnoj Gori, nakon formalnog sloma realnog socijalizma, bila je i ostala u funkciji reafirmacije nacionalnih identiteta, srpskog odnosno crnogorskog. Umjesto vraćanja ljudi Bogu i Boga ljudima, crkve su preuzimale ulogu ulogu zaštitnika i promotera nacionalnih i nacionalističkih ideja i projekata.

Jednako kao što su i svojevremene kvaziistorijske teze o nepostojanju crnogorske nacije ili nepostojanju zajedničkih etničkih istorijskih korijena Srba i Crnogoraca bile i ostale u funkciji politike, nacionalizama koji su gajili čistotu nacija.

Jedan ekstremizam, velikosrpski, proizvodio je drugi, crnogorski. Po svojoj veličini, intenzitetu i posljedicama, oni naravno nisu uporedivi, ali njihova je suština nažalost ista.

U predreferendumsko vrijeme, vrijeme istrajavanja na "projektu", obje strane su bile sklone pretjerivanju. Kao što uvijek biva, onaj koji ima više političke moći, više je i pretjerivao. Droga nezavisnosti opijala je godinama, političko, demokratsko, građansko i intelektualno biće Crne Gore. Tako je izglasana himna koja je u najmanju ruku sporna, makar u jednom dijelu, čak i za beskompromisne suvereniste. Izglasana je zastava koja nikada nije bila državna. U maternje jezike uvršten je jezik koji pod tim imenom nigdje ne postoji (bošnjački umjesto bosanski).

Danas se sa više razuma i manje emocija, posljedično više dijaloga i kompromisa gleda na zastavu i posebno himnu, jednostrano izglasanu u predreferendumsko vrijeme parlamentarnom većinom prosuverenističkih stranaka

Danas nema spora ili ga ima značajno manje, u pogledu spornih stihova važeće himne države Crne Gore. Na vidiku je prvi kompromis o pitanjima identiteta.

Istrajavanje na projektu koji propagira zaokruživanje crnogorskog državnog identiteta kroz isključivanje srpskog identiteta, u današnjem trenutku osim što je nacionalistički, štetan je i za referendumsku većinu i manjinu.

Čini se da podsticaj za preglasavanje, kroz novi referendum, referendumska većina dobija iz iskustva referendumske pobjede. Ali pobjedniku ne smije biti sve dozvoljeno. Naprotiv, pobjednik je obavezan da poštuje manjinu. Samo je tako moguće državu učiniti državom svih građana i svih naroda. I samo će takva Crna Gora biti održiva, trajna i demokratska. Referendum niti je bio niti se smije zloupotrijebiti kao sredstvo za rješavanje drugih pitanja identiteta.

Kakva je razlika između teze da su "Crnogorci komunistička izmišljotina" i teze da su "Srbi u Crnoj Gori u stvari politički Srbi". Nikakva. Zato građansko društvo neće postojati ako ne bude promovisalo principijelnost kao temeljno načelo. Građansko društvo neće suštinski postojati ako bude zagovaralo stavove većine i nekritički odbacivalo stavove manjine.

Popis iz 2003. godine je pružio građanima mogućnost da iskažu svoj stav o naciji, religiji kojoj pripadaju i jeziku kojim govore. Mnogi su spremni da ove brojke sumnjiče, da ih nazovu vještačkim, prolaznim, političkim. Etnički inžinjering se na Balkanu sprovodio kroz gotovo cijelu istoriju, na različite načine i sa različitim uspjehom i rezultatima. Ali, nema te gumice koja može izbrisati bilo koji jezik ili naciju. Zato je taj posao osim što je neopravdan i uzaludan. Zato već sada treba osuditi političke planove i kampanje za "naredni popis" na kojem treba treba zalegnuti za željene cifre željenih etnika i vjernika.

U suprotnom, neće biti razlike između današnje pobjedničke većine i pobjednika iz 1918. godine. Ako smo osudili brisanje crnogorskog identiteta 1918. godine, moramo se danas 2007. godine ponašati suprotno tadašnjim pobjednicima.

Kazati da kompromisa može biti, ali ne u vezi sa pitanjima identiteta, nije ni mudro ni državnički. A oko čega će ga biti, hoće li oko KAP-a, privatizacije, kriminala i korupcije, socijalne politike, zaštite životne sredine, ekstra profita, lustracije?

Indikativna je teza kako je političkoj grupaciji koja tvrdi da je jedina legitimna da zastupa interese Srba u Crnoj Gori bliža ideja da se službeni jezik nazove "crnogorskim" nego da se usvoji rješenje koje uvažava i srpski i crnogorski kao nazive jedinstvenog jezika. Ekstremima odgovaraju ekstremna rješenja, bez obzira da li su saglasna sa njihovim zahtjevima.

Istorija se nije završila 1918. godine, neće ni 2006. godine ili 2007. godine.

Po sistemu akcije i reakcije, jedna nepravda uvijek poziva na istu ili veću nepravdu.

Novi ustav je prilika da se utemelje multikuluturalnost, pravo i pravda i prekine začarani krug.

Zato unutarparlamentarni kompromis o Ustavu treba uvažiti činjenicu da je Crna Gora društvo manjina i da se država brani demokratijom i ekonomijom.

Važno je zato da se ustavni kompromis ostvari unutar parlamenta među političkim partijama, uvažavajući složenost istorijskog i društvenog karaktera Crne Gore. Za kompromis je potrebno da se političke partije povuku sa početnih pozicija, odustanu od dijela sopstvenih zahtjeva i saglase oko rješenja koje je pravedno i održivo.

U ovom specifičnom referendumskom slučaju, referenduma o Ustavu, riječ o političkoj opciji koja ne bi na kvalitetan način artikulisala volju građana, jer bi se građani izjašnjavali o cjelokupnom tekstu ustava usvojenog većinom glasova u Skupštini, a ne o pitanjima oko kojih nije bilo moguće postići kompromis u institucijama političkog sistema.

Tako bi se opredjeljivanje za i protiv određenih ustavnih rješenja pretvorilo u izjašnjavanje za i protiv Ustava, što je daleko od stvarnog i suštinskog političkog konflikta.

*Autor je izvršni direktor Centra za razvoj nevladinih organizacija