Milo Đukanović je omogućio Crnoj Gori da napokon progleda na svoja dva oka

Piše: Danko Plevnik/S.Dalmacija

Proslava prve obljetnice nezavisnosti Crne Gore obilježena je i provokativnom peticijom dvadeset crnogorskih intelektualaca, među kojima ima i velikosrpskih nostalgičara, Vaclavu Havelu da se, kao član žirija, ogradi od dodjele nagrade Internacionalne lige humanista bivšem premijeru Milu Đukanoviću i bivšem predsjedniku parlamenta Svetozaru Maroviću.

Upravo najzaslužnijima za crnogorsko osamostaljivanje!? Teza ima uporište u njihovu promiloševićevskom djelovanju od 1990. do 1997. No svatko negdje ulazi u zadanu politiku. I Mesić je bio predsjednik Jugoslavije i Tuđmanov premijer, ali je svojim političkim razvojem omogućio da se Hrvatska pod njegovim vodstvom počne doživljavati kao moderna država.

Đukanović je bio Miloševićev antibirokratski omladinac, predsjednik ratne crnogorske vlade, all-round krijumčar, ali je na mirotvoran način, u suglasju s crnogorskim manjinama i različitim strankama omogućio Crnoj Gori da umjesto jednim, velikosrpskim okom napokon progleda na dva svoja oka. Đukanović i Marović počeli su realno, u okviru ideokratskog sistema, a završili demokratski, ne tražeći doživotnu vlast.

Đukanović je imao teži zadatak od Kučana, bio je mlađi državnik, s više JNA u zemlji, a nije ni dan ratovao s Miloševićem s kojim je dugo morao igrati igre lojalnosti. Ostvario je suverenitet na miran način, uveo euro, otvorio vrata susjedima i EU-u.

Kao i većini balkanskih političara bilo mu je lakše dobiti vanjsko priznanje, nego unutarnje. Posebno ne ono opozicijsko. Svijet očito više drži do realnih uvjeta djelovanja neke politike nego do pukih verbalnih humanističkih proklamacija. Miloševića nema, Crne Gore ima. Neka je bude u još više slobode.

Slobodna Dalmacija