Idu pisma i tamo i vamo i na svakom srce naslikano, pjevalo se u neko davno romantično doba. Došlo je vrijeme u kojemu se narodni stih preobrazio u nacionaliracionalno, te bi se dao prepjevati nekako ovako: idu pisma i tamo i vamo i svako je mržnjom oslikano.

Piše: Ramo Kolar

Ko nam to sastavlja ova fina pisma i na koje ih adrese šalje?

Ovdašnji proizvođači magle, nacionalistički samozvani vođe, partijci koji su skinuli plašt komunizma, ali iz glave i srca nisu izbrisali boljševizam. Koji, je l’ tako, baštini čuvenu sentencu druga Lenjina: ko nije s nama, protiv nas je.

Adresirana su najprije na stado koje ima i ove jeseni potvrditi vlast vođa koji ih sigurno i ubitačno precizno vode u provaliju iz koje vađenja nema. U njima se potvrđuje historijski tačnom ona Čerčilova: uživajte još malo u ratu, stiže nam krvavi mir! Karakteristika ovih otvorenih pisama je nedostatak dijaloga, tolerancije, argumenata i činjenica, slušanje adresata, civilizirane snošljivosti…

Skribomaniše Milorad Dodik po običaju. Putem Oslobođenja (?!) pojašnjava "federalcima" demokratsku, humanu i civiliziranu gromadu od RS, koja je, prirodno, starija od ameba. Ko to ne shvaća, veli Mile, koji, očigledno je, sam osim potpisa, nije ništa turio u sastav, neka mu je bog na pomoći. Pomaže mu i podupire ga Dragiša Vasić, koji se potpisuje kao Rajko, pa u svom pismu veli kako 99 odsto Hrvata i Srba, a prema samo njemu poznatom istraživanju, neće Bosnu i Hercegovinu. U tom pismu ne piše kako i zašto, svi oni na čelu s drugom Vasićem, uzimaju i klapaju od zemlje i države sve što mogu i ne mogu. Boga mi, kad nekoga ne voliš, ti ga onda ostaviš i odeš što dalje od njega, je l’ tako?

Pišu oni i tužiteljstvima raznim. Da uhite generala Dudakovića. Plus cijelu hrvatsku "Oluju". Jerbo nisu trebali i smjeli oslobađati zemlju od agresora. Plaho bi to bilo fino čuti da su i malim prstom Dodik, Čavić i raja makli da zgembaju Karadžića i Mladića koje je Hag, dakle, internacionalna zajednica, optužio za genocid i zločin počinjen u BiH. To je ono kad u svome oku ne vidiš balvan, a u tuđem ti i trun smeta.

Sulejman Tihić je primio pisma i na kraju se sjetio da bi valjalo nešta i odgovoriti. Objasnio je hitro Čaviću i Dodiku, političkim partnerima, da im je tvorevina nastala na zločinu i genocidu i da kao takva mora nestati. Ne znam je li to uradio ljut i iznerviran, ali dok su razgovarali o podjeli Bosne, ustavnim promjenama, to izgleda spominjao nije. Kad je već ušao u formu, Tihić se obratio i reis-efendiji. Preko Irfana Ajanovića. Istoga onoga koji je bio vičan sastavljanju folk-pjesmica o Gordani i drugim kerefekama. Prijete mu da je pobrkao vjerujem i jesam. Da umjesto njih hoće vladati stadom bošnjačkim. A trebao bi, poručuju mu, njihove duše paziti, dok materijalno pripada njima dvojici-trojici, možda četverici.

To isto, samo malo drugačije, hodži Harisu Silajdžiću, kako ga titulira, preporučuje i čovjek koji je pravnu državu vidio od ponedjeljka. Kako mu je vazda bila nedjelja, Muhamed Čengić je formirao SDA partiju i demokraciju i nagulio u Tursku. Vrativši se, shvatio je kako su mu stečevine propale. Te je mlad, veseo i razdragan odlučio ući u Predsjedništvo najesen. Nadajući se da će taj nesretni ponedjeljak već jednom doći. Odnekud s neba.

Učvršćivanje torova oko nacionalnih stada, ipak, neće ići samo pismima. Ni onima rukom pisanim, ni elektronskom poštom. Zato u Čerčilovom krvavom miru dobro dođe i neka bomba. Ako neće postići cilj bačena na živa, hoće na mrtva čovjeka. Terorizam se tako (odavna) naselio i na ove prostore. Odjeknuo je neku večer na Kovačima, na grobu Alije Izetbegovića. Kad policija uhiti (?) počinitelja, on neće imati šta više reći od onoga što već (ne) znamo. Tek potvrditi da su etika, moral, dijalog, demokracija i tolerancija umrli onoga trena kad su nacionalističke vođe počele devedesetih godina pisati pismo da zajedno nismo.

Ostaje nam, dakle, svima zajedno, sanjati vrijeme prošlo, u kojem je Platon u obrani Sokratovoj, mogao kazati da se vrlina ne rađa iz blaga, no se rađa blago iz vrline. I sva ostala dobra ljudima, u privatnom i javnom životu!

Oslobidjenje