O našim humanistima, post festum

Piše: Dr Miodrag Perović/Vijesti

Sama činjenica da je Đukanović predvodio Crnu Goru na završnoj etapi krivudavog osamdesetogodišnjeg puta ka obnavljanju njene nezavisnosti i da je taj proces sproveo u miru nije ni izdaleka dovoljna da on i njegov alter ego Marović budu nazvani humanistima.

Humanizam je etičko filozofsko stanovište, odnosno životni stav, koji čovjekov život i dostojanstvo uzimaju kao vrhunske vrijednosti. Pojam je uveo Ciceron u prvom stoljeću p.n.e, a vijek docnije precizirao Seneka frazom "čovjek je čovjeku nešto sveto", što je ostalo devizom humanizma do danas. Filizofsko-političku razradu humanizma izvršili su humanistički i prosvjetiteljski filozofi, u konstitucionu političku praksu uvele američka i francuska revolucija, a svojinom čovječanstva učinila ga Povelja Ujedinjenih nacija.

Nakon što su 1997. napustili antihumanistički, odnosno zločinački Miloševićev štab, Đukanović i Marović trebalo je da učine niz stvari da bi zaslužili nagradu za humanizam. Prije svega, trebalo je da pokažu humanizmom označenu nelagodnost što su bili visoki državni dužnosnici u vrijeme kad je Crna Gora učestvovala u zločinu. Izvinjenja koja su izgovorili u par navrata, kao i obnavljanje političkih odnosa sa susjedima, su druge prirode. Za njih se dobijaju državne nagrade i pozitivne političke ocjene. Za naziv humaniste potrebno je više od toga, doprinos humanizmu, i uopšteno – na nivou ideje i konkretno – na nivou pojedinačnih ljudskih sudbina. Na primjer, naši laureati su odavno mogli da osnuju fondaciju koja bi djeci Bošnjaka-Muslimana koji su deportovani u Karadžićevu klanicu u vrijeme dok su oni sjedjeli u štabu zla, pomogla da se integrišu u svijet i život, a u Crnoj Gori da doprinosi stvaranju humanističke svijesti i kulture stida za podršku zločinu, kako istorodni antihumanizam u njoj više ne bi bio moguć. Tako bi i djeca ubijenih svoju tragediju živjela s osjećanjem da je smrt njihovih roditelja doprinijela da svijet postane bolji.

Alfred Nobel je osnovao nagradu koja nosi njegovo ime da bi umirio svoju savjest. Kad mu je umro brat, mediji su greškom objavili da je umro čovjek koji se obogatio od sopstvenog izuma koji će ratovanje učiniti surovijim. Naši laureati su svoju političku i finansijsku moć stekli dok su sjedjeli u štabu zla, ali kad su iz njega izašli nijesu slijedili Nobelov primjer. Kratki period bivanja na strani ljudske slobode (osvajanja crnogorske nezavisnosti) iskoristili su da svoju moć multiplikuju. I sada, na vrhuncu moći, rade protiv razvoja humanističke kulture u Crnoj Gori. Odvraćaju crnogorsko društvo od susreta sa prošlošću, od preispitivanja sistema vrijednosti koji je podršku zločinu učinio mogućim. To je veliki prestup, pa bi bilo dobro da budu spriječeni da svoju namjeru ostvare.

Ali to nije nimalo lak zadatak, jer se Đukanović i Marović ni u naznakama ne drže nijednog etičkog sistema iz kojeg se može izvesti humanizam. Đukanović je nedavno precizno objasnio njihovo shvatanje crnogorske stvarnosti: njihovi kritičari su frustrirani ljudi koji se nijesu snašli u Đukanovićevom i Marovićevom vremenu. Sokratovo stanovište da je bolje patiti, nego učiniti zlo i Kantov kategorički (bezuslovni) imperativ o moralnom postupanju ostali su izvan pažnje naših humanista. Oni su se snašli tako što su invertovali Aristotelovo stanovište da individualni moral uključuje racionalnu kontrolu želja, pa su kontrolisano odsjedjeli u štabu zla i Dubrovnik i Vukovar i deportaciju Bošnjaka-Muslimana i genocid u Srebrenici. Naši vitezovi koji žive pod stalnom zaštitom odreda tjelohranitelja koji ih štite od njihove humanističke prošlosti danas traže da im se prizna status vitezova humanizma.

Bahato su zakazali svečanost u dane kad pada godišnjica jedne od crnogorskih sramota koje je proizvelo njihovo vrijeme, godišnjica deportacije bosanskih izbjeglica. Propagandna mašinerija njhove partije, koju su pretvorili u kohortu, bila je dovoljna da ih odbrani od grupe sramnih i frustriranih kvaziintelektualaca koji su se usprotivili ovoj feudalnoj bahatosti. Medalje humanizma prikačene su na njihove grudi.

Činjenica da sinoć nijesu slavili u društvu Havela, Kučana, Gligorova i Mesića ostavlja otvorenim pitanje, da li će sve biti kako su planirali naši laureati.