U svrhu takozvanih viših interesa, politička oligarhija i njeni prirepci građanima Republike Hrvatske jednostavno – lažu.

Piše: Saša Blagus*/H-Alter

Nakon summita NATO saveza u Rigi ponovno je rasplamsana kampanja kako bi se Republika Hrvatska ubacila u NATO savez. Ubrzano se podiže bojeva gotovost lobista za pristup Republike Hrvatske NATO-u. U kampanji sudjeluju svi politički faktori od predsjednika republike i premijera do svih političkih stranaka. Izuzetak su samo male, nemoćne lijeve stranke i dio ekstremne desnice (dakako iz različitih motiva). Posvemašnja uskomešanost servisera i služnika političke oligarhije pokazuje da je takozvana politička elita postigla konsenzus oko pitanja koje ima značaj temeljnog nacionalnog interesa, jer je riječ o sudbonosnoj odluci – o ratu i miru ili o životu i smrti. Osnovan je i Državni odbor za članstvo u NATO-u, u kojem su zastupljeni članovi Vlade i vladajuće stranke, i istaknuti pripadnici parlamentarnih opozicijskih stranaka.

Zatočenici ciničnih umova

Serviseri i služnici ideje o članstvu Hrvatske u NATO savezu, redom su pobornici liberalno- demokratske, kvazi- socijaldemokratske ili pak desne ideologije, a medijski su vrlo eksponirani. Oni zaposjedaju utjecajne položaje u znanosti, politici i medijima, odakle nesmetano i efikasno organiziraju i vode kampanju za pristup Hrvatske NATO savezu. Istupi te gospode (i dama) su eklatantni primjer, nazovimo to pravim imenom, agitpropa. Poput svojih bjelosvjetskih kolega, ovdašnji i ovovremeni zbigniewi brzezinski i henry kissingeri, stručnjaci za strateška pitanja i samoskrivljeni zatočenici vlastitih ciničnih umova, odlučili su arogantno otvoriti karte i posve eksplicite prodavati maglu u vidu sasvim prepoznatljive ideologije. Beskrupulozno hladni trgovci sudbinom čovjeka i ideolozi cinizma, dobro znaju da ne govore istinu, ali to ipak uporno rade. Amoralno propagiraju idolatriju liberalno- demokratskog totalitarizma, čija je prava i jedina značajka: zagarantirati (makar i silom) vječnu egzistenciju kapital odnosa, koji se poput materijalizirane, a opet sablasno-nadnaravne sile, nadvio nad čovjeka i prijeti da ga surva u bezdan barbarstva. Poput već spomenutih bjelosvjetskih ništarija ovdašnji političari i njihovi prirepci svjesno sabotiraju veliku, nikad i nigdje ostvarenu, parolu Velike francuske revolucije: Jednakost, sloboda, bratstvo, kako bi u korijenu zatrli utopiju, čija je bit da oni koji stvaraju (sebe i svoj svijet), trebaju sami upravljati svojim vlastitim životima.

Zanimljivo je (a ujedno i tragikomično) kako se svi ti vukadinovići, cvrtile, tatalovići, šimunovići, gjeneri i ostali ugledni eksperti profesori i novinari analitičari upinju svim silama kako bi preveslali, odnosno prevarili (da treba reći upravo tako – prevarili) građane Hrvatske i lažnom slikom NATO saveza nagovorili ih na pristanak. Prisustvujemo svojevrsnom eksperimentu u kojem su pokusni kunići – građani. U tu se svrhu naveliko – laže. Ponovimo još jednom da nam dobro sjedne: u svrhu takozvanih viših interesa građanima Republike Hrvatske politička oligarhija i njeni prirepci jednostavno – lažu.

Zašto politička oligarhija i već spomenuti prirepci lažu? Zašto ugledni profesori i novinari svjesno stavljaju na kocku svoj ugled beskrupulozno lažući? I napokon: postoji li u toj kampanji za ulazak u NATO savez zaista neki uzvišeni cilj ili pak se radi o vrlo profanom razlogu: jednostavnoj činjenici da će ulaskom Hrvatske u NATO savez neki dobro profitirati – na ovaj ili onaj način?

Kako izbjeći referendum

Kad se radi o izgradnji tunela kroz Medvednicu i sjevernoj tangenti, na primjer, motivi lobista ne idu dalje od niskih, vrlo profanih ciljeva. Radi se samo o tome da će, prođe li projekt, profitirati projektanti, građevinski poduzetnici, transportne firme, proizvođači betona i betonskih prefabrikata, kopači pijeska i šljunka te vlasnici i mešetari građevinskim zemljištem. No svoj dio kolača dobit će i poduzetnici izgradnjom hotela, apartmana, restorana i drugih sadržaja te postojeći i budući vlasnici vikend kuća i ljetnikovaca na padinama Medvednice.

U slučaju lobiranja za ulaz Hrvatske u NATO savez odgovor treba tražiti u sličnim razlozima čija su glavna karakteristika i opet – niske pobude. Jer, riječ je o novcu, koji bi imao dobrano kapnuti – u privatne džepove, dakako. Radi se o milijunskim poslovima, o enormnim zaradama raznoraznih privatnih poduzetnika svih profila u neposrednoj ili pak posrednoj vezi s vojno- industrijskim kompleksom. A kad se radi o časnim profesorima i znanstvenicima, onda je riječ o pomami prema sredstvima i stipendijama za raznorazne studijske boravke u SAD ili nekoj drugoj NATO državi, o unosnim profesurama na uglednim sveučilištima, o financiranju raznih znanstvenih istraživanja za koje je zainteresiran NATO, o članstvu u međunarodnim NATO tijelima, komisijama, ekspertnim grupama, unosnim poslovima u državnoj službi, te novinarskim akreditacijama u atraktivnim dijelovima svijeta i slično.

Spomenute, za njih i te kako opipljive, blagodati i jesu razlog zbog kojih nastoje eliminirati referendumsko izjašnjavanje građana o pristanku na ulazak Republike Hrvatske u NATO savez. Postoji, naime, opasnost da bi građani mogli na referendumu odlučiti drugačije nego što bi vlastohlepna i koristoljubiva elita htjela. Zbog tih razloga se pokušavaju pravno- formalnim akrobacijama i nedoličnim smicalicama zaobići ustavne odredbe, kako se za NATO, za razliku od Europske unije, ne bi morao raspisivati referendum. Vlada smatra da u Hrvatskoj nije potrebno organizirati referendum za ulazak u NATO, jer stupanjem u taj savez, Hrvatska navodno ne ulazi u novu asocijaciju država i ne prenosi dio suvereniteta. Ako Hrvatska doista izbjegne referendum, pridružit će se zapravo većini europskih država koje su od 1998. godine do danas ušle u Savez odlukama njihovih parlamenata. Samo je u Sloveniji i Mađarskoj bio organiziran referendum. Javnu raspravu o tome da referendum nije potreban, svojedobno je pokrenuo pomoćnik ministrice vanjskih poslova i nacionalni koordinator za NATO Pjer Šimunović. Tada je pred novinarima koji se bave vojnim pitanjima iznio osobni stav da referendum nije potreban. I predsjednik Mesić se izbjegava izjašnjavati o tome, iako se ranije načelno opredjeljivao za referendum.

Laži o karakteru

Lako je objasniti zbog čega su se lobisti za ulaz u NATO savez toliko uzbudili nakon summita u Rigi. Stvar je u tome što su se gospoda serviseri prešli. Naime, mislili su da će s pristankom građana lako izaći na kraj. Međutim rezultati anketa o popularnosti ulaska u NATO savez nikako da se približe željenom rezultatu: približno trećina za, trećina protiv i trećina neodlučnih. Sve ankete pokazuju daleko nepovoljniji rezultat za pobornike ulaska u NATO, mada oni i dalje tvrde suprotno. Bush i NATO savez pak uporno traže da se odlučno poradi na pristanku građana na ulaz u NATO, pak to treba i izvršiti. S gazdom, dakako, nema šale: sinekure i apanaže treba zaraditi. Sad je već jasno da cijela ta ergela servisera sve više gubi živce i sve manje pazi na očuvanje barem elementarne forme demokratskog odlučivanja. Onda nije ni čudo što se poseže za geslom: ako ne ide milom, onda ćemo ne baš silom, ali preveslavanjem građana svakako, a u tu svrhu se ni Ustava nećemo držati kao pijan plota. Da bude tragikomičnije, cijelu tu kampanju prijevara i laži vode ljudi, koji se inače vole dičiti svojim liberalno-demokratskim načelima i izigravati takozvane moralne vertikale. Moramo ovdje svakako eksplicirati i Radio 101 čiji novinari, osobito Zrinka Vrabec-Mojzeš, bjesomučno i besramno otvoreno lobiraju za svoje ideološke učitelje – Amere.

Na ovom bi mjestu bilo instruktivno pokazati kakvim se sve argumentima služe NATO lobisti, kako bi prevarili građane Hrvatske.

Kao prvo laže se o karakteru NATO saveza. Uporno se poput mantre ponavlja kako NATO savez više nije isključivo vojni savez, već da on sve više postaje politička organizacija, koja uz sigurnost kao glavni cilj promiče i demokraciju, ljudska prava i ideju pravne države. No to naprosto nije točno. NATO savez je, naime, uvijek bio i jedno i drugo: politički i vojni savez. Lobistima bi se htjelo da to nije tako, kako bi običnom građaninu pružili lažnu sliku procesa tobožnje transformacije vojnog saveza u mirotvornu političku organizaciju.

Nadalje, nema baš nikakvih argumenata za tvrdnju da je NATO sve manje organizacija u kojoj dominira SAD, a sve više organizacija s multilateralnom strukturom odlučivanja. Pokazuje to i najnoviji potez francuske vlade i ministrice obrane Michele Alliot-Marie. Odlučna protivnica transformacije NATO-a u globalni vojni savez i proameričkog svjetskog policajca odlučila je Bushu reći – ne. Kada su nedavno NATO-snage, a zapravo Amerikanci, Kanađani, Britanci i Nizozemci, u Afganistanu trpjele najveće gubitke i kada im je stvarno prijetio poraz od talibana, vojno zapovjedništvo NATO-a hitno je pozvalo Francusku za pomoć. NATO je tražio aktiviranje strateške rezerve – francuskog bataljona namijenjenog upravo za takve situacije. Odgovor Pariza, međutim, bio je niječan. Taj postupak podsjeća na otpor američkoj dominaciji u NATO savezu od strane tadašnjeg francuskog predsjednika Charlesa de Gaulla. Dakle, priče o multilateralnosti su priče za malu djecu.

Ideološka policija

Kako bi se ovo razjasnilo, treba se prisjetiti nekih detalja iz historije NATO saveza. NATO savez (North Atlantic Treaty Organization) je vojno-politički savez uspostavljen potpisivanjem povelje, 4. ožujka 1949. u Washingtonu. To je bilo vrijeme početka hladnog rata, i doba širenja antikomunističke histerije u SAD, koje će kasnije kulminirati McChartyjevim čistkama i političkim procesima, koje su imale i žrtve u krvi. Svrha saveza je trebala biti zajednička odbrana od eventualnog napada SSSR-a. Povelju su potpisale Belgija, Kanada, Danska, Francuska, Velika Britanija, Island, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Norveška, Portugal i SAD. Grčka i Turska su ušle 1952., tadašnja Zapadna Njemačka (Savezna republika Njemačka) 1955., a Španjolska tek 1982. Nakon raspada SSSR-a i Istočnog bloka, NATO i dalje otvoreno teži širenju na zemlje bivšeg Varšavskog pakta, pa 1999. u NATO ulaze Češka, Mađarska i Poljska. SAD pak od samog početka imaju vodeću ulogu u NATO savezu, što je vidljivo iz povelje saveza, posebno iz člana 13. Ta je uloga u mnogo čemu slična onoj ulozi, koju je SSSR imao u Varšavskom paktu, mada se ta činjenica uvijek i namjerno zaobilazi. Ključan je član 5. povelje, kojim se članice obavezuju, da u slučaju vojnog napada na ma koju od zemalja saveza, napad smatraju napadom na sebe, te da u zajednici sa ostalim zemljama saveza poduzimaju primjerene akcije, uključujući i vojne, kako bi se obnovila i sačuvala sigurnost Sjevernoatlantske regije. No, kako bi se u potpunosti shvatila uloga NATO-a treba zaviriti u preambulu, u kojoj se eksplicite ističe odlučnost članica Saveza da se očuva sloboda, zajedničko nasljeđe i civilizacija njihovih naroda, zasnovana na principima demokracije, individualne slobode i vladavine zakona. Očito je da je NATO savez zamišljen prije svega kao ideološka policija sa svrhom obrane i očuvanja kapitalističkog društvenog poretka pod svaku cijenu i svim sredstvima, pa i primjenom vojne sile.

Godine 1963. dolazi do potresa u NATO paktu kad francuski predsjednik Charles de Gaulle odlučuje izdvojiti Francusku iz vojne strukture NATO-a, zbog neslaganja s neravnopravnim statusom Francuske u odnosu na SAD i zbog čvrstolinijaških unilateralnih akcija, koje su SAD poduzimale. Kubanska kriza 1962. je, naime, pokazala da su SAD spremne upotrijebiti nuklearno oružje protiv SSSR-a bez konzultacija sa europskim saveznicima, premda bi se oni našli na putanji nuklearnih projektila. SAD i danas imaju vodeću ulogu u NATO-u te sudjeluju u financiranju sa oko 70 posto.

Kao logična posljedica formiranja NATO saveza, formira se Varšavski pakt, no tek šest godina poslije, 14. svibnja 1955. Pristupile su mu SSSR, Albanija, Bugarska, Rumunjska, Istočna Njemačka, Mađarska, Poljska i Čehoslovačka. Varšavski pakt je formiran kao protuteža NATO savezu zbog opasnosti od eventualne NATO agresije na Istočni blok, odnosno, takozvani socijalistički lager. Prestao je postojati 1991. godine nakon raspada SSSR-a.

Doktrina proširenja

Poznati događaji u Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968. godine, su pokazali da je i Varšavski pakt, osim obrambene uloge imao i ulogu čuvara ideologije i režima, koji su bili sušta negacija socijalizma. Jedna od vladajućih doktrina u Varšavskom paktu je bila takozvana Brežnjevljeva doktrina ograničenog suvereniteta, prema kojoj svaka namjera da se u nekoj od zemalja Pakta izvrši prijelaz u kapitalizam, treba biti problem i briga svih ostalih država lagera. Nakon invazije na Čehoslovačku (u kojoj nije učestvovala Rumunjska), Albanija i formalno napušta Varšavski pakt, premda već od 1962. nije bila aktivan član (te činjenice, dakako, uopće ne znače odustajanje od Brežnjevljeve doktrine).

Nakon kolapsa SSSR-a, Varšavski pakt je ukinut, no nije bilo ni najmanje naznake da bi moglo doći do rasformiranja NATO saveza, što su naivni promatrači očekivali. Naime, nastala asimetrija, odnosno unipolarnost je pogodovala vehementnom aktiviranju doktrine proširenja NATO saveza na bivše socijalističke zemlje, a i sve ostale zemlje oko bivšeg SSSR-a. U tu svrhu je formirana i organizacija Partnerstvo za mir, koja obuhvaća zemlje Evrope i Azije, van NATO saveza (uključujući i Rusiju) zainteresirane za takozvanu kolektivnu sigurnost i održavanje zajedničkih vojnih vježbi s NATO snagama. Konačno, 2002. godine uspostavljen je savez NATO-Rusija, kroz koji Rusija participira u NATO-u, u procesima koji nemaju obrambeni karakter. Dana 2. travnja 2005., sedam bivših socijalističkih zemalja postaju punopravni članovi NATO-a. To su: Estonija, Latvija, Litva (bivše federalne jedinice SSSR-a), Bugarska, Rumunjska, Slovačka (bivše članice Istočnog bloka) i Slovenija (bivša federalna jedinica SFRJ). NATO savez će se širiti i dalje na što ukazuje nedavno primanje Srbije, Crne Gore i Federacije BiH u Partnerstvo za mir.

Ulogu NATO saveza, u jednom svom napisu, Damir Grubiša opisuje ovako: Osnovni cilj NATO-a je danas politički: participiranje u izgradnji osnovnih vrijednosti zapadnog svijeta, kao što su demokracija, sloboda i vladavina prava, a NATO je u ovoj novoj verziji, koja je potvrđena na Washingtonskom summitu 2000. i Praškom summitu 2002., zajednica država koje dijele zajednički vrijednosno-normativni sustav i koje su s udružile u sustav kolektivne obrane da bi očuvale te vrijednosti – demokraciju, slobodu i vladavinu prava. Pjer Šimunović se na to samo nadovezuje kad kaže: NATO je prije svega zajednica liberalno-demokratskih zemalja koje poštuju ljudska prava, snošljivost i slobodnu ekonomiju. NATO brani te vrijednosti. Tijekom hladnog rata, branio ih je na granicama zapadne Njemačke. Ako prijetnje tim temeljnim vrijednostima danas dolaze iz drugih dijelova svijeta – primjerice, iz Afganistana, gdje je jezgra današnjega međunarodnog terorizma, onda je logično da NATO djeluje u Afganistanu. To, istina, jest izvan klasične zone djelovanja NATO-a, ali to ne znači da savez time postaje napadačka organizacija. Ona u Afganistanu vodi isturenu obranu.

Zamagljivanje razloga

Slično govori i predsjednik Mesić: I NATO i Europska unija temelje se na poštivanju istih demokratskih vrijednosti, jer često se zaboravlja da NATO nije samo vojni, nego i politički savez država koje dijele iste demokratske vrijednosti. On u samim svojim temeljima ima ugrađena načela o razvoju demokracije i ljudskih prava, a kao što je dobro poznato, i tu se ništa nije promijenilo. Uostalom, 18 zemalja članica NATO-a ujedno su i članice Europske unije, dakle te se dvije organizacije nadopunjuju u svojem djelovanju i ciljevima, pa se i napredak Hrvatske u procesu približavanja u jednoj organizaciji, dakako reflektira i na proces približavanja u drugoj organizaciji.

Interesantno je kako se na perfidan način pokušava zamagliti pravi razlog daljnjeg postojanja NATO-a i dapače, njegovog daljnjeg agresivnog širenja. Grubiša sugerira da je NATO garant sigurnosti u sve nesigurnijem svijetu gdje se množe međunarodne prijetnje i nestabilnost. Danas nijedna zemlja ne može sama sebi osigurati sigurnost; prijetnje su globalne, pa i odgovor na te prijetnje mora biti »globalan«, u okviru sustava kolektivne sigurnosti, a da će jedino zahvaljujući NATO-u Hrvatska uspjeti provesti reformu vojske i njezinu redukciju, što ide teško jer je vojska bila prirodno pribježište velike armije nezaposlenih koja je stvorena kriminalnom privatizacijom početkom ‘90-ih. Zbog tih razloga Hrvatskoj je itekako stalo da što prije uđe u NATO, i toga je svjesna sva politička elita Hrvatske bez obzira na politički rascjep, s izuzetkom nacionalističke desnice.

I predsjednik Mesić smatra da … u svjetlu današnjih globalnih prijetnji, članstvo u Sjevernoatlantskom savezu jamči Hrvatskoj sigurnost, ali isto tako i saznanje da je obrambeni sektor konsolidiran za djelovanje u demokratskom političkom sustavu. Ne treba zaboraviti i da je jedan od ključnih uvjeta za ulazak u NATO i potpuna depolitizacija Oružanih snaga.

Polica osiguranja

Replicirajmo odmah: vojnu silu, koja je po svom karakteru element državne prisile, vrlo je teško kontrolirati (ako je to uopće i moguće), posebno ako se radi o plaćenim pretorijancima. Empirička je činjenica da takozvano civilno društvo to ne može. Osobito je to jasno u našim uvjetima, gdje je civilno društvo tek pusto htijenje. Pojam civilnog društva, naime, implicira prije svega masovnost. U Hrvatskoj, međutim, djeluje tek određeni broj nevladinih organizacija, koje nisu uspjele aktivirati građane u tolikoj mjeri i broju, koji bi omogućili efikasno suprotstavljanje političkoj i/ili vojnoj oligarhiji, koje su impregnirane sveprisutnim patrijarhatom. A lupetanja o depolitizaciji oružanih snaga su notorni bezobrazluk (Gdje to postoji depolitizirana ili deideologizirana vojska?)

Da bi se opravdalo daljnje postojanje i širenje NATO-a, posiže se i za dobro uhodanom taktikom izmišljanja novog neprijatelja, pak se tvrdi (Damir Grubiša) da je danas terorizam najveća ugroza miru i stabilnosti, i da je upravo NATO efikasno sredstvo za borbu protiv terorizma na multilateralnim načelima, a u trenucima iskrenosti zna izletiti (Pjer Šimunović) kako je NATO …polica osiguranja protiv nepredvidljivosti povijesti.

U tom kratkom fragmentu sadržana je sva istina strahote cinizma prijašnjeg, sadašnjeg i budućeg postojanja NATO saveza. Brežnjevljeva doktrina nije nikada bila svojstvena samo takozvanom komunističkom bloku. Ta je doktrina (naravno ne pod tim imenom) i te kako egzistirala tokom duge historije NATO-a. Ona je danas pogotovo na snazi. Ideolozi liberalne demokracije našli su perfidan način ostvarivanja hegemonije liberalno-demokratske ideologije (sa svim elementima koji su sadržani u tom terminu), stvaranjem straha od izmišljenog, a možda čak i samoiniciranog globalnog terorizma i uključenjem u igru (za mnoge je to zaista igra ili sport) vojno-ekonomsko-političkog kompleksa. Von Clausewitz je zaista imao pravo kad je rat smatrao produženjem politike drugim sredstvima. Danas bismo mogli reći, da je i terorizam, bez obzira da li ga organizira država ili terorističke organizacije, također produženje politike drugim sredstvima. A to su svakako i vojne hunte, najčešće ciljano inducirane. Nije li sva ta farsa, s elementima histerije, oko takozvane antiterorističke koalicije samo sredstvo zastrašivanja i prisile, kako bi se naivni natjerali pod okrilje nove Imperije, koja je samo reprezentant imperije globaliziranog kapitala? Nije li svrha u izazivanju internalizacije i po pitanju nužnosti jačanja Velikog Brata (i svega što uz to ide), kao što je već postignuta na polju onemogućavanja otpora posvemašnjoj vladavini kapitala, političke oligarhije i destruktivnog patrijarhata?

Brežnjevljeva dokrtrina i NATO

Da bi se pokazalo kako je u takozvanim zapadnim demokracijama također vladala (i još uvijek vlada) svojevrsna Brežnjevljeva doktrina, dovoljno je prisjetiti se nekih događaja iz prošlosti. Eklatantan je primjer instaliranje desničarske pukovničke hunte u Grčkoj 1967. godine, iako je Grčka već punih 15 godina bila članica NATO saveza. Namjera da se spriječi eventualna pobjeda ljevice na izborima bila je dovoljan razlog, da se na temelju, od desničarskih medija, izmišljene ljevičarske (prije svega komunističke) urote (plan Aspida) uz pomoć CIA-e u Grčkoj instalira i dugih sedam godina (do 1974.) održava fašistoidna desničarska vojna hunta uz sve pripadne blagodati. Također je poznato da su se u Turskoj vrlo često događale vojne hunte, a nije isključeno da se to ponovno neće dogoditi.

Uloga NATO pakta zaista nije redefinirana, već je i nadalje ostala agresivna, kakva je uvijek i bila. Premda lobisti tvrde suprotno, to se ničim ne pokušava dokazati. To bismo valjda morali uzeti zdravo za gotovo – poput dogme. No upravo onaj kratki fragment iz jednog Šimunićeva intervjua poziva na uzbunu, ponovimo još jednom: NATO je …polica osiguranja protiv nepredvidljivosti povijesti. I to je to. Nema tu nikakvog etosa očuvanja velikih principa: radi se samo o namjeri kontrole svijeta, kako se ne bi dogodilo da se neki dio otme kontroli i otkaže poslušnost kapitalističkoj oligarhiji i možda poželi krenuti putem pravde. A krenuti putem pravde znači krenuti putem istinske radikalno-revolucionarne humanizacije prirode – naturalizacije čovjeka, kako bi se ovaj svijet, koji je out of joint skrenuo s puta bez povratka. Takvi se pokušaji, međutim, surovo kažnjavaju. Tada se napušta svaka priča o ljudskim pravima. Nije to teško, jer su priče o ljudskim pravima danas ionako samo loša gluma ideologa ciničnog uma u slici i prilici liberalno-demokratskih fundamentalista, koje služe za zavaravanje lakovjernih. Danas je već posve jasna sva lažnost velikih priča o ljudskim pravima, jer iza njih nigdje nema – pravde, premda bi o pravdi, prije svega, trebala biti riječ.

Još o lažima. Neki, poput profesora Radovana Vukadinovića, predsjednika Atlantskog vijeća Hrvatske i predavača Međunarodnih političkih odnosa na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, uporno bezobrazno tvrde, da je ulazak u NATO savez početak svih onih koraka koji vode u euro-atlantske integracije, dakle i u Europsku Uniju, te da definitivno znači ulazak u krug zapadnih država, što je navodno osnovni i najveći dobitak za zemlje koje pretendiraju na članstvo.

Doktrina obećane zemlje

Hrvatskim se građanima NATO savez prikazuje kao obećana zemlja. Pri tome se koriste i najbjednije podvale, jer se računa kako će se građani, već umorni od siromaštva i borbe za svakodnevnu egzistenciju, uhvatiti za NATO kao slamku spasa, koja donosi bolji standard, sigurniji život i ekonomski prosperitet. Zbog toga se najčešće i ne spominju troškovi, koje će država morati odvajati za članstvo u NATO-u. Ta će se sredstva, dakako, uštedjeti smanjivanjem još ono malo prava (radnih, zdravstvenih, socijalnih, obrazovnih,…) što su ostala iz vremena socijalističke države.

Građanima se obično govori da na svom teritoriju neće imati strane vojne baze. Kolinda Grabar-Kitarović bezobrazno tvrdi, da niti jedna država u sastavu NATO saveza ne mora sudjelovati u nekoj vojnoj operaciji, ukoliko to ne želi. Nakon ovog bisera logika nalaže da pitamo: a koji je onda uopće razlog postojanja vojnog saveza, kad se može odbiti sudjelovanje u nekoj vojnoj operaciji.? Nasuprot tome prof. Vukadinović kaže: Hrvatska je zemlja koja može pružiti dobro uvježbanu, u ratu isprobanu vojnu silu koja, bez obzira na to što će se smanjivati, ostaje u pristojnim relacijama s obzirom na broj stanovnika. S druge strane, Hrvatska može pružiti svoj strateški položaj. Nezamislivo je da se bez Hrvatske djeluje na prostoru jugoistočne Evrope, prije svega u Bosni i Hercegovini, a tu je i hrvatsko more, te korištenje brojnih vojnih poligona… Hrvatska se promatra kao buduća članica koja može mnogo pružiti jer je prometno na trasi istok-zapad i sjever-jug, odnosno tvori određenu spojnicu, a mislim da NATO vodi računa o tim procjenama. To su neke prednosti Hrvatske koje NATO ne može odbiti.

Napokon, građanima nitko ne govori da nakon ulaska u NATO savez izlaska nema – barem 20 godina (član 12. povelje).

Zajapurenom Davoru Gjeneru pak se hoće svoje eskapade (Novi list, 9. prosinca 2006.) u korist pristupa Hrvatske NATO savezu umotati u teorijski celofan. Ipak, on je od svih tih muljatora možda najiskreniji. Naime, bez oklijevanja daje sasvim jasnu i direktnu definiciju NATO saveza i obaveza koje svaka zemlja članica ima: NATO je politička asocijacija politički kompatibilnih demokratskih zemalja koja funkcionira kao polica osiguranja, jer je jedna od temeljnih doktrina Saveza da se napad na njezinu članicu tretira kao ugroza nacionalne sigurnosti svake od članica. Dioba rizika s ostalim zemljama članicama »plaća« se obvezom sudjelovanja u sigurnosnim misijama Saveza, obvezom stvaranja sigurnosnoga i obrambenog sustava kompatibilnog sa sustavima drugih članica i obvezom definirane visine ulaganja u taj sustav. Također je, za razliku od drugih, jasno rekao da je to skupo: Kao i svaka polica osiguranja, i članstvo u NATO-u relativno je skupo, ali ono ostvaruje jedan od temeljnih ciljeva svake sigurnosne politike – drastično smanjuje nesigurnost i neizvjesnost što je jedan od temeljnih poslova liberalne države.

Lažna demokratičnost

Ono što nikako ne stoji jest navodno drastično povećanje sigurnosti država članica. U ovom smo tekstu već demantirali te nebuloze o sigurnosti i pokazali na primjerima iz prošlosti, da i članice NATO saveza mogu i te kako međusobno ratovati, a o nekakvoj sigurnosti od vojnih hunti ne može biti ni govora. Opasnost od terorizma članstvom u NATO savezu čak i raste zbog angažmana NATO saveza u prljavim ratovima koje aranžiraju SAD. Gjenero također tvrdi da je Sigurnost vrjednota koju svaki državljanin visoko vrednuje, a cijela povijest suvremene države zasnovana je na društvenom ugovoru kojim se u korist sigurnosti odričemo dijela vlastite slobode.

Uzdižući princip takozvanog društvenog ugovora, na kojem je, kako tvrdi zasnovana cijela povijest suvremene države, Gjenero pokazuje svu ograničenost i doktrinarnost svoje ideološke pozicije. Jer to možda i jest tako u doktrini i ideologiji liberalnih demokrata no svatko zna da postoje i drugi pristupi. Tvrdnjom da se društvenim ugovorom odričemo dijela vlastite slobode u korist sigurnosti, Gjenero pokazuje zapanjujući stupanj neshvaćanja i sigurnosti i slobode (Dakako, pitanje je radi li se tu o neshvaćanju ili pak je riječ o namjernom podvaljivanju). Naime, taj društveni ugovor o kojem Gjenero govori svakako treba staviti pod navodnike, jer je uvijek bio i ostao – asimetričan u korist vlasničkih, a time i društveno privilegiranih klasa. One su ga s naslova moći i nasilja uvijek uspijevale nametati onima koji nemaju, a svijet nikada nije prestao funkcionirati prema principu: homo homini lupus. Dapače, taj je princip u današnjem svijetu doveden do savršenstva. No, nikakve sigurnosti nema, niti može biti ukoliko se odričemo i djelića slobode ili ako slobodu drugima ograničavamo. To i jest problem, jer današnji čovjek u biti ima vrlo malo slobode. Gjenero je uspio pokazati (premda mu to ni u kom slučaju nije bila namjera – nego baš suprotno) i to da je država zapravo izraz i realizacija faktičke neslobode, kako čovjeka kao pojedinca, tako i društva u cjelini. Dokazao je da je ona surogat slobode: posrednik između čovjeka i njegove slobode, a kao zajednica da je iluzorna. Akrobacije koje izvodi ne bi li dokazao nepotrebnost referenduma o članstvu u NATO savezu svjedoče o lažnom demokratu i navijaču za opciju moći i nasilja. Pokazao je svu prazninu liberalnih fraza o ljudskim i građanskim pravima i zapravo dokazao nemogućnost citoyena i svemoć bourgeois u društvima baziranim na privatnom vlasništvu, odnosno kapital odnosu.

Komunikacijska strategija

Tu sad valja ukazati na to, da je klasična njemačka filozofija upravo ovo neposredno podizanje partikularnih interesa na nivo principa nazvala – radikalnim zlom uočivši u tom momentu korijen svakog zla, bilo u društvenom ili individualnom životu čovjeka. U političkim odnosima, koji se nužno tiču svih svatko bi trebao nastupati ne kao burgeois, nego kao citoyen, čime bi bio zadovoljen princip opće volje. U suprotnom se pojedinačan ili poseban interes uzdiže iznad općeg interesa, a svaka zajednica (osim despotske vladavine pojedinaca ili grupa na nasilan način) postaje nemoguća. A to onda ne bi bila demokratska država, nego – diktatura. To se upravo u Hrvatskoj i dešava: diktatura političke oligarhije kao produžene ruke domaćeg i stranog kapitala uz svesrdnu pomoć servisera-služnika.

I zato Gjenero govori da je pristupanje NATO-u vrijednost koju u racionalnoj političkoj areni nije teško braniti, te da Hrvatska politika ima obvezu zagovarati u javnosti svoje vrijednosne prioritete i za njih pridobivati potporu te obrazovati birače. I još: Važno je to da racionalna argumentacija o troškovima i koristi pristupanju sigurnosnoj i obrambenoj strukturi ne bude zamućena populističkim argumentima kakvi bi se – poticani i lijevim i desnim iracionalizmom – sigurno javili u predreferendumskom raspoloženju.

Racionalni dijalog pak je za Gjenera onaj, koji završava opredjeljenjem za NATO savez uz zaobilaženje referenduma. Sve ostalo je prema Gjeneru vezano uz iracionalnosti koje u njegovoj interpretaciji izviru iz navodno zajedničkih motiva ljevice i desnice (!? ).

Kako sada stvari stoje Vlada je odlučila provesti takozvanu Komunikacijsku strategiju, kojoj bi cilj bio uvjeriti građane, da NATO nije samo vojni savez, nego da je istodobno riječ o savezu koji promiče demokratske vrijednosti i zaštitu ljudskih prava. No istovremeno kampanja će se provesti i zato kako bi se vodstvu Saveza na kraju moglo pokazati, kako se građani ipak ne protive tome da njihova država uđe u NATO. Vlada je zato prihvatila posebnu izjavu kojom su pozdravili najavu NATO-a sa summita u Rigi o tome, da bi Hrvatska 2008. mogla dobiti pozivnicu. Velika državna kampanja trebala bi početi za nekoliko mjeseci. Predviđa se provođenje kampanja za mlade, umirovljenike i one koji su sentimentalno vezani uz vojsku. Kampanje će se prilagođavati i prema regijama, a očekuje se angažiranje estradnih i sportskih zvijezda.

Dometi civilnog društva

Teret otpora namjeri da se Hrvatska ubaci u NATO savez u ovm trenutku bi trebao imati težište u udrugama civilnog društva i lijevim strankama, koje nisu obuhvaćene konsenzusom o nužnosti pripajanja Hrvatske NATO savezu. Pitanje je, međutim može li civilno društvo nositi taj teret? Za bojati se je, da ono to ne može. Zašto? Razlog leži u navodnicima namjerno stavljenim oko pojma civilno društvo. Stvar je u tome što civilno društvo u Hrvatskoj i ne postoji. Postoje samo udruge, koje okupljaju vrlo ograničen broj ljudi, koji i sami često nisu na čistu šta bi s tim problemom NATO saveza. Okrugli stol na temu Uloga i odgovornost organizacija civilnog društva u procesu pristupanja Hrvatske NATO savezu koji je organizirao Heinrich Boll Stiftung riječito govori o tome. Otežavajuća okolnost je i činjenica što u udrugama vlada stav u duhu: civilno društvo – to sam ja i ne daj bože, da se u to moje leno netko miješa. Civilnog društva ne može biti, ukoliko udruge ne prevaziđu tu uskogrudnost i ne otvore svoja vrata građanima, kako bi se oni osjećali pozvanim i dobrodošlim. Bez te nužne protočnosti civilno društvo može samo – usahnuti. A možda je problem i u tome što je dio udruga direktno financiran iz fondova koje nadzire, kako se to obično nekritički kaže, najdemokratskija i nauspješnija zemlja svijeta, pa nije dobro naljutiti ju.

Glavni razlog zbog kojeg se ne bi smjelo pristati na ulazak Republike Hrvatske u NATO savez jest činjenica da se radi o vojno-političkom savezu, koji je uvijek djelovao i djeluje na principu moći i nasilja. On služi hegemoniji globalnog kapitala sa svrhom globalnog nametanja ideologije liberalnog totalitarizma i tržišnog fundamentalizma, te stvaranju Imperije, čiji bi glavni eksponent bile SAD. Zaista je začuđujuće kako nema snage za izricanje evidentne činjenice: da su SAD bile i ostale imperijalistička sila koja do demokracije drži samo toliko, koliko joj demokratske fraze koriste u eliminiranju svakog otpora velikodržavnim, imperijalističkim i ideološkim interesima korporacijskog kapitala.

Nije li perverzno najdemokratskijom smatrati državu, kojoj je normalno imati tajne zatvore širom svijeta, kojoj je normalno legalizirati torturu nad političkim protivnicima, kojoj je normalno silom rušiti nepoželjne političke opcije i kojoj je normalno pokretati ratove na rubu genocida i ubijati nedužne ljude u svrhu oduzimanja tuđeg ?

*Autor je viši znanstveni suradnik Instituta Ruđer Bošković