Nikada Stipe Mesić nije bio u ovakvoj situaciji, a nikada tako nešto nije doživio ni itko drugi iz vrha hrvatske vlasti u ovih petnaest i nešto godina.

Piše: Marinko Čulić/Feral Tribune

Sve političke stranke vrlo su mu privržene, čak bi se moglo reći i da mu jedu iz ruke, ali su se zato mediji, većina njih, toliko nabrusili na njega da to počinje sličiti na boks bez rukavica.

Već na prvi pogled vidi se da je tu nešto nakrivo nasađeno. Po prvome ispada da je Mesić odličan predsjednik, jer su sada s njim kao prst i nokat i stranke koje su ga do jučer nazivale "Stevanom", "Burdušem" i kako sve ne. A po drugome bi se, naprotiv, moralo zaključiti da je krajnje loš, očajan predsjednik, čiji su zvjezdani trenuci nepovratno prošli, kažu jedni, a i pitanje je, kad sad pogledaš, jesu li uopće i bili zvjezdani, kažu drugi.

Za Mesića je vraški nezgodno da ovo drugo, loše mišljenje, dolazi pretežno iz liberalno-lijevog novinarskog serkla, a ne kao proteklih godina iz desnih medija, od kojih su oni najtiražniji sada bliži umjerenijoj nego nabrijanoj radikalnoj desnici. Osim toga, ako je u tim bijesnim kritikama na novinskoj ljevici i bilo povremenih iznerviranih pretjerivanja ("Tuđman je bio bolji"), sigurno ne može biti pretjerano sve. A ako je netko baš prekardašio, više je prekardašio Mesić u odnosu na medije (ljutito i nekontrolirano istresanje na HRT) nego obratno.

Pa ipak, i dalje mislimo da tu nešto ne štima kako valja. Vraćamo se na početnu rečenicu o dvjema potpuno, ali stvarno potpuno oprečnim ocjenama Mesića danas, jer ona otvoreno sugerira sljedeće. Nije se toliko promijenio on (i u najzvjezdanijim trenucima svoja dva mandata on je imao padova), koliko su se promijenile okolnosti oko njega. Što se promijenilo? Pa, najprije to da pred parlamentarne izbore sve stranke žele imati Mesića na svojoj strani, ili bar ne na suparničkoj, pa mu gledaju kroz prste i ono što inače ne bi (brljanje oko Zagorca).

I to je onda uvelike odredilo i ponašanje medija. Jer, kada baš nitko, od HDZ-a, SDP-a i HNS-a do ostalih, nije htio odraditi aferu Zagorec, na to su se onda s dodanom žestinom, revoltirano i nepomirljivo, bacili novinari. I nastao je rusvaj na inače miroljubivoj relaciji mediji – Pantovčak. Uvrede su pljuštale kao ljetna tuča, i to ne bilo kakve, koje kao pjena dođu i prođu, nego one koje degradiraju i deklasiraju ("ubijaju u pojam"). Jer, kada Mesić naziva HRT-ovce "nerazumnim" stvorovima kojima se samo slučajno može oteti nešto "suvislo", to je još "pjesma" u odnosu na popovanje kako bi trebali raditi svoj posao (piši vijesti i šuti).

A kada su mu novinari uzvratili da mu je pala demokratska maska ispod koje je izvirilo lice koleričnog autokrata, i to je ništa u odnosu na držanje lekcije što su predsjednikove ustavne ovlasti, uostalom toliko prevelike, rekoše, da se sada bjelodano vidi da bi ih trebalo što prije skresati (sjedi na Pantovčaku i šuti). Naravno, kada dvije strane ovako "konstruktivno" kritiziraju jedna drugu, samokritička kontrola ostat će siroče kojem ne bi pomoglo ni šest centara za nezbrinutu djecu u Nazorovoj.

Mesić je nedavno ponovio više puta ponovljenu tvrdnju da su mediji toliko požutjeli i trivijalizirali se da to već opasno ugrožava zdravlje društva, što zbilja zvuči utemeljeno. Ali bi bilo puno utemeljenije da on sam ne preferira kontakte, pa i zajedničke "operacije" po patriotsko-kriminalnom podzemlju, s nekim prijanima iz novinarskih redova koji tom zdravlju sigurno više štete nego koriste.

S druge strane, novinari su na tu njegovu optužbu reagirali s toliko sindikalističkog guranja pod zajednički poplun da se stekao dojam da je baš cijela novinarska struka kriva što se hrvatsko novinarstvo svelo, ili će se uskoro svesti, na 24-satno zavirivanje pod suknju Severine Vučković ili Vlatke Pokos. Umjesto što se uvrijeđeno zbijaju u čopor na svaki šušanj s Pantovčaka, novinarima bi bilo pametnije da se pozabave smećem u vlastitim dvorima, jer se u ovo estradno žutilo ušlo a da se nikada nije podvukla crta i izrekao koliko-toliko kritični sud o političkom žutilu iz devedesetih.

Mediji jednostavno kao gmazovi odbacuju jednu košuljicu, navlače novu i bez osvrtanja idu dalje, tako da je sve to zapravo slijepo napredovanje, a ne kakvo-takvo sazrijevanje i progres. Zato nikada nisi siguran hoće li stvari opet i kada curiknuti unatrag. Kao u primjeru otprije nekoliko dana, kada se u sada relativno umjerenom Večernjaku, ali i u Jutarnjem, objavio spomen oglas o Bugojanskoj grupi, notornim teroristima, koje čak ni Tuđmanov Sabor iz kasnih devedesetih nije htio pripustiti u rang hrvatskih branitelja.

Eto, na to naiđeš kada razgrneš pjenu sadašnjih svađa, a ako novinari odbace svoje sindikalne košulje, vidjet će još nešto, za ovu priču zapravo i najvažnije. Većini njih Mesić je u ovim stvarima bio debelo superioran kada je bilo najpotrebnije, u toku devedesetih, a s ponekom izmijenjenom nijansom to je ostalo vrijediti i kasnije. Jer, iako je Sanaderov HDZ proveo tihu, ali temeljitu detuđmanizaciju zemlje, a tim su tragom onda poslušno spuštenih ušiju protrčkarali i najveći mediji, ni danas na tu priču nije stavljena točka.

Štoviše, ponekad izgleda da hrvatski politički karusel samo što se ne otkotrlja unatrag, a u osobito lošim trenucima čak se čini da kada ne bi bilo Mesića, ne bi se ni znalo da je Tuđman umro. No, kolege koji sada pale ražanj za Mesića, od kojih su neki i vrlo dragi, to su očito zaboravili, a onda su zaboravili i kako stvari stoje u hrvatskoj prvoj ligi zaslužnih za demokratizaciju zemlje. Dosta je onih iz političke klase koji te zasluge zavređuju – iako je svako od njih mogao učiniti barem dvostruko više – Račan, Sanader, Budiša…

Ali, nitko od njih nije ni blizu, da ne kažemo baš do koljena, Mesiću kada je riječ o detuđmanizaciji zemlje (i, u istoj mjeri, o njenoj defašizaciji, bez obzira što ni on nije držao uvijek istu razinu). To kažemo iz iskustva novine koja zna ponešto o tome što je značilo pofajtati se s Tuđmanom. Koliko je taj Mesićev prestiž ugrožen najnovijim događajima, posebno petljanjem njega i njegovih trapavih špiclova u slučaju Zagorec?

Ugrožen je bez sumnje, a ako bi zbog tog petljanja čak otpalo Zagorčevo izručenje Hrvatskoj, bio bi i toliko ugrožen da Mesić jednostavno ne bi smio izbjeći javno podnošenje računa. Ali, da s druge strane ova priča ne bi pala na razinu kavanskih naklapanja, od kojih jedno čak kaže da je Mesić zapravo iznuđivao novac od Zagorca, trebalo bi konstatirati jednu neospornu činjenicu.

To je da je Mesić bez dvojbe jedan od prvoboraca u borbi protiv ove vrste kriminala, štoviše da je u tome godinama znao biti toliko usamljen da su mu se neki novinari (gdje su sada?) već otvoreno rugali kao beni koja izmišlja bajke o po svijetu zakopanim škrinjama s pokradenim blagom. No, njegovi današnji kritičari i to su uspjeli zaboraviti, kao što su, na kraju krajeva, zaboravili i logično misliti, pa su ga u vrijeme Maestra optuživali da šuruje sa Sanaderom, a sada kada navodno želi utopiti baš Sanadera, s kim sada šuruje – s Pašalićem?! S Lošom?!

Mesić je napravio previše budalaština oko Zagorca, ali to ne znači da sada moramo slušati i budalaste reinterpretacije toga. Kada je već povučena usporedba s Tuđmanom, i njega se osporavalo precizno utemeljenim a ne ofrlje improviziranim argumentima, pa to valjda zaslužuje i njegov najveći oponent Mesić.