H-alterov newyorški dopisnik analizira stanje u američkom društvu po isteku prve petoljetke od zloglasnog 11. rujna.

Piše: Ivo Škorić/www.h-alter.org

Federalni novac za borbu protiv terorizma raspoređen je po ključu prema kojem je New York dobio disproporcionalno malo – kao da se u New Yorku nakon WTC nema više što razoriti, kako je Chertoff (DHS) bio izjavio – jer je i taj momenat – Newyorška tragedija 11. rujna 2001. – iskorišten da skupštinari izvuku nešto love svaki za svoje selo, kako se to već radi svuda na svijetu. Ta odluka Kongresa je, međutim, u suprotnosti sa nedavno provedenom NYT-CBS anketom, koja pokazuje da se stanovnici New Yorka znatno više boje terorističkog napada nego drugi građani Amerike – Newyorčani misle da je rat još jako daleko od svršetka. Ta odluka je parabola za nepravdu koja obilježava vladavinu Georga Busha, od momenta njegove inauguracije 2000. godine. Dobra vijest je da su sudovi odlučili sačuvati glasačke listiće iz Floride 2000. i Ohia 2004. za povijest: možda se jednom u povjesnicama bude učilo kako je Bush ukrao izbore. Dva puta.

Rade više, zarade manje

U toku Bushove vladavine realne plaće zaposlenima iz godine u godinu padaju, iako se ekonomska situacija, kao, popravlja – korporacije bilježe sve veće profite, koji se dijele dioničarima, direktorima kroz kraljevske bonuse – do te mjere da je nedavno guverner Američke nacionalne banke (Federal Reserve) izjavio da je to opasno za ekonomsko zdravlje društva. Radnici pritom zarađuju sve manje i kupovna moć im se smanjuje, a sindikata više nema da ih štiti, tako da je još samo 10 posto radnika sindikalizirano. Jedina grupa zaposlenih kojima plaće rastu su odvjetnici: zaduženi smišljati načine kako da legalno opravdaju i zaštite jedan nemoralan sistem raspodjele viška vrijednosti. Oni su ove godine dobili povišicu u visini godišnje plaće manualnog radnika.

Prosječni Amerikanac radi više i duže, ima manje dopusta, a zarađuje manje i ima lošije zdravstveno osiguranje od prosječnog zapadnog Evropljanina. No zato nigdje na svijetu nema tako bogatih ljudi kao u Americi, tješe nas skupi magazini, koji nam svakog tjedna pokazuju kako ti ljudi žive i što na sebi nose (uglavnom, njihova odjeća vrijedi više od mog automobila, a automobil više od moje kuće). Istraživanja pokazuju porast kriminaliteta, posebno među djecom imigranata. To nije teško objasniti: ta djeca odrastaju u sirotinjskim četvrtima velikih gradova, izložena istovremeno nevjerovatnom bogatstvu, koje mogu samo gledati, i dubokom siromaštvu svojih roditelja, koji im ništa ne mogu priuštiti. Nema boljeg pokretača kriminaliteta od zavisti.

Druga katastrofa koja se nazire je kolaps tržišta nekretninama – početkom Bushova mandata mnogo ljudi s niskim primanjima kupilo je kuće uz vrlo povoljne uvijete putem tzv. ARM (adjustable rate mortgages): prvih pet godina plaćaju samo kamate, ali po vrlo niskoj stopi, a onda se stopa prilagodi tržištu, a tržišna stopa je porasla – mnogi ljudi će uskoro morati plaćati 50 posto više svakog mjeseca, što će ih dovesti do stečaja i gubitka doma. Dakle, u slijedećoj petoljetki neizbježno će doći do porasta siromaštva i kriminala. Uz to, Amerika je i dalje prva u svijetu po: najvećem inozemnom dugu, najvećem trgovinskom deficitu i najvećim izdacima za vojsku.

U bespućima Srednje Azije

Ratovi, koje je Bush započeo i koji definiraju njegov mandat, ne idu na bolje – u Iraku je sve više nasilja, sve više bezvlađa, sve više američkih žrtava, zemlja je sve bliže građanskom ratu, a čak niti iračka vlada, instalirana od američkih okupacionih snaga, ne podržava Busha, kao što smo vidjeli tokom izraelskog bombardiranja Libanona. Obnova Iraka je neslana šala: građani Bagdada tri godine nakon bombardiranja imaju struju 6 sati na dan. Nafta se i dalje ne izvozi, jer naftovodi nisu popravljeni, mostovi nisu izgrađeni. Amerikanci su potrošili milijune godinama popravljajući jedan most na krivi način. Netko je profitirao: Halliburton.

S druge strane, taman kad se počelo pričati da je barem Afganistan OK, i tamo su počele eksplodirati bombe blizu američke ambasade. Vijesti iz Afganistana mogu oduševiti jedino ovisnike o heroinu: Amerikanci su izgradili branu i irigacione sisteme u južnom dijelu zemlje, što je Talibanima pomoglo da podignu produkciju opijuma za 60 posto, tako da Afganistan proizvodi danas 9 posto svjetskog opiuma, 30 posto više od svjetske potražnje, pa će valjda cijena fiksa u Harlemu uskoro pasti. Možda bi Republikanci svoju političku kampanju trebali premjestiti u klinike za rad s ovisnicima.

Mislim da neće uspjeti natjerati Pentagon u Iran. Nisu baš ni generali od jučer, ne? Vide da jedva preživljavaju Irak i Afganistan. Iran je veći, nastanjeniji, zemljopisno teži : Ahmadinedžad to, očito, shvaća. Zato se tako svađalački i ponaša. I on i Bush se nadmeću u emotivno nabijenim izjavama koje dobro zvuče ljudima koji nemaju što izgubiti, osim nacionalnog ponosa. Na Balkanu takve izjave moraju zvučati dosta otrcano, deset godina nakon Daytonskog sporazuma.

Iran ima druge po veličini zalihe nafte na svijetu, a uvozi 40 posto svojega benzina. Normalno političko rukovodstvo gradilo bi rafinerije. Ahmadinedžad gradi nuklearnu elektranu. Sretno mu bilo. Kad god se, međutim, vozim iz New Yorka za Vermont vlakom, pomislim kako bi i Americi bilo kudikamo ekonomski pametnije uložiti novac poreznih obveznika u popravljanje svojih pruga, nego u bombardiranje tuđih mostova: vlak kroz Vermont vozi beskonačno sporo, kao vlak kroz Bosnu, a ne kako bi vlak trebao voziti kroz vodeću svjetsku supersilu, jer su pruge sto godina stare, krivudave, pragovi su istrunuli…

Blagodati hladnog rata

Sa Sjevernom Korejom se Bushevi pametnjakovići natječu tko će proizvesti neuspješniji projektil. Kako Sjeverna Koreja zapravo nema balistički projektil koji može uspješno doletiti do Amerike, a kamoli precizno pogoditi neki cilj, Amerika je razvila anti-balistički sistem, koji zapravo nije u stanju presresti balističke projektile, ali jako puno košta i dobro zvuči pojedinim republikanskim političarima. Ova nova varijanta hladnog rata je zapravo ohrabrujuća, jer nitko ne može stradati. Bilo bi samo dobro da se gađaju papirnatim raketama, jer manje koštaju.

Rat protiv terorizma postao je rat protiv osoba sa posebnim potrebama – od ljudi se zahtjeva da mirno, stoički podnose čekanja, pretrese, redove na aerodromima – kao da putovanje ne traje samo po sebi dovoljno dugo, i samo po sebi nije naporno. Avioni ništa brže ne lete nego prije 30 godina, samo sad moramo više vremena provoditi na aerodromima. To je nazadak. Sad će putnici sa posebnim potrebama tekućine za leće skrivati u ona skrovita mjesta u tijelu u kojima su nekad švercali heroin.

A ljudi sa poremećajima ličnosti, bolje neka ne putuju, jer bi mogli završiti u zatvoru, a njihovi suputnici čekajući novi let. Donose se novi propisi kojima je ostvarivi cilj ponižavanje i zastrašivanje građanstva, a ne osujećivanje novih terorističkih napada. Ćinjenica, da će njih i dalje biti, iako ćemo svi zbog straha od njih putovati sporije i rjeđe, sugerira da je Al Kaida već pobjedila.

Protiv volje naroda, protiv volje Kongresa, protiv volje Vrhovnog suda, protiv volje vlastite stranke, čak protiv volje vojnog vrha, Bush gura, pa gura, svoju ideju o tome kako uhićenici rata protiv terora trebaju biti tretirani: nehumano i nikako ne u skladu sa demode Ženevskom konvencijom.

George Bush – Comodush

Čitava ta debata podsjeća na muke kroz koje je Rimsko Carstvo prolazilo u 4. stoljeću, kad je kršćanstvo postalo državna religija. Kako je kršćanstvo u srži protiv nasilja i rata, a Rimsko Carstvo je, baš kao i američko, bilo izgrađeno i održavano na vojnoj sili i moći, Sv. Augustin se mučio naći opravdanja za ratove i načine ratovanja, baš kao što se danas odvjetnici unutar američke vlasti trude naći opravdanja za gadosti neophodne za opstanak američkog carstva. Četvrto stoljeće je ionako dobra usporedba za opću dekadenciju američkog društva i trenutnih medijskih opsesija: američki pedofil je odlučio priznati da je počinio ubojstvo koje nije počinio, samo da bi ga doveli iz Tajlanda, gdje su ga očito lokani panduri uhitili sa spuštenim hlačama, a zna se da se na Tajlandu za takve krimene dobiju batine sa ratan štapom. Dobar je strah kome ga je Bog da.

U biti, rasprava o mučenju zatvorenika politička je rasprava o predsjedničkoj moći u Americi. Bush, poput nekih rimskih careva, kao Comodus, recimo, misli da je barem polubog i da mu ne samo strani saveznici i UN, nego ni vlastiti Senat i narod ne trebaju. On već poslovično nikada ne ulaže veto na odluku Kongresa, nego je potpiše, uz popratnu opasku kako njegova administracija ne smatra sebe obaveznom poštovati odluku Kongresa ukoliko se sa istom ne slaže.

Busheva politička tvrdoglavost je do sada koštala glave Tonyja Blaira, a izgleda da je počeo ići na živce i Senatu, i narodu Amerike. Republikanski kandidati za ovojesenske kongresne izbore pokušavaju se što je moguće dviše od njega distancirati, a Dicka Chenneya – velikog pobornika rata, ali lošeg strijelca i vojnika (pet puta je odgađao odlazak u Vijetnam dok rat nije napokon završio, a sad pod stare dane zamalo je ubio svog odvjetnika tokom lova) – sve manje viđamo i čujemo u javnosti. Odahnusmo.