Historija nije učiteljica života – jer nitko ne vjeruje tuđem ili prethodnom iskustvu, a iz prošlosti uvijek se izvlače krive pouke.

Piše: Denis Kuljiš/Nezavisne Novine

Na povratku iz Banjaluke vozio sam u skladu s ograničenjima brzine – nema više jurnjave kao nekoć dok nije bilo presretača – klizim, dakle, kroz noć i slušam radio, neku stanicu koja drma narodnjake, islamistički turbo folk po željama, onda drugu, gdje Srbe uz zurle vape i zavijaju iz kafane, pa Treći program Radio Zagreba, gdje Pavarotti dere "Normu" do ponoći…

Onda opet stanica iz Republike Srpske, s vijestima: objavili su da je proglašen novi državni praznik – dan Prvog srpskog ustanka. To je ono kad su se Srbi okupili na vijećanje (američki: caucus) kod sela Orašac, u Marićevića jaruzi, i stali ozbiljno razgovarati o tome da pomlate Turke po kasabama. Izabrali su nekoga Đorđa Petrovića, pravim imenom Živković, koji se istakao kao austrijski vojnik u ratu što ga je Josip II bio započeo zapovijedajući osobno trupama koje su 1789. zauzele Beograd. Odlikovan zlatnom medaljom, postigao je čin podoficira u austrijskoj vojsci. Taj Đorđe, kojega su zvali na turski nadimkom Crni, Kara, izabran je petnaestog veljače, što se sad uzima kao datum početka slavne revolucije.

Što se danas može naučiti iz te povijesti, koju će od sada svečano obilježavati i u Republici Srpskoj? Ništa, rekao bih, historija nije učiteljica života – jer nitko ne vjeruje tuđem ili prethodnom iskustvu, a iz prošlosti uvijek se izvlače krive pouke. Nije pritom loše da se slavi godišnjica pothvata s kojim se Srbija počela odvajati od retrogradnog Istoka – i sam Karađorđe, predratni šumar u austrijskom Sremu, carski dragovoljac, optirao je za Zapad. Slikoviti brko s dvije pozlaćene pištoljčine za kićenim pojasom, on je zapravo bio moderna pojava: na kraju osamnaestog stoljeća odabrao je instiktivno politički program obnove svojske srpske države koju je na početku stoljeća bio stvorio princ Eugen – i potrajala je duže od Kraljevine Jugoslavije. Karađorđe nije bio vladar, nego prvi srpski predsjednik vlade (praviteljstvujuščeg sovjeta), a na prijestolje htio je dovesti nekog njemačkog princa. I Karađorđev potomak, princ Aleksandar, današnji srpski pretendent, napominje prilikom obilježavanja 101. godišnjice ustanka: "To je bio početak moderne Srbije!" Govoreći u zaostalom Orašcu, ispred osnovne škole gdje stoji spomenik njegovu pretku, dodaje: "…a sada su pred nama veliki izazovi – Kosovo, budućnost zajedničke države, naše obaveze prema međunarodnoj zajednici, i naš udeo u Evroatlantskim integracijama…" No, u međuvremenu, "zajedničke države" s Crnom Gorom više nema, a i Kosovo je na izlasku iz nje, ostaju samo međunarodna zajednica i eurointegracije.

Znači li uvođenje novog državnog praznika u Republiku Srpsku korak u smjeru balkanske modernizacije? Bošnjaci u Sarajevu praznik sigurno neće slaviti – toga je dana, naime, počeo osvetnički pohod na "Turke kasabalije", od kojih ni jedan nije opstao u oslobođenoj Srbiji. Svi su protjerani, te njihove džamije spaljene – valjda predzadnja otišla je u dim u Beogradu prije dvije-tri godine… Tako je riješen problem muslimana u Srbiji, otprilike na način kako je Tuđman riješio srpski problem u Hrvatskoj, a Tito talijanski u Istri, odakle je, prema poimeničnom popisu, protjerano 201.000 ezula, čime su Hrvati postali u Istri većina. Obilježavanje Prvog srpskog ustanka u Republici Srpskoj bit će izazov za Bošnjake ne zato što najavljuje neki novi nastavak etničkog čišćenja, nego puno odvajanje – mi slavimo svoj nacionalni praznik, a vi možete nešto drugo… Valjda se oni neće previše uvrijediti, pa uvesti, primjerice, proslavu sjajne pobjede turskog oružja na Kosovu polju 1389. godine!

Od mitologizirane historije nemaš ništa, samo digneš na noge zadnje primitivce – vrativši se u Zagreb, gotovo sam ih susreo pred Sheratonom, odakle su se tek bili razišli poslije demonstracija protiv Carle del Ponte, velike žene koja je u zatvor potrpala razne balkanske ratne zločince. Giovanni Falcone, Paolo Borsellino i ona, razbili su sicilijansku mafiju. Jedina preživjela, deset je narednih godina neumorno progonila zlotvore iz proteklih balkanskih ratova te umjesto da postane najomiljeniji lik u zemljama gdje se onemogućeno, kukavno pravosuđe ne usuđuje poslužiti ni dokazima koje ima u rukama – primjerice, gangsterskim popisom za likvidaciju i reketiranje – postala je opći predmet omrze. Imam sto šema kako da joj se revanširamo. No, kad sam stigao u Sheraton, i ona je već bila otišla, vidio sam jedino Čička kako se mota, a ja sam pak večerao s prijateljem, izvanrednim dalmatinskim Amerikancem, koji radi neke genijalne stvari u biznisu i znanosti, pa iako nije puno mlađi od mene, ove godine sudjeluje u značajnoj proslavi u San Franciscu – sa sinom šesnaestgodišnjakom plivat će na jubilarnom maratonu do otoka Alcatraz! More je odvratno hladno – 11 stupnjeva – struje iznimno jake, ali upravo to je ono što, kako nalaže bušido, čini plemeniti muž – ne teži ugodi, ne ide linijom manjeg otpora i ne udvara se raji – jer raja je fukara – nego pliva protiv struje, uzdajući se u svoju snagu i sreću… kao Karađorđe.