Bolnice ne uspijevaju da obezbijede dovoljno besplatne krvi za operacije, zbog cega na scenu stupaju privatni prodavci i bolnicko osoblje

Piše: Ekaterina Terzieva i Albena Skodrova/BIRN

"Lako cete ih prepoznati", kaze nas izvor, misleci na prodavce krvi. "Izgledaju odrpano i stalno su u blizini, pretvarajuci se da slucajno prolaze pored mjesta gdje niko slucajno ne bi prosao".

Nije ih bilo tesko pronaci iza regionalne bolnice na periferiji Plovdiva. Kao sto je nas izvor opisao, pretvarali su se da se slucajno nalaze ispred ulaza u centar za transfuziju krvi okruzenog drvecem.
 
Opazili smo petoricu ili sestoricu ljudi u pohabanoj odjeci. Vidjevsi nas kako prilazimo, mladic nas je zapitao: "Da li vam je potrebna krv?"
 
Vecina se s razocaranjem okrenula i otisla otkrivsi da smo novinari, osim dvojice starijih ljudi koji su pristali da razgovaraju sa nama. Prodaja krvi je jedini nacin da prezivimo, kazu oni. Jedna donacija mjesecno udvostrucava njihov mjesecni prihod od 50 evra, pomazuci im da prehrane porodice.
 
Prodaja krvi u Bugarskoj je ilegalna. Drzavni sistem, zasnovan na dobrovoljnim donacijama, obavezan je da snabdije sve bolnice krvlju i krvnim proizvodima koji su im potrebni. Medjutim, tokom posljednjih godina broj davalaca je znatno opao, sto je dovelo do velike nestasice krvi i stvaranja novog trzista na kojem hiljade siromasnih ljudi prodaju svoju krv.
 
Istrazivanje koje je sproveo Balkan insajt otkriva da je bolnicko osoblje takodje ukljuceno u ovu kriminalnu aktivnost.
 
U bolnici u Plovdivu smo otkrili zdravstvene radnike, ukljucujuci sanitarno, tehnicko i bezbjednosno osoblje, koji su umijesani u organizovanu trgovinu, nudeci lako ali najcesce skupo i ilegalno rjesenje za ljude u nevolji.
 
U okviru sopstvenog internog sistema, paralelno sa ulicnim prodavcima, oni prodaju sopstvenu krv onima kojima je potrebna.
 
Sproveli smo tajnu akciju kako bismo saznali kako ovaj sistem funkcionise. Desetog oktobra, prisli smo cuvaru ispred ulaza u urgentni centar bolnice u Plovdivu i rekli da nam je potrebna krv.
 
"Samo trenutak", odgovorio je cuvar. Nakon petnaestak minuta, vratio se u pratnji sredovjecne zene u uniformi medicinske sestre.
 
Ona nas je odvela do zabacenog dijela parkinga i objasnila nam da je sve ovo za nju novo i da prvi put prodaje krv.
 
Sa mjesecnom platom od samo 160 leva (80 evra), dodatni prihod je neophodan, kaze ona. Mnogi od njenih kolega rade isto sto i ona, dodaje, navodeci niz imena ljudi iz mrtvacnice i drugih odjeeljenja. Prije nekoliko dana, jedan kolega je prodao krv zeni iz Sofije za 80 leva po jedinici, tvrdi ona.
 
Nasa druga posjeta je potvrdila njene navode. Pronasavsi kupca, osoblje bolnice i radnici na parkingu pojurili su da pronadju davaoca, vjerovatno se nadajuci da ce dobiti dio dogovorne cijene. Bilo je ocigledno da se radi o rutinskom postupku, kao da svi napamet znaju odgovarajuce replike i gestove.

Covjek koji je naposljetku dosao da izvrsi "donaciju" nosio je plavi kombinezon tehnickog radnika i izjavio da je dao krv vise od 30 puta. Novac je trebalo dati cuvaru.
 
Ispostavilo se da je dogovorena niska cijena – 100 leva. U drugim bolnicama, davaoci krvi navodno traze i do sest puta vecu sumu. Najskuplja je krv u Sofiji, gdje jedna jedinica moze kostati cak 250 evra.
 
Bolnicka uprava negira bilo kakva saznanja o ovim transakcijama. Direktor bolnice u Plovdivu, Georgi Jordanov, sa iznenadjenjem je izustio, "Da li je to moguce?", kada smo ga obavijestili o onome sto se dogadja u njegovoj blizini.
 
Tokom intervjua za BIRN, Jordanov je izjavio da snosi odgovornost za postupke osoblja samo u prostorijama bolnice i u toku radnog vremena. Uz to, on nije osudio umijesanost svojih radnika u trgovinu krvlju. "Iako ovi ljudi vjerovatno postupaju nezakonito i zele da ostvare finansijsku dobit, oni ipak cine nesto izuzetno humano", kaze Jordanov.

UNOSNA TRGOVINA

Teorijski, drzava je obavezna da obezbijedi dovoljno krvi za sve bolnice. Pacijenti koji placaju socijalno osiguranje moraju biti zbrinuti, placajuci simbolican iznos.
 
U praksi, prisutna je akutna nestasica krvi i kada je pacijentima potrebna transfuzija, bolnice obicno traze od rodjaka da daju odredjenu kolicinu krvi, ili da nacine "donaciju" koja cesto odgovara cijeni relevantne kolicine krvi na crnom trzistu.
 
Zakon nije sasvim precizan u pogledu novca primljenog od strane pacijenata. Na primjer, zakon dozvoljava davaocima da traze i prime "simbolicne poklone". U stvarnosti, ovi iznosi su daleko od simbolicnih.
 
Niko ne zna koliko se krvi ilegalno proda u Bugarskoj svake godine, ali statisticki podaci o legalnim, dobrovoljnim donacijama pokazuju sve razmjere ovog problema.
 
Sudeci po podacima Ministarstva zdravlja, kolicina krvi primljene od strane davalaca iznosila je 73.066 litara u 1993. Do 2003. godine, ona je opala na manje od jedne desetine tog iznosa, na 6.549 litara. Uz pretpostavku da je potraznja ostala na priblizno istom nivou, razliku od 66.500 litara nadoknadilo je crno trziste. Ako prosjecna cijena jedne jedinice krvi iznosi oko 50 evra, to znaci da cjelokupno trziste ima vrijednost izmedju sedam i osam miliona evra godisnje.
 
GDE SU NESTALI DAVAOCI KRVI?

Brojni strucnjaci vjeruju da je nedostatak krvi izazvan promjenama u percepciji ljudi koje se ticu njihovih obaveza prema drustvu. Nakon raspada komunistickog sistema i tranzicije ka kapitalizmu, tradicija dobrovoljnog davanja pocela je da nestaje. Uprkos tome, politicari nijesu mijenjali stari sistem davanja krvi, prisiljavajuci zdravstveni sistem da se oslanja na dobru volju gradjana.
 
Nekadasnje nagrade koje su nudjene davaocima tokom vladavine komunizma, kao sto su cokolada ili kafa, izgubile su svoju privlacnost i vise ne predstavljaju luksuz. Ponos zbog ispunjenja gradjanske duznosti, koji je ranije stimulisao mnoge donatore, takodje je opao.
 
U isto vrijeme, epidemija HIV-a i side tokom osamdesetih godina proslog vijeka prouzrokovala je sirenje straha od krvi i koriscenja igala – iako tokom posljednjih pet godina u Bugarskoj nije zabilezen nijedan slucaj prenosenja infekcije na ovaj nacin.
 
"Drzava vise ne posjeduje moc starog rezima, koji je mogao da poredja vojnike u stroj i naredi im da daju krv", kaze Zelma Almaleh, iz Instituta za medjunarodno zdravstvo i zdravstvenu zastitu, nevladine organizacije u Sofiji.
 
"Medjutim, najveci uticaj na smanjenje broja davalaca mozda su imale sumnje u pogledu nacina na koji se krv koristi".
 
Almalehova navodi da su mnogi bugarski davaoci prestali da daju krv zbog nedostatka povjerenja u drzavu i zdravstveni sistem.
 
Broj davalaca govori sam za sebe. U 1990. bilo je 257.175 davalaca krvi, a 2003. samo 148.041.
 
Parlament je raspravljao o ovom problemu 2003. i 2006. godine. Ipak, davanje krvi je ostalo dobrovoljan, humanitarni cin. Umjesto placenih donacija, sto su predlagali pojedini poslanici, parlament je uveo nove mjere za njihov pravilan tretman.
 
Almalehova, ciji se Institut bavi zdravstvenom politikom, tvrdi da su aktuelni zakonski propisi u punoj saglasnosti sa standardima EU. Problem lezi u neefikasnosti.
 
U ovom trenutku, pet centara u zemlji prikuplja krv i potom je distribuira u 217 drzavnih bolnica. Jednom godisnje svaka bolnica narucuje odredjenu kolicinu krvi koja ce joj biti potrebna tokom sljedecih 12 mjeseci. Ova krv se isporucuje besplatno.
 
S druge strane, nijedna bolnica ne moze traziti vise krvi nego sto je iskoristila prethodne godine. Vecina bolnica obicno ostaje bez zaliha krvi daleko prije isteka planiranog perioda. U takvoj situaciji one moraju kupiti krv od centara za transfuziju. Direktori bolnica najcesce tvrde da je njihov budzet previse mali i da kupovina nije moguca.
 
OBLIK UCJENE
 
Kao jedno od rjesenja ovog problema, bolnice podsticu rodbinu pacijenata na davanje krvi ili finansijskih doprinosa.
 
Oni koji daju svoju krv ili novac centrima za transfuziju dobijaju potvrdu. Zakonski, ove potvrde su ilegalne, objasnjava dr Ivan Ivanov, bivsi sef odjeljenja u centru za transfuziju krvi u Plovdivu, s obzirom na to da one predstavljaju krsenje zakonskih odredbi o anonimnosti davalaca i primalaca.
 
Medjutim, mnoge bolnice zahtijevaju potvrde prije izvrsenja bilo kakve operacije.
 
Neispunjavanje ovih zahtjeva moze imati fatalne posljedice, u slucaju da bolnice pokusaju da izvrse operaciju bez odgovarajuce kolicine krvi.
 
"To se obicno dogadja kada je neophodno, recimo, deset jedinica krvi, a bolnica ima samo cetiri", kaze izvor iz Univerzitetske bolnice u Plovdivu.
 
Do takvih incidenata najcesce dolazi, dodaje on, kada "pacijent nema porodicu ili u slucaju da njegova porodica zivi daleko izvan grada".

"To predstavlja oblik ucjene pacijenata", kaze Zelma Almaleh. "Iako bi vecina ljudi rado pomogla u teskim situacijama, u ovakvom ponasanju bolnica postoji elemenat zloupotrebe".
 
Pored toga, na taj nacin se direktno podstice crna berza krvi koja ne pokazuje znake posustajanja. Istovremeno, nedoumice stvorene nedostatkom krvi u Bugarskoj ostaju neresene. 
 
*Ekaterina Terzieva je redovni saradnik Balkan insajta i dopisnik bugarskog nacionalnog dnevnog lista "Sega".

Albena Skodrova je direktor BIRN-a za Bugarsku. Balkan insajt je BIRN-ova internet publikacija.

Napomena: PCNEN je ijekavizirao teksta