Varanasi je vrlo neobičan gradić, a ništa manje neobičan je i motel Mukti Bavan u tom mjestu sjeverne Indije, u kojem gosti ne dolaze da bi se lijepo proveli, već da bi – umrli!

Gosti nemaju, doduše, mnogo vremena zato – na raspolaganju su im samo dvije nedelje, pa ako dotle ne odu na onaj svijet, biće zamoljeni da odu.

Ovaj motel, smješten nedaleko od rijeke Gang, poslednja je stanica za stare Induse koji će uskoro završiti na jednoj od 1.000 drvenih lomača koje svakog dana pliutaju Gangom.

"Dok ostatak svijeta slavi rođenje djeteta, kao početak novog života, mi u Indiji slavimo smrt", izjavio je Rojtersu Bairav Nat Šukla, menadžer motela koji je samo jedno od mjesta koja nude utočište za one koji dođu iz okolnih mjesta da umru u tom gradu.

Indusi vjeruju da će, ako umru u Varanasiju, a njihovi ostaci budu bačeni u Gang, njihova duša izaći iz kruga umiranja i ponovnog rađanja i dostići "mokšu" ili spasenje.

Mukti Bavan, u prevodu Kuća spasa, je zgrada napravljena od crvene cigle, stara je 100 godina, sa zelenim žaluzinama na prozorima i ima ukupno 12 skromno uređenih soba raspoređenih oko unutrašnjeg dvorišta.

"Ovdje slavimo smrt. Posle ovog života biće drugi, pa čemu strah?", priča Šukla.

U jednoj od soba Narajan sjedi na podu podgrijevajući paprike na rešou. Do njega je mala djevojčica koja plače zbog dima koji polako ispunjava sobu, a na krevetu leži Narajanina osamdesetogodišnja majka Manorma Devi.

"Vrlo je stara. Imala je dug život, pa zašto da budem tužan? Varanasi je značajno mjesto, mjesto puno hramova. Srećan sam što će ovde umrijeti", objašnjava on.

U ovom dijelu Indije nema ljekara, medicinskih sestara ili medicinskih ustanova. Tu su samo četiri svještenika koji se mole za umrle. Svakog mjeseca u Mukti Bavanu umre između 30 i 70 ljudi.

Nije uvijek lako predvidjeti smrt odnosno pogoditi pravo vrijeme za dolazak u Varanasi.

"Ljudi dolaze u nadi da im se bliži smrt, ali ponekad nije tako", kaže Šukla.

Porodica Ram Bog Pandej je vrlo uznemirena. Njihov 85-godišnji član, bivši učitelj iz istočne države Bihar leži na podu svoje sobe već 10. dan.

Za razliku od mnogih drugih gostiju on je još svjestan, ali niti može da govori, niti da se kreće.

"Doveli smo ga ovdje pošto su ljekari rekli da za njega nema nade", kaže Daja Šankar, njegov najsatriji sin.

Ali, ukoliko njegov otac ne bude umro u narednih nekoliko dana vratiće ga vozom u rodno selo.

To će biti velika sramota za njegovog oca, jer je propustio šansu da premine u Varanasiju.

"Možda će dobiti još jednu šansu na kraju svog narednog života", ističe njegov sin.