Feral Tribune istražuje: Zašto je hrvatska zaboravila istragu o zločinu armije BiH koja je tokom "Oluje" između Gline i Dvora na Uni pobila dvjestotinjak ljudi.

Piše: Ivica Đikić

Dva su moguća razloga zbog kojih nije procesuiran zločin Armije BiH nad hrvatskim državljanima srpske nacionalnosti, iako je hrvatska policija još sredinom 2000. godine provela opsežnu istragu: Hrvatska se ne bavi ubojstvima svojih građana srpske nacionalnosti dok je ne natjeraju međunarodni faktori, a i general bosanskohercegovačke Armije Atif Dudaković, nesumnjivo upućen u zvjerstva nad Srbima na tom području, bliski je prijatelj generala Marijana Marekovića, trenutačnog zapovjednika Hrvatske kopnene vojske.

Hrvatska državna tijela zatekla su se u priličnom raskoraku nakon što su dvije srbijanske televizijske stanice emitirale video snimku likvidacije jednog srpskog zarobljenika tokom operacije "Oluja" u kolovozu 1995., likvidacije za koju se tvrdi da se zbila drugog ili trećeg dana rečene akcije na području između Gline i Dvora na Uni. Njegujući svoj ignorantski i površni pristup glasnogovornik Vlade Ratko Maček izjavio je, naime, da "snimka nedvojbeno potvrđuje da na njoj nisu pripadnici Hrvatske vojske" i da je "nedvojbeno da je snimka nastala negdje u Bosni, a već je od ranije poznata javnosti". Hrvatsko Državno odvjetništvo saopćilo je, pak, da je pregledalo snimku "koja prikazuje ratno djelovanje 505. viteške bužimske brigade Petog korpusa Armije BiH na području sela Gornji i Donji Žirovac u blizini Dvora na Uni", te da traži kriminalističku obradu tog slučaja zato što "postoje sumnje o počinjenju kaznenih djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva, eventualno i ratnih zarobljenika na tom području, i to od za sada nepoznatih pripadnika Armije BiH".

Snimka o kojoj je ovdje riječ, dakle, zasigurno nije nastala "negdje u Bosni", jer se Gornji i Donji Žirovac nesumnjivo nalaze na teritoriju Republike Hrvatske, s tim da je Mačekovo pranje ruku dodatno nerazumljivo ako se zna da je onaj ubijeni Srbin sa snimke bio hrvatski građanin, kao što su hrvatski građani bili i svi oni deseci Srba koji su pobijeni u selima između Gline i Dvora na Uni tokom zbjega prema Bosni: prema operativnim planovima "Oluje", Dvor na Uni smišljeno je bio ostavljen kao koridor za odlazak srpskog stanovništva iz Hrvatske, ali se onda dogodio prodor jedinica Petog korpusa Armije BiH na hrvatski teritorij – koji je, po svemu sudeći, bio planiran u Glavnom stožeru u Zagrebu, ali se nije očekivala iskazana svirepost – i u tom je kratkotrajnom zadržavanju bosanske vojske u Hrvatskoj, po onome što je Feralu kazao jedan umirovljeni visoki časnik HV-a, likvidirano – najčešće zaklano – dvjestotinjak građana srpske nacionalnosti koji su u značajnom broju slučajeva bili civili.

Priča o pobijenim banijskim Srbima koji su pred hrvatskom ofenzivom pokušali pobjeći u Bosnu u ovdašnjoj je javnosti aktualizirana u drugoj polovici 2000. godine, a razlog njezinu tadašnjem aktualiziranju bio je sadržan u zanimanju haaških istražitelja i tužitelja za ratni put ondašnjeg načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske generala Petra Stipetića: tada je Feral boravio u Gornjem i Donjem Žirovcu, te okolnim selima, o čemu možete čitati na stranicama koje slijede. U svakom slučaju, Stipetić je u razgovoru s istražiteljima iz Haaga sa sebe uspio skinuti odgovornost za ubijanje Srba na potezu Glina-Dvor na Uni, no odgovornost do ovoga časa formalno nije prešla ni na koga, a što se tiče Haaškoga suda, to se neće ni dogoditi, jer je taj sud završio sve istrage koje je mislio voditi. U razgovorima s nekolicinom nekadašnjih visokih vojnih i civilnih dužnosnika, koji su bili izravno uključeni u provođenje "Oluje" i koji su zahtijevali anonimnost zbog neugodnih iskustava s bosanskom tajnom službom kad je posrijedi javno svjedočenje o zločinima Armije BiH tokom spomenute vojne operacije, Feral je u glavnim crtama rekonstruirao što se događalo drugog ili trećeg dana "Oluje" na području između Gline i Dvora na Uni.

Usporeni prodor

S obzirom da je prodor hrvatskih trupa na petrinjskome pravcu išao sporije nego na tzv. južnim pravcima napada, a razlog tome ležao je u samovoljnim izmjenama plana što ih je poduzeo general Ivan Basarac koji je ubrzo zamijenjen generalom Stipetićem, oko podneva 7. ili 8. kolovoza 1995. – naši sugovornici u većini misle da se radilo o 7. kolovozu, no ograđuju se nepouzdanošću sjećanja – u Glavni stožer HV-a u Zagrebu stigla je poruka Promatračke misije UN-a da na području Gornjeg i Donjeg Žirovca traju brutalni zločini nad Srbima, te da zločine čine pripadnici Armije BiH koji su prešli državnu granicu. "Uz tu alarmantnu poruku, promatrači su tražili da hitno uspostavimo vezu sa zapovjednikom Petog korpusa Armije BiH generalom Atifom Dudakovićem i da od njega zahtijevamo da svoje jedinice, a riječ je bila o 505. bužimskoj brigadi, odmah povuče natrag u Bosnu", kaže jedan od naših sugovornika. "Ubrzo smo uspostavili vezu s Dudakovićem i njegove su se jedinice povukle nakon tri-četiri sata."

Ovaj naš sugovornik tvrdi da je rečena postrojba bosanske vojske iza sebe ostavila masakr: dvjestotinjak ljudi, često s prerezanim vratom, ostalo je ležati na cesti, a Feralov izvor kaže da su nakon toga po leševima gazili srpski tenkovi pod komandom generala Novakovića, koji su se povlačili istim koridorom što je bio ostavljen civilnom stanovništvu. "Nepobitno je da su te ljude ubili pripadnici Armije BiH, koji su dugo vremena bili u okruženju i koji su iskoristili prvu priliku da krenu u žestoki i osvetnički pohod, ne koordinirajući svoje djelovanje s Glavnim stožerom HV-a", govori naš sugovornik i nastavlja: "Uostalom, u Ministarstvu obrane i Glavnom stožeru morao bi postojati dosje o tom zločinu, jer pouzdano znam da je opsežan dosje, s pratećom fotodokumentacijom, napravljen, kao što pouzdano znam da je Hrvatska vojska sahranjivala ubijene po svim pravilima. Isto tako znam da naše trupe koje su probijale taj pravac nisu činile zločine, odnosno nisu činile zločine većih razmjera, a nepoznato mi je zašto nikad nije procesuirano ono što su učinili pripadnici 505. bužimske brigade".

Zaboravljeni zločin

Taj moment – naime, zašto nikad nije procesuiran zločin velikih razmjera između Gline i Dvora na Uni – sasvim je misteriozan, a još zagonetnijim postaje ako se zna da je hrvatska policija sredinom 2000. godine saslušavala izravne očevice ubijanja Srba u Žirovcu i okolnim mjestima, te prikupljala i analizirala materijalne tragove o zločinu. Kad se ima u vidu da je istraga vođena prije šest godina i da je – prema našim saznanjima iz policijskih krugova – u potpunosti rekonstruirano kako je došlo do zločina i tko je odgovoran, pomalo apsurdnom zvuči rečenica iz saopćenja Državnog odvjetništva, u kojoj se traži kriminalistička obrada slučaja što se iznova zakotrljao po objavljivanju televizijskih snimki u Srbiji, te MUP-ova najava da će se smjesta pozabaviti tužiteljskim nalogom. Zašto optužnica nije podignuta još prije pet godina? Zašto još prije pet godina nije zatraženo izručenje ubojica iz 505. bužimske brigade i njihovih zapovjednika, jer žrtve zločina bili su – kako rekosmo – hrvatski građani koji su pobijeni na hrvatskom teritoriju, odnosno zašto optužnica nije proslijeđena na daljnji postupak bosanskohercegovačkom pravosuđu?

Vjerojatno ima više odgovora na ova pitanja, ali se najuvjerljivijim čini onaj koji kaže da su rezultati istrage zaboravljeni i pospremljeni duboko u ladicu onoga časa kad je minula haaška opasnost za generala Stipetića i kad je postalo više-manje jasno da se Carla del Ponte ne kani baviti leševima srpskih civila za čiju smrt ne može optužiti neku velevažnu personu iz tadašnjeg hrvatskog vojnog vrha, a domaća istražna i pravosudna tijela nemaju običaj baviti se ubojstvima hrvatskih građana srpske nacionalnosti ako ih na to ne natjeraju tzv. međunarodni faktori. Postoji, usto, i jedan dodatni jako dobar razlog zbog kojeg je Hrvatska propustila procesuirati zločine u Gornjem i Donjem Žirovcu, te Rujavici i susjednim selima uz hrvatsko-bosansku granicu: general Atif Dudaković, komandant Petog korpusa bosanske armije i čovjek do kojeg bi se nesumnjivo morala protegnuti linija odgovornosti za zvjerstva nad Srbima u rečenim selima, bliski je prijatelj generala Marijana Marekovića, trenutačnog zapovjednika Hrvatske kopnene vojske i čovjeka koji je u "Oluji" bio komandant "pravca Dvor na Uni" i koji bi, također, mogao podosta znati o banijskom likvidiranju civila i zarobljenika, kao i o hrvatskim zločinima na Baniji kojih je zasigurno bilo, iako nisu bili masovni i brutalni poput onih u izvedbi Dudakovićevih ratnika.

Zataškavanje masakra

Ako je mogao, a činjenica je da mu nije manjkalo moći i utjecaja, Mareković je sigurno pomogao u zataškavanju masakra što ga je osvetnički Peti korpus Armije BiH počinio u Hrvatskoj i nad hrvatskim državljanima, no sad će teško biti zaustaviti progon Dudakovića i onih kojima je zapovijedao, s tim da je u hrvatskim medijima već sad primjetna tendencija da se priča o zločinima sasvim prebaci u Bosnu i Hercegovinu i da se potpuno zanemari udio Hrvatske u nasilnoj smrti dvjestotinjak njezinih građana: ako ništa, Hrvatska je debelo odgovorna zbog toga što nije inzistirala na traganju za ubojicama svojih građana. A da je Atif Dudaković osoba od posebne važnosti za ovdašnju vojnu elitu, svjedoči i informacija što je početkom ove godine objavljena u bosanskohercegovačkim novinama i koja kaže da se dotični bosanski general u prosincu 2005. sastao s generalom Marekovićem i odvjetničkim timom haaškog optuženika Mladena Markača. Dudaković je tada novinarima potvrdio da je s Marekovićem razgovarao o "Oluji", ali je opovrgnuo da će biti svjedok obrane u procesu što će u Haagu biti vođen protiv Markača, Čermaka i Gotovine.

Zločin je zločin

Naravno da nema sumnje kako objavljivanje snimki egzekucija nad banijskim Srbima pogoduje nacionalistički nastrojenim političkim snagama u Srbiji i Republici Srpskoj, i vjerojatno je točno da je puštanje snimki u optjecaj tempirano za obljetnicu "Oluje", kao što je vjerojatno točno da se ovim video materijalom nastoje ublažiti određeni pritisci da se ukine Republika Srpska, ali je krajnje nemoralno ubijanje ljudi smještati isključivo u kontekst političkih ciljeva i obračuna, što je slučaj u dobrom dijelu hrvatske i bosanske javnosti, te u izjavama Atifa Dudakovića: ubojice banijskih Srba, i oni koji su ubojicama zapovijedali, moraju biti kažnjeni, koliko god motivi puštanja snimki u optjecaj bili sumnjivi i koliko god su – kako je napomenuo Žarko Korać – pobijeni hrvatski Srbi, sudjelujući u pobuni protiv države u kojoj su živjeli, doprinijeli vlastitoj tragediji.

"Hrvatska i Srbija su tek pred mučnim i dugim, ali nužnim suočavanjem s ‘Olujom’. Svaka sredina će to sama morati učiniti. Međusobni diplomatski odnosi Hrvatske i Srbije će se i dalje poboljšavati, ali za pravu budućnost naših društava bit će nužno i stvarno suočavanje s naličjem ‘Oluje'", izjavio je Korać, ali nesreća ovih dviju, ili čak triju, zemalja sastoji se u tome što na vlasti nemaju, i vjerojatno još zadugo neće imati, ljude poput njega, Žarka Koraća.