"Knjige kazuju da imam pet godina više od stotine, ali ja vjerujem da sam stariji za nekoliko godina, jer pamtim turski vakat kao da je to bilo prošle godine. Pamtim turske vojnike askere, a naročito se sjećam njihove muzike povodom rodjendana sjeničkog paše", priča Taib Alihodžić iz planinskog sela Korita, u bjelopoljskoj opštini.

Sjećam se godina u kojima je moj otac Ali-efendija bio vjeroučitelj u selu Šahoviće (današnje Tomaševo), jer sam mu nekoliko puta jašući na konju odlazio u posjetu.

Taibov otac je imao dvije žene i sa njima 21 dijete, od kojih je Taib najmladji i jedini živ.

"Pamtim kada je kapitulirala Turska i u ove krajeve uljegla Crna Gora, i kada su neki lijepo odjeveni ljudi dolazili i nešto mjerili i bilježili u neke knjige. Kasnije sam saznao da su tada označili granicu izmedju Srbije i Crne Gore".

On je, kaže, u to vrijeme obavljao gotovo sve poljoprivredne radove, čuvao stoku, a "uz rad" je tri godine pohadjao vjersku školu u svom mjestu, tako da je tada savladao arapsko pismo, azbuku "bosančicu", "Bosanski ilmihal" napamet.

U njemu se tada probudila želja da postane "pravi hodža", te se u vrijeme nastanka Kraljevine Jugoslavije upisao u Kraljevsku medresu u Bijelom Polju, kasnije otputovao u Djakovicu, a zatim u Novi Pazar kod Ismail efendije.

Tadašnja politička klima učinila je da njegovo vjersko školovanje potraje gotovo devet godina, ali je ipak istovremeno završio četiri razreda osnovne škole na srpskom.

Taib je vojsku služio 1932. i 1933. u kasarni koju je finansijski pomagao tadašnji rumunski kralj Karol, tast kralja Aleksandra, tako da je upamtio da je standard vojnika u njegovoj jedinici bio mnogo bolji nego u drugim mjestima tadašnje Kraljevine.

Taib kaže da je bio dobar vojnik, da ga je Viša komanda unaprijedila prvo u kaplarskog pripravnika, da je kasnije "dogurao" do komandira čete, u više navrata je pozivan u vojnu rezervu sve dok nije kapitulirala Vojska Kraljevine Jugoslavije.

"Ratne i 15 poratnih godina bile su teške, naročito za seljaka, ali sam ipak ostao u mojim Koritima gdje sam se bavio poljoprivredom, uzgajao po 10-15 goveda i do 50 ovaca, brinuo o odrastanju pet sinova i tri kćerke. Žena mi je umrla prije 20 godina", priča Taib.

On ističe da je pored svih obaveza u kući uspijevao da istovremeno duže od decenije obavlja dužnost imama u tamošnjoj džamiji, ali da ga je breme godina natjeralo da se prije četiri godine spusti u grad kod kćerke Sadike.

Za njegovu dugovječnost vjeruje da su zaslužni prvo Alah "koji je zapisao" koliko ko treba da živi, ishrana u kojoj su dominirali mliječni proizvodi, ali i decenije provedene u nezagadjenoj sredini.

"Nijesu me zaboravili sinovi i kćeri, ali Sadika se najviše brine o meni. Uz njenu i pomoć nekih poznanika jos uvijek svakog petka odlazim do obližnje džamije", kaže Taib i dodaje da, ipak, klanjanje mora da obavlja sjedeći. Zbog kičme.

Beta