Jevrem Brković, crnogorski književnik i predsjednik DANU,  govori o nedavnome atentatu i kriminalnoj "hobotnici" koja se širi u novoj državi.

Piše: Luko Brailo/Feral Tribune

Dubrovački mač mora biti još dugo nad glavom Crne Gore, a dokle se može ići u pokušaju relativiziranja tih zbivanja, svjedoči i primjer vrhovne tužiteljice Crne Gore Vesne Medenice. Ona se u jesen 1991. sa svojim ocem i bratom u rodnom Kolašinu dobrovoljno prijavila i mjesec je dana provela na tzv. dubrovačko-hercegovačkom ratištu, u sastavu kolašinske brigade "Veljko Vlahović". Danas ta ista osoba u ulozi vrhovne tužiteljice Crne Gore treba s Državnim odvjetništvom Hrvatske određivati protiv koga i hoće li se podizati optužnice iz tog doba, ima li kaznenih elemenata za strahote koje su se događale na dubrovačkom ratištu

"Oporavio sam se, ali sam i dalje tužan i nespokojan", kaže za Feral Jevrem Brković, crnogorski književnik i predsjednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, kojega su prije skoro tri mjeseca ispred kuće u Podgorici pod okriljem noći pokušali ubiti pripadnici tamošnjeg podzemlja.

"Tužan sam jer je u toj noći poginuo moj dugogodišnji vozač i prijatelj Srđan Vojičić, a nespokojan sam zato što od tada do danas istraga ne daje nikakve konkretne rezultate. Strašno je i to što su na mjestu pokušaja mog ubojstva pronađene dvije metalne šipke kojima su me tukli, pronađena je i rukavica jednog od napadača, ispitani su susjedi i ljudi koji su se zatekli te večeri u Ulici obala Ribnice.
 
Međutim, unatoč svemu tome i nadi da će se otkriti tko je naručio moje ubojstvo policija ne obavještava ni mene ni javnost dokle se stiglo u istrazi, osim što se stalno ponavlja fraza radi se, steže se obruč. Nakon ovoliko vremena koliko je prošlo imam pravo se pitati što se to toliko radi, tim više što moja obitelj i ja znamo da grad te noći nije bio blokiran, kako se govorilo javnosti", ističe Brković. I dalje je uvjeren da je pokušaj njegova uklanjanja iz javnog života Crne Gore djelo mafijaških nikogovića i tzv. biznismena koji su se prepoznali u njegovu romanu "Ljubavnik Duklje", pa su mu stoga ti krugovi preko svojih plaćenika poslali više nego krvavu poruku.
 
Novi bogataši
 
– Vaš slučaj još nije doživio razrješenje, kao i mnogi drugi u Crnoj Gori koji su se dogodili proteklih godina. Dok državni organi o tome šute, vode istrage i stežu obruče, ispada da se opet vratilo vrijeme mraka kada se prijetilo, batinalo ili ginulo zbog drugačijih riječi i pogleda na crnogorsku stvarnost.
 
– Sila mraka bilo je u svim postkomunističkim zemljama, pa ni Crna Gora nije iznimka. No, ovdje postoji specifičnost koja se ogleda u tome što je mnogo toga bilo po strani, bilo je zapreteno borbom za povratak crnogorske državnosti, u čemu sam sudjelovao od početka 90-ih godina. O tim silama mraka dosta se znalo u crnogorskim suverenističkim krugovima. Znali smo da neki ljudi preko noći postaju bogataši, znali smo da oni poput hobotnice prianjaju za vrhove vlasti i da su ti pipci prisutni i u dijelovima državnih organa. Ali smo mislili da će se činom vraćanja državnosti Crne Gore mnogo što promijeniti, i da se mračnjaštvo više neće događati u našoj sredini.
 
Imali smo utisak da su ti moderni crnogorski poduzetnici takvi jer se na neki svoj način bore za državu. I to smo, počev od mene, tolerirali, misleći da će se oni drugačije ponašati u suverenoj i samostalnoj zemlji, da će odbaciti loše običaje i ružnu praksu svojih kolega tranzicijskih mafijaša, da se jednostavno neće toliko baviti crnim poslovima i štititi ih kao što su to činili posljednjih petnaestak godina. Očito, prevarili smo se. Doživjeli smo da se ti krugovi na razne načine ušeme i postanu bliski s vrhovima vlasti, što je, zapravo, Crnu Goru odvajkad i pratilo, još od dana bogatih serdara i vojvoda, poput Marka Miljanova, Lazara Sočice Pivljanina itd.
 
– Dio analitičara crnogorske zbilje smatra da je tome pripomogao i krug ljudi koji je na razne načine bio blizak donedavnom premijeru Milu Đukanoviću i vrhovima vlasti DPS-a, koji Crnom Gorom vlada još od 90-ih godina.
 
– Gospodin Đukanović je izuzetno vispren političar i on je to proteklih godina dokazao, i na unutarnjoj i na vanjskopolitičkoj sceni, pa bi bilo nepravedno i netočno samo i isključivo njega stavljati u kontekst loših tranzicijskih zbivanja u Crnoj Gori. No, isto tako je nemoguće da Đukanović nije znao za te pipke, ali ih je on na neki način kontrolirao i njihov kapital usmjeravao za veoma važne akcije u procesu povratka državnosti koje nisu mogle naći mjesta u budžetu. U svemu tome veoma je problematično da je u slobodnoj Crnoj Gori ubijen moj vozač, i da su mene htjeli lišiti života. U proteklih petnaestak godina bilo je nekoliko pokušaja moje likvidacije, ali su oni u odnosu na onaj od prije tri mjeseca bili gotovo bezazleni, i to je ono što me najviše žalosti.
 
Privatna država
 
– Očito ste vašim romanom "Ljubavnik Duklje" predobro oslikali te mafijaške, kriminalne i sumnjive poduzetničke krugove kad su spremni i na fizičku likvidaciju.
 
– Kao pisac morao sam stati pred sebe i upitati se smijem li prešutjeti sve ono što znam o njima, sve ono što sam vidio u tim novokomponiranim tajkunsko-kriminalnim krugovima. U tom romanu našao sam kopču sa sadašnjim vremenima i s tim ljudima, i tvrdim vam, to su ljudi koji su nanijeli najveće poniženje Crnoj Gori otkad ona postoji. Nitko Crnu Goru do te mjere nije podcijenio kao što to radi ta mafijaška oligarhija tobožnjih biznismena, a u mom romanu su pokazani beskrupuloznima, kakvi i jesu. Oni Crnu Goru doživljavaju kao svoje poduzeće, kao svoju privatnu tvrtku, i plašim se da njih doista samo zanima pravljenje privatne države u budućnosti.
 
– Pogoduje li tim htijenjima postreferendumsko stanje u Crnoj Gori, gdje se ponovno otvaraju beskrajne rasprave o Ustavu, crnogorskom ili srpskom jeziku, Srpskoj i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, starim i novim ekonomskim slučajevima…
 
– Da, svakako. Pažnja javnosti se preusmjerava na spomenute i slične rasprave, a ono što je bitno u Crnoj Gori, kao što je bitka protiv korupcije i kriminala, to ostaje netaknuto. No, sve će njihove velike i male igre oko šverca duhana, droge, oružja itd. jednoga dana izaći na vidjelo. Crnogorcima su sada nakon međunarodnog priznanja države uspješno bacili kosti da se ljudi svađaju oko himne, zastave, državnih simbola, Ustava, jezika… što je nedopustivo.
 
– Sa strane promatrajući čini se da tim raspravama pogoduju i nemušti istupi, primjerice, crnogorskog predsjednika Filipa Vujanovića i moćnog DPS-ova čovjeka Svetozara Marovića koji nekim svojim izjavama zbunjuju javnost.
 
– Odgovorno kažem da su nosioci ideje Crne Gore kao druge srpske države upravo Svetozar Marović i Filip Vujanović koji bi voljeli imati nezavisnu državu, ali sa svim atribucijama srpstva. Na primjer, Marović je 90-ih godina rekao kako je crnogorstvo nezamislivo bez srpstva. Nikad se do te mjere nije jasno zauzeo za državu Crnu Goru, njezin jezik, njezine državne simbole. Njegova je retorika, inače, puna besmislica, pa tako on kaže da je malo važno kakva je zastava, da zastava može biti državna, da može biti svečana i sl. I Filip Vujanović relativizira ta ozbiljna pitanja pa, primjerice, odlazi na sjever Crne Gore u Mojkovac, i pristaje biti gostom na svečanoj sjednici tamošnje Općinske skupštine bez izvođenja himne, bez državnih simbola… a sve zato što, kako on kaže, nema potrebe dizati tenzije. Nevjerojatno je da se tako ponaša predsjednik Crne Gore u samostalnoj državi, a tek će se vidjeti kako će sud presuditi u slučaju njegove navodne umiješanosti u prodaju vojnog materijala iz vremena zajednice Srbije i Crne Gore.
 
Kadrovska baza
 
– Dojam je da su se stvari u Crnoj Gori brže odvijale kad je prijetila neposredna opasnost od Beograda, kad je Europska Unija bila izrazito neraspoložena prema samostalnosti.
 
– Sada su na površinu izašle naše bolesti, tenzije, praznine, sve moguće i nemoguće oblande kojima se to uvijalo. Središnje je pitanje kako imati državu, kako se ponašati u takvoj državi, tko su crnogorski predstavnici u inozemstvu. Uzmite samo primjere imenovanja diplomatsko-konzularnih predstavnika u susjednim i europskim državama. Tragično je što na tom popisu nema nikoga od nezavisnih intelektualaca ili članova Liberalnog saveza, koji su početkom 90-ih godina pokrenuli bitku za nezavisnu Crnu Goru, nego se u ta predstavništva upućuju ljudi koji su od godine 1997. i kasnije otkrili da su za samostalnu državu. Vladajući DPS i SDP su stvorili kadrovsku bazu od samih sebe i za same sebe što je, ponavljam, tragično.
 
– Razgovaramo u trenucima dok se priprema posjet hrvatskog premijera Sanadera Podgorici, prvi nakon stjecanja crnogorske samostalnosti. S tim u vezi opet se vode rasprave o tzv. operaciji Dubrovnik i ulozi Crne Gore u tome.
 
– Dubrovački mač mora biti još dugo nad glavom Crne Gore, zato što ni ova suverena Crna Gora nije napravila rez i kazala da je dubrovačka operacija jugovojske, gdje je Crna Gora bila vojni temelj pohoda, bila historijski promašaj, i da je to bio okupatorski, razbojnički, pljačkaški i imperijalni napad na jug Hrvatske. To mogu s punom odgovornošću reći jer sam protiv agresije ustao u jesen 1991. godine. Polako se provlači teza pa bilo je grešaka na jednoj i na drugoj strani, što je strašno. Ponavljam, nije riječ o grešci nego o prljavom ratu s ogromnim žrtvama i velikim razaranjima. Dokle se može ići u pokušaju relativiziranja tih zbivanja, svjedoči i primjer vrhovne tužiteljice Crne Gore Vesne Medenice.
 
Ona se u jesen 1991. godine sa svojim ocem i bratom u rodnom Kolašinu dobrovoljno prijavila i mjesec je dana provela na tzv. dubrovačko-hercegovačkom ratištu, u sastavu kolašinske brigade "Veljko Vlahović". Dakle, tadašnja sutkinja iz Kolašina, majka dvoje djece odlazi na ratište s ocem i bratom koji nisu mobilizirani, već su i oni dobrovoljci. Danas ta ista osoba u ulozi vrhovne tužiteljice Crne Gore treba s Državnim odvjetništvom Hrvatske određivati protiv koga i hoće li se podizati optužnice iz tog doba, ima li kaznenih elemenata za strahote koje su se događale na dubrovačkom ratištu. Držim da ona na to nema pravo i da s tom svojom hipotekom nije smjela nikud izvan Kolašina.