Alarmantna upozorenja stručnjaka o stanju šuma u Crnoj Gori

Piše: D. Peruničić/Vijesti

Priče zvaničnika o bogatstvu šuma u Crnoj Gori su mit, jer su se one decenijama sjekle ne vodeći računa o podmlađivanju. Sa stvarnim stanjem nemaju veze ni zahtjevi pojedinih građana za povraćaj šumskih kompleksa na osnovu navodnih turskih tapija i šuma nekadašnjih komunica – kazao je "Vijestima" jedan od najboljih poznavalaca šumarstva u Crnoj Gori, inženjer Branko Šoć.

On je kao netačnu ocijenio konstataciju više puta ponovljenu u medijima da "šume čekaju svoju priliku" i naglasio da je "poštenije reći da su šume dočekale svoju zlu uru". Šoć je kao primjer naveo netačne ocjene stanja šumarstva Crne Gore u Nacrtu prostornog plana.

– U tom dokumentu stoji da se "šumarstvo kao privredna grana oslanja na značajnu prirodnu osnovu, što najbolje ilustruje apsolutna šumovitost od 40 odsto? i da "kao privredna grana, šumarstvo ostvaruje sve veće učešće u bruto društvenom prihodu". Nadležni navode da se ukupne državne zalihe u šumama Crne Gore procjenjuju na više od 72 miliona kubnih metara drvne mase. Ako imamo 650.000 stanovnika u Crnoj Gori i da na svakog stanovnika, kako tvrde nadležni, dolazi 0,9 hektara po, to znači da Crna Gora sa 650.000 stanovnika raspolaže sa ukupno 58,5 miliona kubnih metara drvne mase, a ne sa 72 miliona, računajući, naravno, i drvnu masu u niskim izdanačkim šumama koja služe isključivo za ogrijev. Mit o našem šumskom bogatstvu treba zamijeniti odgovornošću i preduzimanjem mjera da se zaustavi dalji regresivan tok u ovoj oblasti – tvrdi Šoć.

Prema njegovim riječima, mnogo puta je na značajnim skupovima šumarskih stručnjaka, rečeno da, i pored značajnog šumskog bogatstva, već sada vlada kriza u snabdijevanju drvetom.

– Ostvaruje se, nažalost, i na našu štetu, vakuum u podmirivanju potreba u korisnom drvetu, jer će u šumama, slikovito rečeno, biti najviše novogodišnjih jelki. Izgradnja megalomanskih i predimenzioniranih kapaciteta za preradu drveta još više je potencirala disproporciju između kapaciteta našega šumskoga fonda i kapaciteta drvne industrije. To navodi na zaključak da smo po površini bogati šumama, ali sa veoma niskim drvnim zalihama i prirastom. Tendencija daljeg opadanja proizvodnog potencijala naših visokih ekonomskih šuma može se očekivati i ubuduće, sve dok se ne napusti dosadašnje šumarstvo koje se zasniva na konceptu "automatizma" prirodnog podmlađivanja. Ako su se naše šume prirodno podmlađivale, tj. ako se posječeno drvo moglo reprodukovati bez naših intervencija, postavlja se pitanje, zašto je došlo do pada drvnih zaliha u njima? Jasno je da je do toga došlo zato što smo loše gazdovali šumama – smatra Šoć.

On smatra da je očigledno da se u vremenu značajnih sirovinskih i ekoloških kriza, pa i krize u snabdijevanju drvetom, ne može nastaviti sa konceptom gazdovanju da samo priroda radi za nas.

– Sredstva za reprodukciju u šumarstvu moraju biti stavljena pod potpunu kontrolu države, odnosno društva. Ta sredstva, u cjelini, moraju biti u Fondu za šume. Neke naše šumske uprave ne mogu odgovoriti svojoj ulozi. Već sada, i ako bismo htjeli da nešto i radimo, jednostavno nemamo drveta u većem dijelu naših šumskih uprava – Mojkovac, Nikšić, Danilovgrad su za sada takav dokaz. To se može očekivati i sa šumskim upravama u Šavniku, Bijelom Polju, Beranama, Kolašinu i Podgorici. Dio sredstava Fonda za šume, koji bi se formirao van područja ekonomskih šuma usmjeriti na zaštitu šuma od požara, umjesto najčešće uzaludnog i veoma skupog pošumljavanja krša na kojem se uočavaju vidljivi znaci zadovoljavajuće spontane obnove šumske vegetacije – kazao je Šoć.

On kategorički demantuje čestu konstatciju da se šume mogu obnoviti za 15 do 20 godina.

– Četinarsko drveće, na primjer, dostiže zrelost za sječu tek za 80 godina. Zato, ako se ovako nastavi, mi više uopšte nećemo imati šume- zaključio je Šoć.

Posebnu opasnost, po njemu, predstavljaju sve učestaliji zahtjevi, pa čak i sudske presude, za povraćaj šuma građanima, koje ni po kom osnovu ne mogu biti vraćene.

– U "Vijestima" je skoro objavljeno da je u Pljevljima podnijeto 1.600 zahtjeva za vraćanje oduzete imovine, od čega se nešto manje od polovine odnosi na vraćanje šuma. Tako je komisija za restituciju 2005.godine u jednom slučaju odlučila da se u selu Poblaće, opština Pljevlja "vrati" 69 hektara vrijedne četinarske šume nasljednicama Uroša Milinkovića, koji žive u Beogradu. Oni su imali uredne tapije od koga su kupili zemljište i šumu. Ako se radi o turskim tapijama na šumu, treba znati da su lažne, jer šume u Otomanskoj carevini nijesu mogle biti u privatnom vlasništvu, niti su turske vlasti, prije svega Carska tefterhana u Skoplju, ikome izdavala tapije na šume, jer su sve šume u turskoj carevini tretirane kao državna svojina, takozvani ?begluk mali?. U drugom slučaju, radi se o odluci Komisije o vraćanju oko 20 hektara šume nasljednicima Joksima Vojinovića iz sela Vaškovo. Radi se o pokušaju prisvajanja dijela šume u kompleksu državne šume, "Vaškovske šume", površine 1.113 hektara. Slično je i sa zahtjevom za povratak 5,35 hektara šume u pljevaljskom selu Pračica Ismetu Dizdaru, koja je navodno oduzeta njegovom ocu Smailu – kazao je Šoć.

Sličan probelme je i sa pokušajem prisvajanja bivših plemenskih, seoskih i bratstveničkih šuma – komunica, kao što je slučaj u Nikšiću, Zeti, Lješkopolju, Ćemovskom polju…

– U sporu Vukadina Jokića sa Šumskom upravom Nikšić, odnosno državom Crnom Gorom, predsjednik nikšićkog Osnovnog suda Rade Perišić nadugačko objašnjava kako je u pitanju uskraćivanje ljudskih prava od Vrhovnog i Višeg suda Crne Gore poništavanjem tri presude koje je donio Osnovni sud Nikšić. Radi se o šumi u Župi nikšićkoj, nekadašnji Danilovgradski srez, na bezimenom brdu kod sela Dučice. Ne radi se o nekoj malovrijednoj, izdanačkoj lišćanskoj šumi, kakve su obično u neposrednoj blizini mnogih naših sela, već o kompleksu vrlo vrijednih, visokih, pretežno četinarskih šuma u slivu Gračanice koji se, na karti velikih kompleksa nekadašnjih plemenskih, seoskih i bratstveničkih komuna i komunica šuma u svojini države Crne Gore, vodi pod rednim brojem 32 pod nazivom "Morakovo".