Dvanaest godina nakon genocida u Srebrenici Šefik Begović ponovno prolazi putem kojim se u julu 1995. probio do teritorije pod kontrolom Armije BiH.

Piše: Almir Šećkanović/Oslobođenje

Devet je sati, nedjelja ujutro. Nezuk. Selo nadomak Sapni. Oko tri hiljade ljudi okupilo se na nezučkom proplanku. S jednim ciljem – pohoditi Marš smrti, a put života, i na taj način obilježiti 12. godišnjicu srebreničkog genocida. Među njima je i reporter "Oslobođenja".

Čudnu tišinu, u kojoj su "najglasniji" bili oni koji su na ovom putu izgubili svoje najmilije, prekida zvuk helikoptera Oružanih snaga naše zemlje. Prelijeće nezučki proplanak, a okupljeni gledaju ko ih to posmatra, ko ih to čuva. U tom trenutku objavljuje se polazak. Svi gledaju u mapu puta, karte su podijeljene. Za osiguranje je zadužen MUP Republike Srpske.

Prvi cilj se zna – selo Bajkovice.

Čudo me je spasilo

Dvanaest godina nakon genocida u Srebrenici Šefik Begović ponovno prolazi putem kojim se u julu 1995. probio do teritorije pod kontrolom Armije Republike BiH. Pričamo sa njim dok hodamo do Bajkovica. Kaže on, osjećao bi se odgovornim pred saborcima, mrtvim i onim preživjelim, da svake godine ne prođe Marš mira. Nesretne 1995. godine, upravo na dijelu puta kojim je prošao jučer, izgubio je oko 400 prijatelja. "Od Potočara do Nezuka proživio sam najtežih sedam dana svog života. Od 15.000 muškaraca, koliko nas je krenulo iz Srebrenice, na slobodu nas je stiglo svega oko 2.500. Upravo dio kojim danas (nedjelja, op.a.) hodimo bio je i najteži. To je bio užas", drhtavim glasom prisjeća se Šefik.

Ni njemu, kao ni većini jučer, nisu smetali vrućina i dugo pješačenje. Sve neprilike nadjačala je želja da se obilježi stradanje nevinih. A, svaki sat kolonu obilazi i cisterna s vodom.

U Nezuk je, jula 1995, stigao i tada 17-godišnji Mirsad Malić. Nerado govori o pohodu od prije 12 godina, ali… Ponovno gazeći stopama, od Bajkovica do Parloga, stopama kojima je nekada grabio da spase život, Mirsad počinje pričati. Istina, više za sebe.

"Izgubio sam oca prilikom proboja do slobodne teritorije. Pobijen mi je tu i veći dio rodbine i prijatelja. Mene je samo čudo spasilo", kaže Mirsad, koji je na pohodu sa grupom prijatelja.

Govoriti prestaje kad smo stigli do Crnog vrha. Tu je otkrivena najveća masovna grobnica u Bosni i Hercegovini. No, nisu se svi usudili otići do jame koja je krila kosti Bošnjaka. Samo su poneki skrenuli na stazu koja vodi do rake.

A, organizovano na Marš mira, krenuli su građani Zenice, Donjeg Vakufa, Sarajeva, većinom mladići i djevojke. Posebno su jučer do izražaja došli strani državljani. Prvo što primijete je prelijep pejzaž Podrinja, a riječ Srebrenica izgovaraju za dozom žalosti u glasu.

Kraj Snagova, mjestu gdje su 1992. ubijena 34 civila, pričamo sa Marie Delbot iz Francuske i Merhunisom Bashir iz Pakistana. Nikad se prije nisu vidjele, a jučer zajedno pričaju iste priče o Srebrenici.

"Moj dolazak je znak solidarnosti sa žrtvama genocida. Oni su od svih zemalja bili ostavljeni. A ovaj marš je prilika za sve ljude tih zemalja da vide šta su Bosanci preživjeli i gdje su im najmiliji ginuli", govori Marie na engleskom.

Marš pohodi i dosta Švicaraca, Italijana, Francuza.

Najtužniji čas istorije

Kraj Liplja se ponovo susrećemo sa Šefikom Begovićom, borcem s početka naše priče. Tu nam otkriva kako je na put poveo mladića čiji je otac poginuo u borbi da dođe do slobodne teritorije. Važno govori kako je od izuzetnog značaja da taj momak vidi gdje i kako se njegov otac borio.

Reklo bi se, najtužniji čas istorije.

U poslijepodnevnim satima stigosmo i do Jošanice. Na omanjem brdašcu Oružane snage ove zemlje su za učesnike marša podigle šatorsko naselje. Tuzlanski "Merhamet" obezbijedio je hranu.

I tu, u Jošanici, opet tišina. Svako na svoju stranu. Svako preživljava srebreničku priču na svoj način. A, sutra nam slijedi novih 30 kilometara hoda do Cerske.

Tihić: Budimo jedinstveni

Dionicu od Nezuka do Crnog vrha prošao je i Sulejman Tihić, predsjednik SDA, a u njegovoj pratnji bili su Selmo Cikotić i Fuad Kasumović. Tihić je pozvao sve političare da dođu na Marš mira i tako pomognu Srebrenici.

"Mi još jednom moramo pozvati na hapšenje ratnih zločinaca, ali moramo i djelovati na iznalaženju nestalih osoba. To ćemo moći samo ako budemo jedinstveni", izjavio je Tihić.