Pravda nije samo slijepa, zna biti i (politički) rastegljiva. No, i ovakva reducirana pravna odgovornost potvrdila je osnovanost tužbe BiH protiv SCG (Srbije).

Piše: Zija Dizdarević/Oslobođenje

Presudom Međunarodnog suda pravde odgovornost Srbije svedena je na nepreduzimanje mjera za sprečavanje genocida i za nehapšenje i nekažnjavanje, prije svih, Ratka Mladića. Ovakva presuda na mnoge je djelovala rezignirajuće, pa i šokantno. Pravda nije samo slijepa, zna biti i (politički) rastegljiva. No, i ovakva reducirana pravna odgovornost potvrdila je osnovanost tužbe Bosne i Hercegovine protiv SCG (Srbije). Prvi put je jedna država osuđena zbog kršenja Konvencije o genocidu. Ovako komponovanu presudu, koja, uz ostalo, ne sadrži ni obavezu materijalne nadoknade, ipak, ponajprije treba shvatiti kao poticajan akt za političare u Beogradu i Sarajevu da pristupe uređenju međusobnih odnosa na najboji mogući način, ostavljajući ratni dosje historičarima i sudovima.

Vrlo je bitno da je najveći međunarodni sudski autoritet potvrdio postojanje genocida, iako ga je sveo na srebrenički pokolj. Vidno je takođe da je presudom obuhvaćeno ratno učešće SRJ u BiH i njena sprega sa RS. Više puta je naglašena masovnost zločina i sistematičnost u njihovom izvođenju, makar što, po mišljenju Suda, nisu izneseni dokazi koji bi ih pravno kvalifikovali genocidnim, a što ne znači da nisu takvi i bili. Srebrenica i Ratko Mladića bili su presudni za ovu presudu. Mladić tako nastavlja štetiti zemlji u čije je ime krenuo u zločinstva do genocida. Ovdje imamo i drugi paradoks. Najznačajniji političari RS sve vrijeme su potpuno na strani Srbije, a protiv svoje države. Ta vjernost im se vraća tako što su zastupnici odbrane odgovornost za zločinstva prebacivali sa Srbije na RS. Mada to nije bila, niti je mogla biti namjera Suda, sve ono za što je oslobođena Srbija objektivno je pripisano ratnoj RS. Nema osnove za likovanje ni u Srbiji, ni u RS. Ima li nade da političari i intelektualci u tom entitetu počnu neostrašćeno posmatrati biografiju RS koja se ispisuje i u haškim sudovima?

Presuda Međunarodnog suda pravde je važno posredno suđenje velikosrpskom projektu. Iluzornost te ideje dokazuje to da je Srbija ostala ne samo bez željenih teritorija u Hrvatskoj i BiH, već i bez Crne Gore, a faktički i Kosova.

Vrijeme je i da čelnici iz RS počnu izlaziti iz velikosrpskog iracionalizma i razmišljati o bh. državi kao cjelini na koju pravo polažu (i) sve i jedan Srbin koji je njen državljanin. Veliki je problem što u RS sad nema političke alternative zakovanosti u opsesiju RS kojoj se sve podređuje, uključivši i najvitalnije interese tamošnjih građana.

Riječi iz Međunarodnog suda pravde još jednom su stotine hiljada ljudi provele kroz ratno vrijeme, ma u kakvom položaju su tada bili. Mnoge će presuda teško pogoditi jer je smatraju nepravednom prema žrtvama rata. No, kome god je do otvaranja perspektive djeci ovih unesrećenih prostora, prihvatiće presudu kao poziv da da doprinos nastojanju da pokušamo promišljati budućnost na pozitivnoj osnovi, izvlačeći se iz okova nacionalizama koji nisu ništa drugo do stalno prizivanje rata. Teško će to ići, jako teško.

Kao prvo, domaći i međunarodni autoriteti bi morali stvoriti pozitivnu klimu u zemlji koju stalno zagađuju negativni, isključivi i konfliktni politički pristupi. Bilo bi dobro da se emocije povodom ove haške presude što prije slegnu. Prvenstvena je zadaća vratiti BiH na reformski evroatlantski kurs koji vodi i ka oslobađanju od inercije ratnih motiva i učinaka.

Međunarodni sud pravde je pravna savjest čovječanstva i juristički korektor političkog (ne)morala. Nije BiH najvažnije svjetsko pitanje, ali jeste jedno od onih koji propituju planetarnu političko-pravno-moralnu ukupnost. BiH je među najtežim žrtvama izdaje međunarodnih političkih i pravnih principa s užasnim posljedicama. No, Irak, a prije toga Ruanda, dokazuju da bh. slučaj nije iznimka.

Sve u svemu, presudu Međunarodnog suda pravde treba prihvatiti kao kakav-takav doprinos prevenciji rata i genocida, te normalizaciji Bosne i Hercegovine i regije. Odgovornost je Predsjedništva BiH, ma šta o presudi pojedinačno mislili njegovi članovi, da preuzme liderstvo u uređenju odnosa sa Srbijom i drugim susjedima, kao što je nužno da to učini i u vraćanju bh. države na evroatlantski pravac.