Feral na medijskom spektaklu godine: Ispraćaju umirovljenoga generala i saborskog zastupnika Branimira Glavaša u osječki zatvor

Piše: Drago Hedl/Feral Tribune

U cijeloj predstavi Glavaševa odlaska u zatvor, u kojoj je bilo i pjevanja, a zamalo i pucanja, podbacila je jedino publika. Ne računajući zbor Glavaševih najodanijih pristaša i mlađahnih umirovljenika, te 30-ak novinara, jedva je nekoliko desetaka Osječana uživo pratilo taj performance. Na putu dugom 500 metara, od Glavaševa, 208 četvornih metara velikog stana, do mnogo skromnije sobe u Osječkom zatvoru, pratilo ga je smiješno malo ljudi

Urođeni Glavašev talent za dramaturgiju i obilje vremena koje mu je stajalo na raspolaganju stvorili su od njegovog odlaska u zatvor neviđen cjelodnevno-noćni performance u trajanju od 30-ak sati. Repriza izvedena 16. i 17. travnja bila je mnogo uspješnija od lanjske premijere 26. listopada, kad je Glavaš prvi put odlazio u pritvor, u zagrebački Remetinec: sada ne samo što je bila bolja mizanscena, već su blistali i kostimi. Kad je – dvadesetak minuta, nakon što u utorak, 17. travnja, nitko nije imao hrabrosti priopćiti da je i za Glavaša određen pritvor, pa je u 10 sati ta vijest, poput kukavičjeg jajeta osvanula na internetskoj stranici Županijskog suda u Osijeku – Glavaš odlučio prkosno prošetati gradom, obukao je generalsku uniformu nakićenu odličjem.

Nesvikao na odoru, hodao je raskopčan, što baš ne priliči generalskom držanju, no funkcija uniforme ionako nije bila u tome. Trebalo je javnosti pokazati kako se hapsi ne samo Branimira Glavaša, već i generala Hrvatske vojske, pa je oblačenje uniforme, u kojoj se Glavaš nije pojavio još iz vremena dok je bio glavni inspektor HV-a, bilo prije svega slanje jake poruke. Njegov 10-minutni govor pred "hrvatskim kazamatom", na vratima Osječkog zatvora, na samom kraju 30 sati dugog spektakla, u utorak navečer, tako je imao mnogo jači scenski efekt. I nadmašio sve ono što je Glavaš do tada, u spektaklu koji je dužinom višekratno nadmašio i kinesku operu, do tada, urbi et orbi, poručivao s balkona svog stana i terase osječkog kafića Cappuccino.

Burek i rakija

U cijeloj toj predstavi, u kojoj je bilo i pjevanja (Inati se, Slavonijo!), a zamalo i pucanja, podbacila je jedino publika. Ne računajući zbor Glavaševih najodanijih pristaša i mlađahnih umirovljenika, koji su ga stalno okruživali, te 30-ak novinara, jedva je nekoliko desetaka Osječana uživo pratilo taj performance. Ostali su nezainteresirano prolazili, a na putu dugom 500 metara, od Glavaševa, 208 četvornih metara velikog stana, do mnogo skromnije sobe u Osječkom zatvoru, pratilo ga je smiješno malo ljudi. Nije bilo spontanih okupljanja, a predsjednik osječke HVIDRA-e Miljenko Kolobarić najavio je kako ni organiziranih neće biti. Strah od slabe posjete učinio je svoje.

No, Glavaš je znao da nedostatak publike, koju je silno priželjkivao, može nadomjestiti kamerama. Uživao je što mu pod prozorom, od popodneva u ponedjeljak, do 20 sati u utorak, bdije 20-ak novinara. Hinio je kako mu to smeta, pa je putem lokalnih elektronskih medija u ponedjeljak navečer pozivao "oktroiranog načelnika" osječke policije Vladimira Fabera da ga uhapsi ili skloni novinare ispod njegova prozora, jer ovi "uznemiruju njega i njegovu obitelj". No, onda se brzo ispravio, pa je, opet sa svog balkona, novinarima poručio kako ima informacije da će ga doći uhititi između tri i četiri ujutro, u noći s ponedjeljka na utorak. Obećao im je, kako bi ih držao u napetosti, i "ekskluzivne materijale", a umjesto toga, u gluho doba noći, poslao je sina Filipa i još jednog golobradog momčića da novinarima natoče slavonske rakije, a kasnije je stigao i burek. Tu epizodu Glavaš je odigrao u civilu, dok u utorak ujutro, nakon objave da će morati u pritvor, nije došlo do kostimiranog dijela predstave, u generalskoj uniformi.

Kad je u toj uniformi, sa štapom u ruci, nikako se ne mogavši odlučiti treba li ga nositi u desnoj ili lijevoj ruci, prošetao središtem Osijeka, nije zaboravio proći ni onom kratkom ulicom što od osječkog korza vodi prema Dravi, u kojoj su smještene prostorije lokalnog HDZ-a. Udario je štapom po stranačkoj ploči kraj ulaznih vrata, kiselo se nasmijavši uz primjedbu: "To smo mi platili!"

U to vrijeme, u tim se prostorijama trebao nalaziti Vladimir Šeks, jer je za podne u utorak bila najavljena tiskovna konferencija na kojoj je kanio obznaniti kako je prelaskom nekih vijećnika u HDZ, ta stranka, u Trnavi kraj Đakova, došla na vlast. No, Šeks je procijenio da ne bi bilo mudro pojavljivati se u Osijeku u vrijeme velike Glavaševe predstave, pa se ispričao neodložnim obvezama u Saboru i ostao u Zagrebu.

Đapić u Dubaiju

Primijećeno je naravno da je reality show prošao bez pojavljivanja Ante Đapića, osječkog gradonačelnika i Glavaševog koalicijskog partnera, koji se, dok je uniformirani general čekao uhićenje, nalazio na bezbrižnom odmoru u Dubaiju. Nije se uključivao u posebne programe lokalnih radiostanica, a nije ga bilo ni na Slavonskoj televiziji koja je činila nevjerojatne napore kako bi dramatizirala slabo posjećen Glavašev performance. Oglasio se tek skromnim priopćenjem u srijedu ujutro, kad je Glavaš – ako u međuvremenu nije stupio u štrajk glađu – konzumirao svoj prvi zatvorski doručak.

A kako je u međuvremenu radila Slavonska televizija i njena novinarska škola koju je ondje ustoličio Mate Radeljić, najbolje je vidljivo iz ovog primjera: u vijestima te tv-kuće, u utorak navečer, dok su čitani navodi iz optužnice kojom se Glavaša i šestoricu njegovih nekadašnjih suboraca tereti za teške ratne zločine, na ekranu su se vrtjele ratne scene najtežih razaranja Osijeka. Potom je, prije sportskog bloka, u breaking newsu, izravno iz svog stana, nastupio Glavaš, zatim su išle dvije jake domoljubne – Škorina Svetinja, pa zajednički Škoro i Thompson sa Sude mi. Potom je uslijedila tema dana u kojoj su Glavaševi odvjetnici, nesinkronizirani kao i obično, objašnjavali političku pozadinu "sramotne optužnice", nastale ni iz čega, jer tvrdili su, nitko od 147 svjedoka nije teretio njihovog branjenika Glavaša za bilo kakav zločin.

Odvjetnici su i inače bili priča za sebe. U ponedjeljak, cijelog dana i sami su (Dražen Matijević i Ante Madunić) tvrdili kako za Glavaševo pritvaranje više nije potrebna odluka Sabora. Govorili su to rezignirano, no u utorak, kad su vidjeli da je vrag odnio šalu i da će im klijent u pritvor, promijenili su ploču. Tada se odjednom, sirotog suca Darka Krušlina, kojem je "slučaj selotejp" dodijeljen u amanet, počelo pritiskati ne bi li ipak našao kakvu zakonsku rupu i iznudio novu raspravu o imunitetu na Mandatno-imunitetskom povjerenstvu. Prilika se činila zgodnom, u srijedu je počinjala sjednica Sabora, pa da se uspjelo još jednom sve prebaciti u ring Markova trga, tko zna kako bi sve završilo. Ali nije uspjelo.

I sam Glavaš bio je iznimno aktivan. U ponedjeljak popodne nazivao je misiju OESS-a u Hrvatskoj, a potom i predsjednika Hrvatskog helsinškog odbora Žarka Puhovskog tražeći da se uključe u praćenje sudskog procesa. Glavašu uopće nije smetalo što je protiv istog tog Puhovskog ranije podnio kaznenu prijavu, tužeći ga kako svojim javnim istupima čini pritisak na pravosuđe. Dakako, u njegovom slučaju.

Kako je Glavaš postao general Glavaš je do generalske uniforme, suprotno raširenom mišljenju kako ju je zaslužio na bojnom polju, došao na prilično trivijalan način. Franjo Tuđman, kojeg je iz zahvalnosti spomenuo u svom govoru pred "hrvatskim kazamatom", odlazeći u Osječki zatvor,  2. listopada 1997. jasno mu je rekao kako se već tada međunarodna zajednica zanimala za ono zbog čega će desetak godina kasnije i završiti u pritvoru. Iz stenograma pohranjenih u Tuđmanovu uredu vidjelo se kako tadašnji hrvatski predsjednik zapravo nije znao kamo će s Glavašem i kako ga je nastojao nekamo skloniti, ondje gdje najmanje smeta. "Oni su u stanju da te stave na spisak i da te hvataju", rekao je tada Tuđman Glavašu, u velikoj žurbi jer je imao samo 15 minuta vremena, pred dolazak Jacquesa Paula Kleina, prijelaznog upravitelja UNTAES područja, kojemu je – točno u podne tog dana – trebao priopćiti kako je Glavaša maknuo s mjesta župana. "Maknut ću se, ne volim ni ja probleme, zašto bi me razvlačili po novinama za ovo, ono, za Haag. Ja znam da će oni baciti tu kartu ako ne bude išlo drugačije", rekao je pomirljivo Glavaš, dok mu je Tuđman, za protuuslugu, nudio da sam izabere nekoliko primamljivih funkcija. Istu tu večer, u 18.30, Tuđman je na Pantovčaku sat vremena razgovarao sa svojim najbližim suradnicima – Ivićem Pašalićem, Hrvojem Šarinićem i Zlatkom Matešom. Obavijestio ih je kako je ražalovao Glavaša, ali da i dalje ne zna što će s njim. "Vrlo brzo raščistio sam s njim", rekao je, ispričavši što mu je Glavaš, na samom kraju razgovora, dok su stajali na vratima, povjerio kao svoju želju. "Rekao je na odlasku da je njegova davna želja da ga imenujem za generala, da ga promaknem u čin generala. Čak je rekao: Ja sam pedeset godina i moram malo razmišljati o svojoj budućnosti." Iz stenograma razgovora s Pašalićem, Matešom i Šarinićem, vođenog uvečer, 2. listopada vidi se da je Tuđman bio prilično iznenađen činjenicom da je Glavaš, neposredno nakon što mu je tog prijepodneva zaprijetio Haagom, otišao pravo k Ivanu Jarnjaku. No, bio je obaviješten o sadržaju njihovog razgovora, pa je Pašaliću, Šariniću i Mateši rekao kako je Glavaš svoj san o generalskom činu ispričao i Jarnjaku: "Ponovio je da bi zapravo najbolje bilo kad bi ga imenovao generalom i da bude u Saboru." "Kako bi bilo da ga dademo kod Jarnjaka, za pomoćnika u ovu grupu za borbu protiv korupcije", glasno je razmišljao Tuđman i dodao: "Ili je ovako još bezbolnije da mu u vojsci dadem Ratni muzej kojeg treba osnovati, a nismo još ništa učinili. To mi se čine dvije najbezbolnije solucije." Šarinić nije bio sklon rješenju da se Glavaša priključi Jarnjaku pa je, okolišavajući, rekao Tuđmanu kako je iz razgovora s Glavašem shvatio da ovaj želi ostati u Osijeku i posvetiti se rješavanju problema u IPK-u. No, Tuđman je bio odlučan, jer je prijelaznom upravitelju UNTAES-a Kleinu obećao kako će Glavaša i fizički maknuti iz Osijeka. "To znači da bi on htio ostati tamo, ali to ne dolazi u obzir, jer onda s time nismo ništa riješili", bio je odlučan Tuđman, dodavši kako bi micanje Glavaša iz Osijeka bilo "dugoročno važno sa stanovišta državnih i stranačkih interesa". Tuđmanu se činilo kako je imenovanje Glavaša generalom i upućivanje u Vojni muzej ipak najbolje rješenje. No i Mateša i Šarinić bili su uvjereni kako ovaj to neće prihvatiti. "Doduše, on jest inače malo težak, ali shvatio je ozbiljno to što sam mu govorio", ponavljao je Tuđman, uvjeren kako je prijetnja Haagom na Glavaša ostavila snažan dojam. "Koliko je pametno da ide u vojsku, onda će opet biti poruka da su samo u vojsci… da idu s jednog mjesta na drugo", rekao je te večeri na Pantovčaku Pašalić. On je bio skloniji da se Glavaša smjesti uz Jarnjaka, mada je Tuđman znao kako bi, s obzirom na opaku Glavaševu narav, između Glavaša i Jarnjaka "jednom puknulo". Mateša je bio još izravniji: "Davat će svakakve analize i tu će biti cirkusa." No, Pašalić je ustrajavao na tezi da bi najlošije rješenje bilo Glavaša premjestiti u Hrvatsku vojsku: "Bolje je nego da ide u vojsku. Onda će reći, evo radikali, s jednog ih mjesta gurate opet na drugo." "To je sasvim sporedno", odgovorio je Tuđman svjestan da Glavaša zapravo želi poslati u muzej voštanih figura: "Kad u vojsci nekog pošalješ u muzej…" No, Šarinić je bio protiv: "On je za to najmanje kvalificiran. Muzej, pa tu treba imati malo umjetničkog duha. I treba biti čovjek koji to ipak malo zna." Mateša je pak mislio kako bi Glavaša trebalo staviti za pomoćnika Šušku, ali je to Tuđman odlučno presjekao: "To je onda još gore od muzeja… Ako vojska – onda muzej." Glavaševu želju da se dokopa čina generala Tuđman će ispuniti tjedan dana kasnije, 9. listopada 1997., kad će "temeljem svojih ustavnih i zakonskih ovlasti" donijeti odluku da se Branimir Glavaš u činu general-bojnika, imenuje inspektorom za upravno-pravne poslove i odnose između vojnih i civilnih vlasti u Glavnom inspektoratu u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske.

Majstor spektakla

No, taj Glavašev obrat nije nimalo neuobičajen: posljednjih je tjedana nazivao mnoge osobe s kojima je, dok je prakticirao političku moć, itekako žestoko obračunavao. Tražio je pomoć, jer su mu se i na nekim drugim frontovima, osim onih kad su ratni zločini u pitanju, počeli gomilati tamni oblaci.

Glavaševi odvjetnici bezuspješno su ga odgovarali da se kloni javnih istupa, no on više nije bio u stanju podnositi medijsku apstinenciju. Ljubomora na Đapića, koji se stalno slikao po Osijeku, u njemu je izazivala strahovit bijes. Vidio je kako polako postaje drugi, a sigurno je znao i ono što se već naveliko pričalo Osijekom – kako se neki njegovi stranački kolege, diskretno vrte oko Đapićevog HSP-a, tražeći svoje mjesto kad se brod Glavaševog HDSSB-a (Hrvatskog demokratskog sabora Slavonije i Baranje) odlaskom kapetana na dugu plovidbu, nasuče u plitkim vodama.

Prvo se ukazao na utakmici Osijek – Hajduk, vježbajući ulogu za performance koji će uslijediti nekoliko tjedana kasnije. I tada je vodio računa o dramaturgiji: pojavio se sredinom prvog poluvremena kako bi izmamio što veću pozornost. No, osim profesionalnih bukača i nekolicine iz navijačke skupine Kohorta, nekog osobitog aplauza i skandiranja nije ni bilo. Onda je, u društvu Mate Radeljića, osvanuo na sajmu antikviteta, što bi se, u metaforičkom smislu, moglo i razumjeti: možda su ga predmeti iz starine podsjećali na "smetlište povijesti", kamo je posljednje dvije godine otpremao Sanadera i ekipu.

Potom se, ne više putem odvjetnika, već osobno – u povodu smrti Venceslava Billa, jednog od svjedoka u "slučaju garaža" i "slučaju selotejp", oglasio onim sramnim priopćenjem, u kojem je mrtvom Billu odricao sudjelovanje u Domovinskom ratu, mada mu je on, Glavaš osobno, potpisivao vojničke legitimacije.

Odvjetnici, koliko god traljavo vodili njegovu obranu, zbog čega im je jednom, dok je ležao u Kliničkoj bolnici Osijek, usmeno i otkazao punomoć, shvatili su da to izazivanje vraga neće dobro završiti. Da je ostao u kućnoj izolaciji, nadali su se oni, možda bi ga pravosuđe nekako i zaboravilo, pa u pritvor ne bi morao sve do okončanja sudskog postupka. No, želja za pokazivanjem u javnosti bila je jača od Glavaša. Majstor spektakla, žestokih govora, prozivanja neistomišljenika, vječitih verbalnih ratova i teški ovisnik o medijima, naprosto više nije mogao izdržati. Sve je kulminiralo dobro pripremljenim i pomno izrežiranim performanceom u kojem je iskoristio ne samo uniformu generala Hrvatske vojske već i vlastitog sina.

Upravo to, guranje malodobnog sina u prve redove cijelog spektakla i teatralnog ispraćaja u zatvor, jedna je od strašnijih epizoda korištenja djece i članova obitelji u cijeloj toj priči koja se oko Glavaša vrti u posljednje dvije godine, otkako je započela istraga o njegovoj umiješanosti u ratne zločine. Glavaš je znao da će novinske naslovnice i tv-kamere biti usredotočene na scenu u kojoj se general u uniformi, pred "hrvatskim kazamatom", oprašta od svoga sina. Odlazeći u Osječki zatvor, nakon što se dugo opraštao sa sinom, kad je već zakoračio u svoj novi dom, vratio se na trenutak da bi ga još jednom zagrlio. Naravno, to je scena koju je Jakov Sedlar mogao samo sanjati (ukoliko je upravo on nije izrežirao) u svom dokumentarcu koji snima o Glavašu.

Dva kraja štapa

No, ta scena bila bi ljudski razumljiva da se dogodila negdje u intimi, daleko od kamera i reflektora. I naravno, da javnosti već odavno nije poznato kako je Glavaš istog tog sina priznao kad je ovaj već naveliko trčao i govorio, tek kad su ga njegovi stranački kolege počeli nagovarati da prizna očinstvo, jer bi to bilo i u njegovu interesu, političkom dakako. Tako je Filip dobio oca, koji se sada s njim dirljivo oprašta pred ulaskom u zatvor.

U tom zatvoru, za razliku od predstave s druge strane rešetaka, u kojoj mu je na raspolaganju stajalo sve što je mogao poželjeti, Glavaš sada ima vrlo skučene mogućnosti. Svoj posljednji jocker, onaj koji se u danom trenutku, nakratko, pokazao kao dobitni, već je ispucao. Repriza štrajka glađu teško da bi više ikoga impresionirala, osim možda akademike i biskupe, a i malo je vjerojatno da bi izblamirano hrvatsko pravosuđe još jednom moglo ponoviti sličan pothvat, da Glavaša pusti iz pritvora. Jednom, kad se budu razjasnile sve okolnosti pod kojima je napustio zatvorsku bolnici u Svetošimunskoj u Zagrebu i što se sve događalo na Odjelu intenzivne njege Kliničke bolnice Osijek, odakle je, nakon dvomjesečnog ležanja, otišao pravo na kućnu njegu, doći će se do mnogih zanimljivih detalja. A nešto drugo osim štrajka glađu, teško da je više moguće smisliti.

Glavaš je u Osječki zatvor, kao što se vidjelo, otišao bez onog štapa od kojeg se, kako bi upozoravao na rekonvalescentsko stanje, posljednjih mjeseci nije odvajao. Čini se da je taj scenski rekvizit odigrao ulogu onoga trenutka kada je i Glavaš shvatio da štap ima dva kraja.

Feral Tribune