Sedam hrabrih žena na praktičan su način opovrgle tezu jednog od prvih i najiskusnijih američkih astronauta Johna Glenna – da ženama nije mjesto u svemiru.

Piše: Lidia Černi/Vjesnik

Tako sam sretna što sam ovdje, uskliknula je Anousheh Ansari ulazeći u ruski svemirski brod Sojuz koji ju je 14. rujna odvezao u svemir. Kartu do Međunarodne svemirske postaje ta je Amerikanka iranskog podrijetla platila 20 milijuna dolara.

Tako je ruski svemirski brod prema Međunarodnoj svemirskoj stanici poveo prvu svemirsku turisticu kojoj su društvo radili i dva astronauta, Rus i Amerikanac.

Anousheh Ansari postala je tako četvrti turist u svemiru i prva žena koja se počastila takvim putovanjem, ima 38 godina i vrlo je uspješna poslovna žena, na čelu je tvrtke Telecom Technologies. Ansari je ove godine počela s treninzima za put u svemir, jer je trebala poletjeti u travnju 2007., no poletjela je sada jer Japanac Daisuke Enomoto, koji je trebao letjeti ovaj put, nije prošao medicinske testove ruske svemirske agencije Roskosmos.

Tako se Ansari pridružila plejadi žena koje su svojom hrabrošću i odlučnošću obilježile svemirska istraživanja od samih početaka, krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. U 159 američkih i 118 ruskih »svemirskih šetnji« sudjelovalo je tek sedam žena.

Prva od njih bila je hrabra ruska padobranka , koja je pobijedila na natjecanju za svemirski program. U to su vrijeme, krajem pedesetih, padobranski treninzi bili važan dio obuke budućih sovjetskih astronauta, jer su oni uključivali izbacivanje iz svemirskog broda padobranom pri povratku u Zemljinu atmosferu.

Ljubav prema svemiru i njezine kvalifikacije ponukale su Valentinu da se pismeno obrati Sovjetskom svemirskom centru u Moskvi koje je upoznala sa svojim padobranskim sposobnostima i željom za sudjelovanjem u svemirskom programu. Godine 1962. pozvana je u Zvjezdani Grad nedaleko od Moskve da započne s pripremama za svemirski let. Tamo je bila podvrgnuta rigoroznim treninzima u izolaciji, letovima u bestežinskom stanju, upravljanju mlaznim letjelicama i skakanju padobranom u svemirskom odjelu. Nakon devet mjeseci treniranja dodijeljen joj je čin potporučnice.

Zanimljivo je da je Terješkova bila izabrana među 400 kandidatkinja koje su se također prijavile za početak priprema.

Sljedeća koja se vinula u svemirska prostranstva bila je Svjetlana Savitska, 19 godina iza Terješkove.

S Bajkonura u Kazahstanu 16. lipnja 1963. godine Terješkova je lansirana u svemir brodom Vostok 6. Nakon tri dana i 48 kruženja oko Zemlje, Terješkova se izbacila iz broda i padobranom i spustila na Zemlju. Letjela je tjedan dana prije održavanja moskovske međunarodne konferencije žena na kojoj su joj svoje priznanje odali između ostalih i engleska kraljica Elizabeta II. i tadašnji sovjetski premijer Nikita Hruščov. Proglašena je herojem Sovjetskog Saveza i nositeljica je najviših državnih počasti.

Druga Ruskinja, Svetlana Savitska prva je žena koja je hodala svemirom. Zbilo se to 25. lipnja 1984. godine kad je zajedno s kolegom Vladimirom Dzanibekovom, »lebdjela« u svemiru tri i pol sata. Bio je to dio misije Sojuz T-12 u kojem je sudjelovao i drugi njezin kolega Igor Petrovich. Nakon ovog uzbudljivog iskustva, Svjetlana se povukla i radila kao šefica državne institucije »Dizajneri u energiji« u energiji, te je postala članica ruske Dume 1989. godine.

Elena Kondakova treća je Ruskinja koja je letjela u svemir. Ta rođena moskovljanka izabran je za astronauticu 1989., kada je i završila svoj trening na najuglednijem ruskom svemirskom Gagarin Cosmonaut Centru 1990. godine i kvalificirala se za astronauta. Prvi je put poletjela u svemir Soyuzom TM-20, na rusku svemirsku postaju Mir; u rujnu 1994. godine. Boravak je trajao sve do ožujka 1995. i tih je 169 dana provedenih u svemiru bilo, kako je kasnije priznala, nezaboravno iskustvo koje je podijelila i s američkim kolegom Normanom Thagardom i Nijemcem Ulfom Merboldom. 1997. godine Elena se pridružuje posadi američkog Shuttlea koji je pristao uz ruski Mir. Elena je sve zajedno u svemiru provela 178 dana.

Prva Amerikanka koja je poletjela u svemirska prostranstva na shuttleu Challenger 1983. godine bila je Sally Ride, kao stručnjak za upravljanje robotičkom rukom. Godine 1986. spremala se za svoju treću svemirsku misiju kad je raketoplan Challenger eksplodirao. Za dva leta na misijama space shuttlea provela je više od 350 sati u svemiru i postala tako prva žena koja je primljena u američki Muzej velikana svemirskih istraživanja. Kasnije je sudjelovala u radu odbora koji je istraživao tragediju Challengera, a uključena je i u istragu o tragediji Columbije.

Upravo na Columbiji su stradale i dvije žene, Amerikanka indijskog podrijetla Kalpana Chawla i Laurel Clark.

Kalpana je bila najiskusniji astronaut u raketoplanu Columbia s gotovo 400 sati provedenih u svemiru, dok je Laurel Clark bila pripadnica američke ratne mornarice i brodska kirurginja kojoj je to bila prva, ali nažalost i zadnja misija.

Eileen Collins je 1995. godine postala prva žena koja je upravljala američkim raketoplanom. Dvije i pol godine nakon nesreće raketoplana Columbia 2003. godine, Eileen je vodila Discoveryjevu sedmeročlanu posadu na Međunarodnu svemirsku postaju. Kad joj je bilo 19 godina, otišla je u zračnu luku i rekla instruktorima letenja da neće otići dok je ne nauče letjeti. Njezini snovi su se počeli ostvarivati. Eileen je 1991. godine postala astronautica u američkoj Nacionalnoj aeronautičkoj i svemirskoj upravi, NASA-i. Ispunjavala je, naime, sve uvjete za astronauta i bila jedna od prvih žena koja je upravljala borbenim zrakoplovima te jedna od prvih žena probnih pilota u SAD-u. Bila je odabrana za NASA-inu astronauticu kao pilot.

Još jedna Amerikanka, Heidemarie Stefanyshyn-Piper pridružila se neki dan maloj, ali elitnoj skupini žena koje su dobile priliku »hodati svemirom«, kako NASA popularno zove izlaske u svemir.

Dosad je na 159 američkih »svemirskih šetnji« sudjelovalo tek šest žena, a od 118 ruskih izlazaka u svemir samo je jedan obavila žena – Heidemarie Stefanyshyn-Piper, koja je tako postala osma žena u povijesti koja je dobila priliku »lebdjeti« u svemiru. Uz kolegu Joea Tannera izvukla se iz shuttlea Atlantis, kako bi ugradili nov dodatak na oplatu Međunarodne svemirske postaje. To je bila prva u nizu od triju pozorno planiranih svemirskih šetnji koje je posada Atlantisa obavila tijekom 11 dana misije čiji je glavni cilj bio da se na Međunarodnu svemirsku postaju pričvrsti nov dio težak više od 17 tona.

Ove hrabre žene na praktičan su način opovrgle tezu jednog od prvih i najiskusnijih američkih astronauta Johna Glenna – da ženama nije mjesto u svemiru.