Nešto više od stotinak godina naša se pripadnost slavenskoj rasi i ne pominje. Sada je to svetogrđe; koji Slaveni, koja jezička sličnost!

Piše: Sead Fetahagić/Nezavisne Novine

Prošlo je više od jednog vijeka kad se javila kao aktuelna i moderna ideja panslavizma. Na ovim našim prostorima ugledni intelektualci su zagovarali povezivanje i saradnju svih slavenskih zemalja, nalazeći da su ta slavenska plemena, odnosno narodi, slični, pogotovo jezički, da imaju iste korijene. Iz te ideje stvorena je prva Jugoslavija, odnosno Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. To okupljanje u jednu državu južnoslavenskih plemena uvjetovao je rastući germanski uticaj na ove naše krajeve.

A, evo nešto više od stotinak godina naša se pripadnost slavenskoj rasi i ne pominje. Sada je to svetogrđe; koji Slaveni, koja jezička sličnost! Umjesto onog davnog poziva na okupljanje i saradnju, sada je zov rasparčanih naroda i narodnosti na separatizam, istražuju se i propagiraju posebnosti u svakom smislu. I ubrzo je zaboravljeno da smo ovdje na Balkanu zdušno i zajednički pjevali našu himnu "Hej, Sloveni", da smo se jako dobro među sobom razumjeli, čak nam nije predstavljao problem ni razgovor sa Slovencima i Makedoncima. Danas se u državnom parlamentu prevode tekstovi na tri državotvorna jezika tri konstitutivna naroda.

Poznato je da se često sličnost bilo koje vrste teško podnosi, pa ovi narodi iz bivše Jugoslavije, na prvom mjestu njihovi čelni ljudi, ponašaju se prema dojučerašnjim sunarodnicima kao prema pravim neprijateljima. A, rat je pokazao da i jesu bili krvavi neprijatelji. U svim državama nastalim raspadom Jugoslavije caruje antagonizam prema nekadašnjim drugovima i prijateljima, kao da nam naši životi nisu bili u mnogim stvarima zajednički i slični.

Kada odem u Zagreb, u Beograd, kada posjetim Crnu Goru, kad ovamo naiđu slovenački i makedonski stvaraoci, prešutno se osjeća radost i tuga. Radost što se opet vidimo, što imamo tako mnogo jedni drugima da kažemo, što su nam problemi gotovo istovjetni, što su nam životi slični. A tuga što smo ipak daleko jedni od drugih, što nismo u kontaktu onoliko koliko bismo trebali i morali biti. To govorim o ljudima normalnog kova, dok nacionalisti na svim prostorima sikću otrov prema onima drugima. Govore kako su sretni što su se spasili Jugoslavije kao tamnice naroda, veličaju svoju današnju slobodu. A, primjera radi, domoljubni nacionalisti u Hrvatskoj kazuju da su tek sad slobodni, ali ne znaju kazati da su tek sad neslobodni Srbi pod tamošnjim zakonima i tamošnjom vlašću. Koliko su danas slobodni nesrbi u slobodarskoj Srbiji?

Izmišljaju se sve nove ideje kako bi se ljudi koji govore istim ili sličnim jezikom što više odijelili jedni od drugih. Tako se sada uvodi u javnu upotrebu riječ konsocijacija, koju propagatori ne umiju dobro ni objasniti šta znači. Uglavnom, preferiraju realnost, a realnost po njima je da ljudi ovdje po nacionalnom ključu nikako ne mogu biti zajedno. Stoga treba da žive u kulturnim autonomijama svako za sebe, da sarađuju i da se poštuju. A, što ja i moji istomišljenici imamo isto toliko prijatelja među pripadnicima druge nacije koliko i među svojima, to konsocijalistima ništa ne znači. Oni po svaku cijenu hoće da svako bude u svom jatu, da svako ima svoju kulturnu autonomiju, nema i ne može biti ništa zajedničko.

Nisam bez razloga govorio o panslavenizmu. Naravno da je to daleka prošlost, ali se nadam da će poput plime i oseke ponovo naići talas objedinjavanja, saradnje, zajedništva. U nekom drukčijem obliku.

Ako zakratko zaboravimo na vjerske razlike, vidjećemo da u svim sferama života ima zajedničkog, a ne separatnog. Uzmimo za primjer kulinarstvo, od koga svi živimo. Svaki kraj ima svoje specifičnosti, a opet mnogo jela i pića koja su prešla i prelaze nacionalne međe. Baklavu jedu u Beogradu, kod Slovenaca su i dalje popularni čevapčići, Bosanci rado piju hrvatska vina, po kućama na svim ovim prostorima prave sarme, okreću janjce na ražnju, burek i krofne svuda se mogu sresti. Zašto nacionalisti ne jedu samo svoja i izvorna nacionalna jela?

Frka je oko nezavisnosti Kosova. Srbijanci ispaštaju politiku svog Slobe Miloševića, neće da znaju šta je on učinio 1999. godine s Albancima. Samo hoću da kažem da Kosovari nisu Slaveni, oni se nikada nisu uključili u jugoslovensku zajednicu. Albanci ne podnose Srbe iz jasnih razloga, ali nimalo im nije stalo ni do Bošnjaka, Hrvata ili Slovenaca. Jezik je važan alat za razgovor i dogovor. A, Slaveni imaju taj preduslov.