Opština promoviše spektakuarni project spajanja ostrva Sveti Nikola sa kopnom, dok niko ne govori o "banalnim" projektima kao sto je vodovod ili kanalizacija

Piše: Mio Iličković/montenegro.org.au

O Budvi i svemu što se dešavalo čitali smo još prije dolaska ovdje – to su većinom bili prilično spektakularni izvještaji o djelovanju političko poslovne mafije, korupciji i tako dalje.

Kakav je svakodnevni život "običnih gradjana" tek se može osjetiti nakon nešto dužeg boravka u "metropolis turizma." Nestašice vode i struje koje su dnevne, dovode gradjane i turiste do očajanja šireći strah od "afričkih" bolesti dizenterije, hepatitisa i drugih. Onima koji planiraju da dodju u posjetu preporučili bi da se, uz sav entuzijazam prema novoj državi, pripreme na iznenadjenja i preispitivanje nekih od principa do kojih su do sada držali ne razmišljajuci puno o njima.

Našim dolaskom zatekli smo radove na budvanskom bulevaru iako je turistička sezona bila na početku. Za to mogu da postoje objektivni razlozi, ali je nezamisliva tolika arogancija prema vlastitim gradjanima i turistima koji su za više od mjesec dana, dok se ova saobracajnica gradila, bili prinudjeni da preskaču preko zemljanih barikada, svježeg betona, brda pijeska i kanala, dok su majke na ruke nosile bebe sa kolicima, a invalidi morali da sjede kućama. Niko nije pomišljao da osigura makar jedan pješački prolaz, postavi ogradu da ljudi ne bi upadali u rupe i kanale. Ionako kretanje trotoarima nije moguće i tamo gdje nema radova, trotoari su zatrpani automobilima pa se pješaci "guraju"  na kolovoz – pod automobile na očigled dežurnih policajaca. "Novopečenim" vlasnicima mercedesa, BMW, Audia i drugih, nije bilo teško doći do skupocjenih auta i vozačkih dozvola, ali se saobraćajna i druga kultura ipak nemogu kupiti.

Kako se posjetiocu doima "nova Budva" u kojoj boravi većina turista – da nema povjetarca koji dolazi od mora mogli bi pomisliliti da su u nekoj palanci u unutrašnjosti.  Većina zgrada koje su nastale zadnjih decenija, dobrim djelom bez plana i kotrole, podsjećaju na socijalističku arhitekturu šezdesetih godina. "Stare " gradjevine nakon zmljotresa su kvalitetnije ali unakazene prepravkama, zatvaranjem balkona, dodavanjem spratova, ofarbane u više različitih boja uz to po krovivima vise limeni tankovi za vodu koje su gradjani bili prinudjeni da postave – kao spomenici nekopetentnoj i raznim interesima korumpiranoj lokalnoj upravi.

Stari grad takodje se "prepravlja" – nove kuće sa betonskim balkonima nadvisuju istorijske gradjevine i bedeme, uz užasavanje staro Budvana i jubitelja Budve, nemoćni da bilo što urade. Originalni budvanski "ferali" zamijenjeni su novim "modernim". Fontana i skluptura poznatog umjetnika, pokojnog Stevana Luketića, medju prvima se našla na otpad ustupajući mjesto – piceriji i kafani!

Čuli smo takodje priču da su i "Australski Crnogorci" dali svoj doprinos. Zemljak iz Perta, nezadovoljan, "oduzeo" je projekat izgradnje kuće jednom lokalnom preduzimaču kada nije prihvatio da mimo usvojenog plana "doda dva sprata". Da je gradio kuću u nekom predgradju Perta tom našem "uglednom iseljeniku" sigurno ne bi palo na pamet da nekog podkupljuje, jer zna da je to krivično djelo.

Politika je očigledno glavna prepreka razvoju Budve. Utisci koji se stiječu već na prvi pogled su da nema odgovornosti i da je pojedincima sve dozvoljeno, kao da je Budva "država u državi" u kojoj vlada "warlordocracy". Sve dok se ne počnu poštovati zakoni, razbije politički monopol pojedinaca i uvede odgovornost preovladavaće nered, sve će se svoditi na banalnu svakidašnjicu i nekreativnost.

Ko su ljudi koji na ovakav način mijenjaju istorijski izgled Budve i odnose se prema umjetničkim djelima – da ne govorimo o mijenjanju lokalnog ambijenta, nagrdjivanju prostora i prirodnih ljepota!? Njihova imena čitamo po novinama u raznim prilikama. Sigurno da ih nemožemo svrstati u barbare, jer barbari ipak imaju svoje vrijednosti i zakone.

Do ruke nam je došao članak Milovana Djilasa objavljen u njemačkom listu "Die Zeit "aprila 1975. (Die Kirche der Gottlosen) i odnosi se na skrnavljenje  budvanske crkve Svete Marije koja potiče još iz 840 godine nove ere. Djilasova razmišljanja na tu temu i danas su atuelna. Kao i mi danas, Djilas se čudi "ljudskim bićima" koja "udaraju nogama u vlastitu prošlost i porijeklo, prihvaćaju pseudo vrijednosti  – da se napuni stomak postalo je najviši i jedini ideal, kao da su se ljudi pretvorili u poluljude……."

Ali što je ove sezone sa turizmom od čega se ovdje živi?

Novine i TV prenose ushićene izjave turističkih radnika o broju gostiju "kojih je više nego što ima ležaja"-  što je predznak za masovni ili ‘sindikalni’  turizam.  Ako je to tačno, to je uspjeh, jer u postojećim uslovima hroničnog straha da će nestati voda ili struja i stanja kanalizacije, teško je racunati na turiste koji su navikli na standard. Godinama ovi problemi leže neriješeni, tjeraju gradjane da kopaju arteške bunare, kupuju hidrofore, hoteli se takodje samostalno snalaze dok se razbacaju milioni –  prelivaju u privatne ili partijske kase da bi se dovela pop grupa "Rolling Stones". Opština promoviše spektakuarni project spajanja ostrva Sveti Nikola sa kopnom – ne smeta što  za " investitorom" traga Interpol, dok niko ne govori o "banalnim" projektima kao sto je vodovod ili kanalizacija.

Ono što turističke statistike obično ne pokazuju može se uočiti u predvečernjim šetnjama gradom. Ako prodjete "gornjim  putem"  prema sajmu načičkanim tezgama svakojakog kiča, već po jeziku i velikim drvenim krstevima obješenim o vratove kao da su se uputili u dvorac grofa Drakule, lako je zaključiti da preovladjuju gosti koji su doskoro bili naši sudržavljani. Na tezgama koje smo ranije spomenuli preovladjuju suveniri koji svojim  "komičnim" prikazima Crnogoraca treba da uveseljavaju rodbinu i prijatelje kojima se poklanjaju učvršćujući stereotipna shvaćanja o ovoj naciji – čaše sa deset crnogorskih zapovijesti, Crnogorac sa bačvom, Crnogorac sa bocom, Crnogorac na plaži, Crnogorac na jahti i da neko ne bi posumnjao u patriotsku lojalnost, tu su peškiri i majice sa natpisima "Montenegro".

Mogu se naći i brošure koje bi trebale da popularišu crnogorski turizam na francuskom, engleskom, njemačkom i, ponajviše, ruskom. Neke od njih, nažalost, lošim prevodom i grubim greškama već u naslovima (na primjer na francuskom) postižu  suprotan efekat! Nije nam jasno kako se u takvoj ponudi našla i nedavno promovisana knjiga "Istorija Crne Gore" dvojice  crnogorskih političara, po fantastičnoj cijeni od 40 Eura (63 A$)!

"Donji put" pored mora, prepun je turista iz "bratske Rusije". Nijesmo sigurni da li se radi o gostima ili "domaćima" koji su se već snašli  po okolnim selima ili budvanskim predgradjima. Većina starije gneracije zadržala je postovanje prema Rusima koji su došli u Crnu Goru nakon revolucije i tu ostali, to su bili naši uvaženi profesori ili ljekari – intelektualci. O aktivnostima naših novih sugradjana možemo samo da nagadjamo.

Iako su Njemci nekad bili neprikosnovena turistička većina, nakon poslednjih ratova postali su rijetki. Umjesto da se stvaraju uslovi da se Budva formira kao globalni turistički grad, privlači strane komercijalne investicije, bude primjer kako globalizacija može da transformiše  život, ona se sve više balkanizuje. Individualno bogatstvo stečeno prije većinom prodajom nekretnina umjesto da se stvore uslovi da služi za povećanje nacionalnog bogastva, troši se u malogradjanske svrhe. Na svakom ćošku nikle su kafane ili prodavnice jeftine robe iz Italije ili Turske, ali nigdje nema nečeg kreativnog.

Našli smo samo jedan internet café sa rasklimanim kompjutorom na ruskom, kao da ne živimo u high tech vrijeme.